Ponedjeljak, 22 Listopad 2018 14:35

Ivica Žurić zvani Zloćo o druženju s Draženom, svojoj košarkaškoj karijeri, noćarenju, bolesti...

Napisala: 
Ivica Žurić zvani Zloćo o druženju s Draženom, svojoj košarkaškoj karijeri, noćarenju, bolesti...

Večernji list je  za prvog gosta svoje obnovljene rubrike "gdje su i što rade" izabrao 53-godišnjeg Ivicu Žurića zvanog Zloćo, zaboravljenog košarkaškog asa za kojeg će vam mnogi svjedoci i tog vremena reći da je bio talentiraniji i od svoga tadašnjeg klupskog suigrača Dražena Petrovića, kako u uvodu razgovora piše Večernjakov novinar Dražen Brajdić.

Gdje je i što danas radi taj negdašnji "fantazist" i zašto nije ostvario karijeru poput Draženanovinar je s njim porazgovarao na njegovu radnu mjestu, u vrlo ugodnom prostoru na kakvom mu možete, primjećuje on, samo pozavidjeti.


Nekad lepršavi košarkaš Šibenke i Cibone i hrvatski reprezentativac, nesuđena NBA zvijezda, danas je ugledni zagrebački ugostitelj, vlasnik jednog od najkvalitetnijih zagrebačkih restorana "Bocca Marai", popularnog odredišta brojnih poslovnih ljudi, ali i sportaša i političara. Ivice u košarci nema još od 2001. odnosno od kada je u dresu Cibone odigrao posljednju utakmicu svoje karijere. - Vidio sam da na wikipediji piše da sam posljednju sezonu igrao za Brotnjo, no za taj klub nikad nisam igrao. Karijeru sam završio u Ciboni. Imao sam namjeru ostati u košarci, no krivo su se posložile kockice. Ja sam tada bio financijski neovisan, a nisam htio biti onaj koji će klimati glavom jer to onda nisam ja. Dakako, kako u sportu tako je i u ostalim segmentima hrvatskog društva u kojem nitko od rukovodećih ne voli one s kojima se ne može manipulirati. A ja nisam htio biti Don Kihot, boriti se protiv vjetrenjača. Ostati u sportu Žuriću nije bila nužda jer on je tog trenutka već imao razvijen posao kojim će se baviti tijekom nove karijere nakon sportske karijere, piše Večernji list.

 

 

- Ja sam tada već imao uhodan posao s restoranom Atlanta kojeg sam pokrenuo 1996., još kao aktivan igrač, mjesec i pol dana prije Olimpijskih igara u Atlanti. Zapravo, ja sam bio vrlo rijetka pojava u tom smislu jer ne znam našeg košarkaša ili sportaša koji je još za karijere pokrenuo uspješan posao. Nakon dvije sezone u kojima sam jako malo zarađivao, shvatio sam da na vrijeme moram misliti od čega ću živjeti nakon sportske karijere. A korijeni Ivičine ideje da se bavi ugostiteljstvom sežu još u njegove tinejdžerske dane, tamo u prvu polovicu 80-tih. - Još kao mlad igrač Šibenke, negdje sa 18-19 godina, družio sam se i sa po deset godina starijim ljudima od sebe. Imalo se novaca, pa se moglo i počastiti, pa sam provodio vrijeme i po restoranima. E tu sada dolazimo i na vrata priča koje Žurića prate i koje kažu da je u svoje igračko vrijeme bio prvak među košarkašima u noćarenju. Ne skriva on to, već ističe:


- Nisam izlazio van jedino večer prije utakmice, no ne bih mogao zaspati do pet ujutro jer tijelo pamti. Ja tada nisam razmišljao o novcima već sam živio život punim plućima. Neki ljudi ne mogu to shvatiti, no sa 16-17 godina mene je zanimalo puno stvari, a ne samo sport. Zanimale su me djevojke, noćni život, ali i košarka pa sam trebao dan od 48 a ne 24 sata. Nije da ja kao nešto stariji nisam kasnije htio ići u NBA, no tada se to nije moglo. Iz SFRJ se nije moglo prije 28. godine, a kada je zahvaljujući Draženu postalo moguće ja sam se teško ozlijedio. S obzirom da je bio Draženov suigrač, a išli su i zajedno u isti osmoškolski razred, je li se i on sam smatrao talentiranijim od mlađeg Petrovića? - Ja sebe takvim nisam doživljavao. Uostalom, tada nije bilo snimki pa da možete gledati svoje izvedbe. No, nedavno sam gledao snimku utakmice Buckler - Cibona u kojoj sam ja zabio 45 koševa nakon koje sam nazvao menadžera Roberta Jablana i kazao mu: "Bobo, ti si mene cijeli život hvalio, a ja ti nisam puno vjerovao, no sada ti moram reći da sam ja bio puno bolji igrač nego što sam tada za sebe mislio". Kao i svakom mladom sportašu, bilo mu je jako važno kako ga struka doživljava pa je ispričao sljedeću anegdotu.

 

 

- Godine 1984. sam u otišao u Beograd na pripreme B selekcije i nisam prošao. Kako razlog tome nije bilo moje ponašanje, jer kazna za takvo što me ne bi smetala, nego procjena kvalitete, ja sam tražio načina kako da ostanem u Beogradu, da ne moram trpjeti svu zajebanciju koja bi me čekala po povratku u Šibenik. No, ta moja nezrelost zapravo mi je u tom trenutku pomogla jer čim su ovi u Šibeniku čuli da se ja dogovaram s tadašnjim prvoligašem IMT-om odmah su mi dodijelili stan i automobil. Kako je Ivica pak za zajedničkih šibenskih dana doživljavao Dražena Petrovića? - Prva tri mjeseca sezone 1982./1983., Dražen i ja smo zajedno izlazili van i znalo se dogoditi da ostanemo do 1-2 sata iza ponoći. No, onda se s njim nešto dogodilo i on je od Nove godine prestao izlaziti kao do tada, a ako bi i izašao to bi bilo do 22.30, najviše 23 sata. No, zato se počeo ustajati u šest ujutro kako bi prije škole ispucao 500 šuteva. Kao da je sazrio u jednom danu. Kaže da s Draženom nikad nije igrao jedan na jednoga, no zato je bio pobjednik jednog takvog natjecanja u SAD-u.

- Imao sam nepunih 17 godina kada nas je trener Faruk Kulenović odveo na jedan kamp u SAD-u na kojem sam, među par stotina vršnjaka, bio pobjednik turnira u igri jedan na jednoga. To mi je možda i najdraži pehar u karijeri pa ga i danas čuvam. Koliko je doista Ivica bio talentiran? - Govorili su da sam veliki talent jer imam 205 cm, jer sam skočan i brz, jer imam 48 otkucaja srca u mirovanju a i za svoju visinu dobro sam vodio loptu. No, ne zaboravite da sam ja od svoje 10. do 16. godine svaki dan na košarkaškom igralištu provodio po 5-6 sati dnevno. Mnogi se čude kada vide kako ja vrtim loptu na prstu odnosno na igli za pletenje, a ja sam to naučio kada bi me mater zaključala u sobu da učim, a ja bih prije toga sakrio loptu i vrtio ju bezbroj puta. Dakle, nisam ja talentiran za to nego sam to probao pet tisuća puta. Još od tog vremena Žurića prati nadimak Zloćo. Tko mu ga je prišio? - Nenad Slavica, otac od Cibonina igrača Nika Slavice. Bili smo na klupskim pripremama u Kranjskoj Gori ja ja sam kao klinac mom 33-godišnjem suigraču Marelji sakrio tenisice pa mi je Slavica rekao da sam zločest, ali i zbog toga što bih prigodom sprinterskih dionica povlačio onog pored sebe da stignem prije njega.

Njegov neobuzdani duh doveo ga je do sukoba s klupskim mu trenerom Dudom Ivkovićem koji je, k'o zavraga, postao i izbornikom reprezentacije bivše SFRJ. - Igrali smo u Sarajevu protiv Bosne i on me na poluvremenu počeo vrijeđati, a kada mene netko vrijeđa onda ja više ne razmišljam o igri nego kako ću se osvetiti. U toj situaciji, nakon što me izvrijeđao, Ivković me je još i slučajno okrznuo po nosu. Nije me on htio udariti, ali me je u tom mlataranju rukama dodirnuo i ja sam se popalio i gurnuo ga na vrata pri čemu su me suigrači zaustavili da sve to ne završi još gore po njega. Nakon toga Ivković je od predsjednika kluba Vlade Čovića tražio da ja ne igram drugo poluvrijeme, a ja sam baš iz inata izašao na zagrijavanje, a izašao sam s terene tek nakon pet minuta uvjeravanja od strane suigrača. To loše iskustvo s Ivkovićem, naš je sugovornik iskoristio da pohvali jednog drugog srpskog trenera.

 

 

- Bit je velikog trenera da ne pristupa svim igračima jednako. Jednog treba poslati u materinu, a drugog treba zagrliti. A upravo je to što Željka Obradovića odvaja od ostalih. Osim što je veliki znalac on je i veliki psiholog. Kad nekoga ostavi djevojka on će sa svojim igračem, ako treba, popiti i pet pića. Obradović nije opterećen svojom veličinom, on shvaća košarkaše iznutra. Sve to Ivković mu je "naplatio" tako da ga nije pozvao u reprezentaciju za Olimpijske igre u Seulu, a Zloćo je bio drugi skakač (prvi u napadu) i četvrti strijelac vrlo jake jugoslavenske lige. - Unatoč svemu tome, Duda me nije stavio niti među 22 igrača. A kada sam ga par dana poslije, neviđene li slučajnosti, sreo u Trstu u nekom restoranu, nisam odolio a da ga ne pitam zašto me nije stavio na popis, on mi je nevješto objašnjavao kako je i Čutura imao dobru sezonu. I tako, umjesto da odem na OI u Seul, ja sam se to ljeto ozlijedio na nekon prijateljskoj utakmici protiv Zagreba. U sudaru s Joškom Vukičevićem odlomio se komad patele i zario u tetivu. Imao sam 23 godine i doživio ozljedu koja će mi uzdrmati i definirati nastavak karijere i donijeti brojne probleme koji će s tim koljenom uslijediti.

Nedavno mu se pak dogodio srčani incident koji će mu odrediti ostatak života. - Doživio sam infarkt. Osjetio sam bol u prsima i trnce u rukama. Ignorirao sam to par sati, no pošto mi nije bilo bolje sam sam se odvezao u šibensku bolnicu i odmah sam prevezen u splitski KBC gdje mi je doktor Bulat otvorio prsni koš i ugradio dvije premosnice. S obzirom da smo ovaj razgovor vodili 53. dan nakon operacije na otvorenom srcu Ivica je izgledao puno bolje od onoga što medicinska teorija za oporavke u takvim slučajevima predviđa. Čak je i u licu izgledao svježije nego prije operacije. - Infarkt sam doživio jer sam se satrao stilom života, a spasilo me je to što imam jako dobre gene, prirodno urođenu snagu organizma. No, morao sam promijeniti životne navike. Sada, umjesto u pet, zaspem u jedan iza ponoći. Spavam 7-8 sati, a ne pet kao prije. Ne jedem masno, ali jedem 4-5 puta dnevno i odvajam dva sata dnevno za hodanje. Odem u Maksimir ili na Jarun i prehodam 10, 11 kilometara, a nedavno sam prešao i 16 kilometara. Pored nespavanja, pušenje je bio najveći uzrok infarkta jer je dovodilo do zakrčenja krvnih žila pa sam se odrekao i cigareta. Moj primjer najbolje je upozorenje svim mojim kolegama sportašima da se i nakon karijere moraju baviti rekreacijom u bilo kojem obliku što ja nisam činio. Kao igrač bio je preteča moderne četvorke - visokog igrača s vanjskim šutom, ali i spretnošću u reketu - profila kakav se u NBA ligi i danas najviše traži. A kao umirovljeni košarkaš izbjegavao je svjetla pozornice pa je 17 godina proveo u medijskoj zavjetrini te je i na ovaj intervju pristao samo radi zajednčkih sjećanja na neke bolje dane hrvatske košarke. - Meni doista više odgovara da me nema u medijima. Već sam htio nazvati i otkazati naš dogovor, no sinovi su me nagovorili. Josip ima 17 i pol godina, a Vito 15 i trenira u Boscu. Da bismo vam predočili koliko je Žurić bio dobar košarkaš spomenut ćemo samo 45 koševa bolonjskom Buckleru i 42 beogradskom Partizanu, ali i činjenicu da je, uz Mršića, najzaslužniji za posljednju hrvatsku medalju na velikim natjecanjima, za broncu osvojenu na Eurobasketu 1995. A dojma smo i da je danas jednako tako dobar ugostitelj, u poslu kojeg uspješno vodi sa suprugom Tanjom. Na koncu nam je kazao da nam je ispričao tek sitnicu od svega od čeka se njegov uzbudljivi život vrhunskog sportaša i ugostitelja. Nadamo se da ćemo ostatak pročitati u kakvom biografskom bestseleru.
 

Objavljeno u Sport i rekreacija
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!