Prve filmske snimke ikada snimljene u Hrvatskoj snimio je Francuz Alexandre Promio upravo u šibenskoj luci na današnji dan prije 116 godina. Na taj podatak, značajan ne samo za filmsku umjetnost nego i za povijest Šibenika i njegovo pozicioniranje danas, upozorio je prije tri godine šibenski snimatelj Zoran Lučić Luca inicirajući projekt "Alexandre Promio ponovo u Šibeniku". Taj je projekt podržalo Ministarstvo pomorstva, prometa i veza očekujući izvedbenu varijantu, a trebao je postati i jednim od razloga osnivanja multimedijalnog centra za prezentaciju bogate povijesne baštine u Šibeniku, ali se do danas ništa od toga nije dogodilo.
Lučićeva ideja je originalna i podrazumijevala je da se od te činjenice da je upravo u Šibeniku snimljen prvi dokumentarni film iskoristi i u turističke svrhe i za stvaranje multimedijskog centra. Predložio je da se na današnji dan snimi remake tih kratkih dokumentarnih filmova u šibenskoj luci kako bi se Šibenik pozicionirao kao grad u kojem se zbio taj povijesni događaj do toga da se u licu na mjestu gdje je on imao svoju kameru postavi replika camere obscure.
„Moja je namjera bila da taj događaj iskoristimo zbog više razloga kako bismo promovirali Šibenik i dali dodatni motiv da se u njemu osnuje multimedijalni centar za prezentiranje događaja iz dalje i bliže povijesti. Prije otkrića tog Promiovog filma smatralo se da je prvi film snimljen u Hrvatskoj Šibenska luka Franka S. Mottershaw, dakle ponovno ima veze sa Šibenikom. Uz to utvrđeno je da je u Šibeniku, u radio stanici na Mandalini 1930. godine Alojz Crh uspio primiti TV signala, dakle 10 godina prije nego je TV signal primljen u Zagrebu i tako redom. Sve to nam daje za pravo da takav multimedijalni centar utemeljimo u Šibeniku“, ističe Zoran Lučić Luca razočaran raspletom događaja jer nakon tri godine ništa se od toga nije dogodilo.
Njegov dugogodišnji projekt je i da se u tom multimedijalnom centru uredi Spomen soba Domovinskog rata budući da on osobno posjeduje bogatu i filmsku dokumentaciju od 1991. do 1994. godine, ali da se na multimedijsku način u tom prostoru prezentiraju i drugi bitni sadržaji o šibenskoj povijesti.
„Ja sam bio ratni snimatelj i imam bogatu arhivu iz tog doba, ali to ne znači da bi taj prostor bio namijenjen samo za teme iz Domovinskog rata.No to je ono u čemu ja mogu pridonijeti sadržjima tog budućeg centra“, ističe on dodajući kako bi to bio prostor od oko 50 četvornih metara obložen kaljenim staklom iza kojeg bi bilo 50 monitora s kojih bi se uz popratne i zvučne efekte, trodimenzionalno, prikazivali sadržaji iz šibenske prošlosti.
Svoju je filmsku dokumentaciju iz Domovinskog rata u nekoliko navrata ustupio Studiju ZNG –a, pa onda 113. Brigadi, ali od tih materijala nema više traga. Srećom, zadržao je original. Jedina ozbiljna institucija koja je njegovu namjeru shvatila i podržala je Hrvatski memorijalni centar Domovinskog rata kojima je dostavio svu građu koju ima. „Ante nazor i Mate Rupić su ljudi koji su ne samo razumjeli moju namjeru nego me i sve vrijeme podržavaju i daju mi poticaj da izdržim. Oni su mi potvrdili da to što radim ima smisla i podržali su sve moje projekte i izložbe“, ističe Lučić.
„Ja želim da građa na koju ja polažem autorsko pravo bude na profesionalna način zaštićena i prezentirana, a ne da bude moja vlastita prćija. Želim da to postane dio šibenske povijesti, ali ne na način da je svatko svojata i koristi kada mu treba nego da se štite autori“, ističe on.
Saborski zastupnik SDP –a Franko Vidović u veljači ga je povezao s ministrom branitelja Fredom Matićem koji je svesrdno podržao njegov projekt osnivanja Spomen sobe Domovinskog rata u Šibeniku u obećao mu financijsku potporu za izradu izvedbenog projekta uz uvjet da to ne bude privatna zbirka već dio neke od šibenskim ustanova i institucija.
Bivša gradska vlast je podržala Lučićev projekt osnivanja Spomen sobe Domovinskog rata kao multimedijalnog centra i za to mu ustupila prostor u blizini katedrale u kojem je u rujnu prošle godine uredio dojmljivu instalaciju o Rujanskom ratu pod nazivom ali nije dobio pisanu potvrdu za to. Taj je projekt podržala i aktualna gradska vlast, ali ga je krajem prošle godine iselila.
„Moram priznati da je aktualni gradonačelnik dr. Željko Burić pokazao razumijevanje za moj projekt i da smo o njemu razgovarali više od sat i pol. Složio se da bi to trebao preuzeti Muzej Grada Šibenika i njima je proslijeđeno da se očituju od tome, ali ja do danas nikakav odgovor nisam dobio. Strah me je je da ga neću ni dočekati ako je suditi po vremenu koliko im je trebalo da urede, i to polovično stalni postav Muzeja. Sklon sam vjerovati nekima koji mi kažu da dok je sadašnji ravnatelj na čelu muzeja neću dočekati ni odgovor, a kamo li početak projekta.Hoće li se netko upitati kako je moguće da mi se sve ove godine otkako nudim svoju snimljenu građu i dokumentaciju o Domovinskom ratu nitko iz Muzeja nije službeno obrati o zainteresirao za to te kako je moguće da je ta građa pohranjena u Zagrebu, ali ne i u Šibeniku“, pita se Zoran Lučić koji, kako kaže neće još dugo čekati na odgovor jer u životu ima i drugih planova .
Zorana Lučića je razočarao i Šibenski građanski forum čije je bio član i koju mu je pružio potporu, ali smatra da su to radili samo u vlastitom interesu dok su računali na neke političke poene te da nisu do kraja na tom projektu ustrajali.
Lučić je autor brojnih performansa u Šibeniku od kojih su najviše pozornosti izazvali Pokop Grada Šibenika i roza vrpca na šibenskoj tvrđav te umjetnička instalacija o Rujanskom ratu „Digni luce pauca“. Organizirao je i niz javnih događanja kako bi potaknuo javnost na prikupljanje građe o Domovinskom rati i njezinu prezentaciju. Javno je pozvao na suradnju i sve udruge proizašle iz domovinskog rata, a do danas mu se nitko nije javio.
