Centar za odgoj i obrazovanje „Šubićevac“, nekadašnja Specijalna škola, slavi ove godine 50. obljetnicu rada i postojanja. Tijekom svih tih godina slovio je i slovi kao uzorna ustanova kako u brizi za svoje korisnike i njihove potrebe tako i kao radni kolektiv u kojem je uvijek prevladavao entuzijazam i služenje dobrobiti djece s manjim ili većim smetnjama u razvoju i njihovom uključivanju u normalan život. U prilog tomu govori i činjenica da se tih pola stoljeća na njegovom čelu izmijenilo samo troje ravnatelja.
Utemeljio ga je poznati šibenski intelektualac i profesor glazbe Branko Belamarić, u vrijeme kada su osobe s intelektualnim teškoćama bile stigmatizirane, a javnost za njihove potrebe, osposobljavanje za samostalni život i uključivanje u zajednicu, što sada nazivamo inkluzijom, nije bila ni približno senzibilizirana kao što je danas. Dugo je ta ustanova, već i po svom nazivu, bila tretirana kao specijalna škola, a njezini polaznici kao retardirane osobe od kojih se okolina nastojala izolirati. No oni koji su je vodili imali su posve drukčiju viziju i misiju i uspjeli su je ostvariti. Belamarić je na njezinom čelu bio do mirovine 1982. godine, a naslijedio ga je jednako entuzijastični Maksim Roman koji je stasao upravo u toj školi. On je Centar vodio dvadeset godina, a nakon njegovog odlaska u vlastitu ustanovu „Roman obitelj“, na mjesto ravnateljice došla je profesorica Branka Bego koja tu dužnost obnaša i danas.
Svatko od njih je na svoj način pridonosio razvoju Centra i obogaćivao ga novim programima i projektima zahvaljujući kojima je uvijek bio lider u djelatnosti odgoja i obrazovanja osoba s intelektualnim teškoćama.
Vizionar Branko Belamarić
Pedeset godina je puno u ljudskom životu, a kamo li u životu jedne ustanove. Šibenski Centar za odgoj i obrazovanje „Šubićevac“, ako ga personaliziramo, stvoren je, rastao je i odrastao onako kako bi mnogi roditelji željeli da takav bude životni put njihove djece.
Imali smo sreću što je prije 50 godina gospodin Branko Belamarić postavio zdrave temelje našeg Centra, što je bio i vizionar i što je jako dobro znao kako razvijati odgoj i obrazovanje djece s posebnim potrebama. On je po struci bio nastavnik glazbenog odgoja zaljubljenik u glazbu, ali i u svoju pedagošku profesiju. Znao je u to vrijeme, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, animirati i motivirati šibenske gimnazijalce, kojima je također predavao, da se upoznaju s radom Centra koji je tada bio samo osnovna škola kako bi se možda odlučili studirati defektologiju. I ja sam zahvaljujući njemu upisala defektologiju i kada sam je završila, a to je bilo prije 37 godina, ovdje sam se zaposlila i tu ostala. Taj naziv Specijalna škola, kako se Centar u početku zvao, nije baš bio sretan izbor, iako smo u nekim rukopisima iz tog vremena našli tvrdnje da pojam specijalna škola označava školu gdje se radi bolje, školu u kojoj postoje bolji uvjeti rada. Ali, nas je taj naziv dosta kočio, a to je bila stigma za djecu koju je većina promatrala kao retardirane osobe. Dug je bio put od tada do danas kada ipak prevladava stav da smo svi različiti i da svakog pojedinca treba jednako uvažavati i poštovati.
Zanimljivo je da su se i oni koji su vodili ovu ustanovu i njihovi suradnici s tim dobro nosili i nisu se prepustili općoj klimi predrasuda, već su tome usprkos razvijali ovu ustanovu sljedeći moderne trendove u obrazovanju i odgoju svojih korisnika.
Uvijek su tu vladali odlični međuljudski odnosi. Prvog smo ravnatelja do kraja njegovog života zvali direktor. On nam je bio veliki autoritet i do kraja je života ostao jako vezan za Centar. On je bio pionir školovanja djece po posebnom programu u Šibeniku, a i šire. Zaslužan je i za to da smo vrlo brzo dobili srednju školu za djecu s teškoćama u razvoju. Kada su završavale prve generacije naših osmaša vidjelo se da imaju problema s upisom u redovne srednje škole pa je već 1970. godine kod nas otvorena i Srednja stručna škola. Tu su djeca završavala srednjoškolsko obrazovanje, tada se to zvalo drugi stupanj stručne spreme, a to su bila uglavnom pomoćna zanimanja kao i danas. U tom smislu nije se do danas puno toga promijenilo, ali su se u to vrijeme puno lakše zapošljavali. Rado ih se primalo u soboslikarske zadruge, u lokalna komunalna poduzeća, u Remontno brodogradilište Šibenik, u TLM, TEF...
Otežano zapošljavanje
Danas se puno toga promijenilo nabolje, ali ne sve. Danas štićenici Centra unatoč svemu teže nalaze posao nego prije?
Prije je bilo puno više mogućnosti za njihov radni angažman, što je smisao njihovog školovanja, nego danas. Danas je uspjeh ako uspijemo zaposliti dvoje djece u jednoj generaciji. Čudno je to jer je danas svijest o potrebi njihovog uključivanja u život puno veća. Uočili smo da su naša djeca jako zaštićena dok idu u školu, ali kada završe školu opet nisu nigdje. Prijave se na Zavod za zapošljavanje i primorani su živjeti od socijalne pomoći. Ako se zaposle teško zadrže posao jer poslodavci nemaju vremena i strpljena potrebnog za njihovu prilagodbu. Zapošljavanje otežano zbog općenito lošeg stanja u državi što se tiče zapošljavanja, činjenice da se sada kod nas sve češće upisuju djeca s većim teškoćama koja po završetku srednjoškolskog obrazovanja nisu sposobna za samostalan život i rad ali i nedostatak suvremenih zanimanja koja su potrebna na današnjem tržištu rada. Zbog toga je podrška zajednice jako važna i na tomu radimo, ali su poslodavci u tomu najslabija karika. Poslodavci su prezaposleni, prezauzeti i teško im je posvetiti vrijeme takvim zaposlenicima, ali tu sada pomaže Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom koji regulira njihovo zapošljavanje. Taj problem se rješava jer dobivamo sve više zahtjeva poslodavaca za izdavanjem potvrda da su njihovi radnici završili školovanje u našem Centru kako bi za njih mogli dobiti stimulaciju. Najčešće ih se zapošljava sezonski kao pomoćne radnike u ugostiteljstvu i poljoprivredi, a dobro je to što postaju stalni sezonci što je i nama kompliment jer to znači da su poslodavci s njima zadovoljni. U tome se ističu „Solaris“, NCP – Remontno brodogradilište Šibenik , „Vodovod i odvodnja“ Šibenik, Stolarija Gojanović i privatni poslodavci. Imamo tri razreda strukovne škole, ali imamo široku lepezu zanimanja.
Osnivanje proizvodnih radionica
Kakvi su bili počeci? Ako se ne varam, uvijek ste bili ustanova u koju su dolazila djeca iz cijele Dalmacije?
Točno. Na početku su ovdje upućivali djecu iz cijele Dalmacije, ali ne samo one s izrazitim intelektualnim i višestrukim teškoćama nego i nezbrinutu djecu koja nisu imala obitelji ili su potjecala iz socijalno ugroženih obitelji u kojima nisu imala potrebnu podršku. Dovoljno je bilo da dva puta ponavljaju razred jer nisu imali adekvatnu pomoć u učenju i da ih se nakon toga smjesti u našu ustanovu. Ovdje je bio primaran odgoj i obrazovanje, ali imali su i mogućnost smještaja i prehrane. Tako je bilo do 1980. godine kada nastupa nova era u našoj djelatnosti jer se donose zakoni po kojima se svako dijete s teškoćama može upisati u redovne škole. Mi se tada okrećemo obrazovanju djece s kombiniranim i višestrukim teškoćama koja se školuju po posebnom programu.
Jedno vrijeme, posebno uoči Domovinskog rata, aktualno je bilo osnivanje proizvodnih radionica u sklopu Centra „Šubićevac“ u kojima bi se vaši korisnici zapošljavali. Zašto to nije zaživjelo?
Ideja se pojavila početkom 80-ih godina, kada su završavale školovanje prve generacije djece s kombiniranim i višestrukim teškoćama. Kada je Maksim Roman postao ravnatelj na tomu je zdušno radio. Uvijek je bilo djece koja su sporije i teško savladavala nastavne sadržaje i za koju smo unaprijed znali da će se teško zaposliti. Tako je rođena ideja o osnivanju proizvodnog pogona u kojemu bi takvi učenici radili. Maksim je formirao posebnu radnu skupinu u kojoj sam bila i ja. U to vrijeme smo obilazili i neka središta u bivšoj državi koja su napuštala model odgojno-obrazovnih ustanova u kojima se smještao velik broj korisnika. Smatrali smo da je optimalno da ih u ustanovi bude najviše 40, ali da imaju različite aktivnosti. U to vrijeme smo od Grada Šibenika dobili odobrenje za izgradnju Centra za radno-proizvodne aktivnosti na nacionaliziranom terenu na Šubićevcu i već smo počeli plaćati naknadu bivšim vlasnicima. U prvoj fazi planirali smo izgraditi četiri proizvodne radionice, a u drugoj fazi i smještajni kapacitet. No došao je rat i to se sve zaustavilo.
Taj se plan nije ostvario, ali zato vi danas imate vlastitu proizvodnju i radne kabinete što je na tragu te ideje, samo prilagođene današnjem vremenu?
Kada je Hrvatska bila u fazi pristupanja EU i kada su postojali predpristupni fondovi uspjeli smo za projekt „Poboljšanje strukovnog obrazovanja i zapošljavanje osoba s intelektualnim teškoćama u Šibensko-kninskoj županiji“ dobiti bespovratno 150 tisuća eura. To je bilo vrlo značajno za nas. Istina, u želji da realiziramo što više aktivnosti u tom projektu predvidjeli smo puno sadržaja. Htjeli smo biti prisutni u educiranju srednjoškolskih profesora za rad s učenicima s teškoćama, htjeli smo educirati i pridobiti poslodavce pa smo imali i dvije stručne ekskurzije u Rumunjsku i Veronu. Namjera nam je bila upoznati institucije slične našoj u Temišvaru, budući da je puno prije nas Rumunjska bila priznata od strane Europske unije. Italija je integrirala djecu i osobe s invaliditetom i uopće nema posebnih ustanova a Verona je sjedište bogate pokrajine. Između ostalog, važno je da smo dobili tri potpuno opremljena radna kabineta - plastenik za uzgoj bilja i sušaru za sušenje voća i povrća te malu praonicu za sušenje i glačanje rublja u kojima se naši učenici obrazuju i usvajaju radne vještine nužne u svakodnevnom životu u suradnji s privatnim poslodavcima.
Začinsko bilje, jabuke, vrganji, naranče...
To znači nisu samo praktikumi u kojima učenici stječu praksu već i vaša svojevrsna mala proizvodnja od koje možete nešto i zaraditi?
Plastenik i sušara nam rade punom parom. Imamo odličnu inženjerku agronomije koja je puna ideja i uspješno ih ostvaruje. Povezali smo se s mnogim OPG-ovima pa sušimo njihove proizvode, jabuke, rajčice, smokve, kupus, vrganje, naranče, kruške, šampinjone, začinsko bilje..., a oni ih sami pakiraju i prodaju. Mi smo ustanova i ne možemo raditi komercijalno, ali pronašli smo način da naplatimo svoj rad. Imamo dogovor da nam kao plaću ostave dio tih proizvoda koje mi plasiramo preko svoje Učeničke zadruge „Šibensko blago“. Sušeno voće, povrće i začinsko bilje primjerice prodajmo na tvrđavi Barone i odlično nam ide. Prisutni smo s našim proizvodima i na Seljačkoj tržnici u Zadru. Tamo su naši proizvodi već traženi i prepoznati. Mi smo rijetki u ovom dijelu Dalmacije koji imamo sušene proizvode.
Posebni rehabilitacijski procesi
Je li točno da ste proširili djelatnost te postali i rehabilitacijski centar? Trebalo bi umjesto- postali ste rehabilitacijski centar-,postali centar koji uz djelatnost odgoja i obrazovanja pruža i rehabilitacijske usluge
Naša posebnost je obrazovanje srednjoškolaca koji su izlaskom iz ove ustanove stavljeni u situaciju da moraju samostalno živjeti. Kod nas na srednjoškolsko obrazovanje dolaze djeca iz svih mjesta u Južnoj Dalmaciji jer drugdje nemaju takve škole. Dobivamo priznanja da u tri godine srednje škole uspijevamo uspješno pripremiti tu djecu za samostalan život. Teško je dijete izdvojiti iz obitelji ma kakva ona bila i to je za manju djecu šok, ali djeca od četrnaest ili petnaest godina, koja dolaze k nama na školovanje, već su odrasla, prihvaćaju to da se odvoje od obitelji radi školovanja i uživaju u boravku kod nas. Nama je uspjeh potpun kada takvu djecu uspijemo zaposliti, a to je i konačan cilj. Sada imamo 170 korisnika naših usluga, a od toga ih 100 dolazi na rehabilitaciju. U posljednjih pet godina specijalizirali smo se i za rehabilitacijske usluge. Ovo je vrijeme kada sva djeca s teškoćama u razvoju imaju pravo upisa u redovne škole i mi smo se tome trebali prilagoditi. U Šibeniku imamo tri osnovne škole koja imaju posebna odjeljenja za djecu s višestrukim i kombiniranim teškoćama i djecu s poremećajima iz autističnog spektra. Škole su danas dužne svoj djeci, bez obzira na njihove teškoće,osigurati sve potrebne uvjete za školovanje. Centar za takvu djeci nudi različite rehabilitacijske postupke.
Rehabilitacijski tim za pomoć djeci i roditeljima
Pomažete i roditeljima takve djece i to od trenutka njihovog rođenja?
Imamo uslugu rane intervencije namijenjenu neurorizičnoj djeci od samog rođenja. Uz rad s djecom pomažemo roditeljima na prihvaćanju djeteta s teškoćama u razvoju, te su nam partneri u provođenju rehabilitacijskih postupaka. Naša suradnja s liječnicima specijalistima pedijatrije dala je rezultate te nam se roditelji obraćaju za pomoć. Imamo stručni tim koji pomaže djeci i roditeljima, a s njima rade i dvije mlade stručnjakinje koje su se dodatno educirale za pružanje usluge rane intervencije. One su edukacijske rehabilitatorice i svaka od njih radi s po četrnaestero djece. Formirali smo grupe za djecu od rođenja do četvrte godine života, te grupe za djecu od četvrte do sedme godine i postajemo važna potpora djeci i roditeljima. U toj najranijoj fazi života djeci se najviše može pomoći. Imamo i treću skupinu za školsku djecu do petnaeste godine života kojoj pružamo potrebne rehabilitacije. Ove školske godine formirali smo prvi razred za četvero djece iz autističnog spektra. Upravo su njihovi roditelji inzistirali da ostanu u Centru jer su i do sada koristili naše rehabilitacijske usluge.
Napredak i u Domovinskom ratu
Centar je u Domovinskom ratu, silom prilika, počeo skrbiti i o odraslim osobama s intelektualnim teškoćama. Radite li to još uvijek?
Govorili smo već o tomu kako je moj prethodnik Maksim Roman bio pokretač osnivanja nesuđenog centra za radno-proizvodne aktivnosti. Nismo ga uspjeli osnovati, ali smo zato nešto slično pokrenuli u Domovinskom ratu. Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini k nama su bile dovedene dvadeset i dvije žene porijeklom iz Republike Hrvatske, iz doma Višegrad u Bosni i Hercegovini. Od 1991. do 1993. godine u zgradi Centra „Šubićevac“ su zajedno živjeli korisnici Centra, odrasle osobe pristigle iz Višegrada i stotinjak prognanika i izbjeglica (iz skradinskog zaleđa i Bosne i Hercegovine). Nakon što je naša zgrada na Šubićevcu bila pogođena projektilima tipa orkan preselili smo se u staru školsku zgradu u Bratskom Docu, u zaleđu Primoštena, a prognanici i izbjeglice preseljeni su u Tisno. Tijekom rata smo s našim korisnicima u toj zgradi živjeli i radili. Imali smo svoj ratni radni raspored. Nakon smirivanja ratnog vihora, djeca su se vratila na Šubićevac, a odrasli su ostali u Bratskom Docu. Tu smo imali radionice u kojima su oni radili. Imali smo staklenik koji su nam uredili donatori iz Italije, peradarnik koji su nam osigurali Švicarci. Krenuli smo s izradom suvenira, a imali smo i veliku krojačku radionicu s petnaestak strojeva koju su nam opremili Nijemci. To je bio pravi mali proizvodni pogon. Broj korisnika se za nekoliko godina udvostručio i to je odlično funkcioniralo.
Na žalost projekt započet u Bratskom Docu nije opstao?
Radionice za radne aktivnosti u Bratskom Docu trajale su do 2013. godine kad je istekao ugovor o najmu, između Ministarstva socijalne politike i mladih i Općine Primošten, a oni se nisu uspjeli dogovoriti o nastavku najma. Žao mi je što Ministarstvo nije imalo više razumijevanja i održalo rad tog predivnog centra u Bratskom Docu. Bilo je to i vrijeme kada se počelo intenzivno raditi na osamostaljivanju osoba s invaliditetom i organiziranju njihovog života u malim stambenim zajednicama. Dio naših korisnika iz Bratskog Doca prešao je kod Roman obitelji, dio u Centre za inkluziju Šibenik i Zagreb, a desetero je ostavljeno nama da za njih organiziramo stambene zajednice.
Bio je to, sjećam se veliki šok za te ljude kojima je zapravo oduzet dom u kojem su se dobro osjećali, istrgnulo ih se iz poznate sredine i dovelo u nešto posve novo, ali ni vama u Centru nije bilo lako jer vam je zapravo oduzeto nešto što ste dvadeset godina stvarali. Kako ste se na kraju snašli?
Ministarstvo je to koje financira skrb o osobama s intelektualnim teškoćama, a u to vrijeme realizirala se reforma socijalne skrbi s prioritetom deinstitucionalizacije te smo počeli provoditi program organiziranog stanovanja za odrasle osobe. Našli smo privatnu kuću u Crnici u kojoj smo smjestili svih desetero naših korisnika. Bilo je puno problema s nekim susjedima koji nisu prihvatili da su im oni u blizini. Morali smo ih premjestiti u drugu kuću, isto u Crnici, ali problemi su, istina s manjim intenzitetom, ostali i danas. Bilo je tu i nekih objektivnih teškoća jer naši korisnici su malo bučniji, nekad ne znaju kontrolirati svoje ponašanje, ali ipak takve reakcije susjeda baš nisu prihvatljive i razumljive. Pokušavamo raditi na senzibiliziranju i uvjeravanju ljudi da tako ne reagiraju, ali većina to ne prihvaća.
Još postoje otpori i nerazumijevanje
Zašto je to tako? Opći je dojam da je javnost danas puno otvorenija i da pokazuje više razumijevanja za osobe koje su različite, ali izgleda da ih mnogi ipak nisu skloni prihvatiti u svom susjedstvu?
Naš je dojam da dio ljudi jednostavno ne prihvaća da osobe s intelektualnim teškoćama moraju biti uključene u zajednicu. Oni se ne mogu naviknuti na njihovu neposrednost i otvorenost. Oni kao takvi većini ljudi idu na živce s tom svojom otvorenošću što je teško promijeniti. Svatko želi svoju privatnost, a naši korisnici to ne shvaćaju oni žele kontakte, društvo. Dio susjeda, s druge strane, ne želi ni taj minimum kontakata, ne žele ni da im se jave. Tvrde da oni remete njihov mir. Istina, ima tu i nekih objektivnih okolnosti. Mi smo svjesni toga da su naši korisnici bučniji, da se znaju i posvađati i jedan na drugoga vikati u bilo koje doba dana, ili na glas pjevati. Onda se susjedi uznemire. No, da je to neka mlada obitelj s bebom koja plače ili neki tinejdžer koji glasno sluša glazbu ne bi im toliko smetalo. Većina susjeda nas stalno pita zašto naše korisnike nismo negdje izolirali, smjestili na neku pustu farmu. Njima je čudno da oni ulaze u kombi, idu u šetnje, na izlete. Oni bi najradije da ih ne vide. Teško je to prihvatiti. Sada imamo manje problema, ali i mi smo se morali prilagoditi i intenzivnije raditi na promjeni ponašanja naših korisnika.
Čini se da je predrasuda manje, ali ih još uvijek ima?
Protiv predrasuda i stigmatizacije djece i osoba s intelektualnim teškoćama borimo danima otvorenih vrata. Tako pokušavamo uključiti djecu od najranije dobi u aktivnosti s našim učenicima / korisnicima. Dane otvorenih vrata organiziramo dva puta godišnje, prigodom Dana planete Zemlje te Dan zahvalnosti plodova zemlje ili prigodom proslave Dana Centra. Namjera nam je u danima otvorenih vrata senzibilizirati djecu predškolske dobi i djecu osnovnih škola kroz druženje s učenicima Centra i provođenje zajedničkih aktivnosti u radionicama.
Smisao rada i postojanja
Moram primijetiti da ste i vi koji ste vodili Centar Šubićevac i vaši kolege, zaposlenici uvijek to što radite radili s posebnim dignitetom i da ste uspjeli svoju ustanovu u lokalnoj zajednici etablirati kao važnu, neizostavnu i plemenitu instituciju?
Ma svi mi smo uvijek s ponosom isticali da radimo u Centru „Šubićevac“ i ljudi su nas zaista uvažavali i uvažavaju nas i cijene i dalje. Svi smo se trudili i trudimo se otvoriti prema zajednici. Imamo 72 radnika koji su stalno u pogonu. Naša misija je da budemo prisutni onoliko dugo koliko je djeci s teškoćama i odraslim osobama s invaliditetom potrebna pomoć. Sve ovo navedeno nije moguće provesti bez jedne zdrave atmosfere u kolektivu. Nju čine ljudi, odnosno radnici koji rade u Centru, s više ili manje iskustva u stručnom radu, ali svi rade izuzetno težak i odgovoran posao. Stručno usavršavanje i uvođenje suvremenih metoda rada je nešto čemu je uvijek težila ova ustanova i pod rukovođenjem prethodnih ravnatelja i tako je ostalo do danas. Međuljudski odnosi temelje se na stručnosti, tolerantnosti i kolegijalnosti, za dobrobit populacije s kojom radimo.
Znate li što se događa s vašim starijim učenicima koji su danas već u ranim srednjim ili srednjim godinama?
Neki naši sadašnji učenici su djeca djece koja su se školovala u našem Centru. Oni su se pozaljubljivali tijekom školovanja i osnovali vlastite obitelji. Naša saznanja su da imaju i četvero – petero djece. Neka se djeca školuju kod nas jer su rođena s teškoćama, a neka djeca su upisana u redovne škole. Mnogi su se ti bračni parovi uspjeli snaći u životu. Inače je mali postotak onih koji se nisu uspjeli osamostaliti, a među njima je najviše onih koji su zbog zdravstvenih problema promijenili status. Naši bivši učenici zaposleni su u brojnim firmama, zahvaljujući i različitim poticajnim mjerama za poslodavce kao i mogućnosti poslodavaca da se upoznaju s našim učenicima kroz stručnu praksu. Većina ih živi uglavnom uobičajene, normalne živote kao osposobljene osobe koje su se uspjele zaposliti i to nam je najveća nagrada. To je smisao našeg rada i postojanja.
