Umro je Vlado Gold, vlasnik nekada kultnog šibenskog kafića „Golda“ na Dobriću. Ta vijest ražalostila je mnoge Šibenčanke i Šibenčane, pogotovu one rođene pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća koji su taj kafić svakodnevno pohodili. O tomu svjedoče i brojne objave na Facebooku:
„Van svih današnjih normativa za vlasnika kafića. Zna je i reč koju da bi te roditeljski uputija, upozorija. Njegov odnos autoriteta i prijatelja nezaboravan. Na “njegovin” skalama i parapetu, uz njegovu prisutnost i uslugu proveo veliki dio lipe mladosti. Hvala mu. Počivao u miru Božjem“; „Vlade nek počiva u miru Božjem. Bila su to neka lipa vrimena provedena u njegovom kafić“; „Vlade nek ti je laka zemlja
Imam mali miliun dogodovština vezana za tvoj kafic i time za tebe.Bija si pravi i prvi Gazda kafica moje mladosti“; “Umra je Vlade Gold. Vlasnik kultnog kafića "gold" 70 -tih na Dobriću uzaskale. Teško je iz današnje perspektive opisati sve događaje, radosti i tuge i našu mladenačku svakidašnjicu koju smo provodili u našem kafiću i s Vladom koji je bija za sve nas Vlade. Prema dobrima dobar, a prema onim drugima drugačiji i to nikad nije krija. Bija je Vlade i sportski radnik tamo negdi šezdesetih, bavija se i vaterpolom, plivanjem. To nisan zna do jednog događaja. Igrali smo protiv europski jakog Partizana u Cnici 6:6 liti početkom 80-tih. Da san taj šesti gol 20-tak sekundi prije kraja. Sve je gorilo isprid 2000 ljudi u Crnici. A ja jedva čeka da oden u Golda i sa ekipon se razveselin. Tada me Vlade dočeka s vrata i reka: " Sve san čuja, sve znan, pij šta god oćeš, samo nemoj viski, jebiga skup je" – samo se neka prisjećanja koje Šibenčani dijele na Facebooku. I sva su točna i istinita.
Tadašnji gimnazijalci, kojima sam i ja pripadala“, morali su poslije nastave napraviti koji đir po Poljani i svratiti u Golda gdje bi ih uvijek s osmijehom i nekim komentarom dočekao gazda, za sve njih, barba Vlade. Jednak je obred bio i uvečer – ma gdje se izlazilo najprije se dolazilo popiti kavu ili piće u Golda. Točno je i da je barba Vlade mnogima bio autoritet poput roditelja. U Golda je redovno svraćao i pokojni Ivo Brešan i njegov prijatelj, duhoviti Marko koji je „valjao“ originalne komentare koji su ostali zapisano i u Brešanovim rukopisima.
Htjela sam prije nekoliko godina napisati za časopis Volim Šibenik priču o barba Vladi i njegovom i našem Goldu. Bilo mu je drago što sam se toga sjetila, ali na žalost plan nismo mogli provesti jer ne postoji niti jedna fotografija kafića Gold. Rekao mi je da on nema niti jednu,a da ni ne zna tko bi je mogao imati. Dobro je barem da priča o Goldu živi u sjećanjima mnogih Šibenčanki i Šibenčana. Prostor u kojem je nakad bio taj kultni kafić odavno je zatvoren i prazan. Barba Vlado je godinama svako jutro redovno pio kavu u kavani Medulić i s nekim od nas, tu i tamo ratzmijenjivao sjećanja na vrijeme kada smo se družili u njegovom kafiću.
Znamenitosti jednog grada ne čine samo povijesni kulturni spomenici nego i kultna mjesta koja su duboko ukorijenjena o kolektivno pamćenje generacija. I ona bi dobiti barem jedno malo spomen obilježje. Barba Vlade, neka ti je laka zemlja i počivao i miru.
