Znameniti Šibenčanin Ante Dulibić, jedan od ustrajnih boraca za ujedinjenje hrvatskih zemalja i stvaranja samostalne hrvatske države, umro je na današnji dan 18. siječnja 1935. godine..
Zahvaljujući njegovom radu, zalaganju i ustrajnosti Šibenik je dobio gimnaziju i brodske veze sa svim svojim otočnim i priobalnim mjestima, izgrađene su luke u mnogim primorskim mjestima, Tisno je dobilo plovni put i most s kopnom, Skradin most preko Krke, šibenski kraj i sjeverna Dalmacija nove prometnice i prvu suvremenu telefonsku mrežu, a 1905. godine s Matom Drinkovićem pokrenuo je "Hrvatsku rieč", prve političke novine u Šibeniku i prve novine koje su promicale ideju sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom
Ante Dulibić, umro je iznenada u 67. godini života. Bio je doktor prava. Nakon službovanja u Zadru, Drnišu i Kistanjama od 1923. do 1931. godine bio je predsjednik Okružnog suda u Šibeniku. U politiku je kao narodnjak i borac za hrvatska nacionalna prava te ujedinjenje hrvatskih zemalja u jedinstvenu samostalnu državu, ušao još kao student prava u Beču. Koliki je ugled uživao u Šibeniku i koliko su ga Šibenčani cijenili vidjelo se 1904. godine kada je nakon smrti Ante viteza Šupuka, bio gotovo aklamativno izabran da ga naslijedi na dužnostima koje je obnašao pa i na njegovo mjesto u bečkom parlamentu i Dalmatinskom saboru.
Kada Dulibićeva Hrvatska stranka 1907. godine pobijedila na izborima Šibenčani su na masovnom slavlju klicali "Svoga ne damo, tuđeg nećemo" i "Mi smo na svome, tuđega ne pitamo". Na tim izborima od 11 izbornih kotara u 6 je pobijedila Hrvatska stranka, a u 2 Stranka prava. U izbornom kotaru Šibenik (Šibenik - Tisno - Skradin) pobijedio je dr. Ante Dulibić.
Proslavu pobjede Ante Dulibića i Hrvatske stranke na izborima za Carevinsko vijeće ovako je bila opisana:
Kao pobjedonosna vojska kad se, ovjenčana vijencem slave, vraća iz svetog boja za slobodu, tako je ulazila neprekidna povorka naših seljana u grad, plamteći od vruće želje da zasadi sveti barjak slobode na zidove grada Šibenika. Ni daleki put, ni muka, ni trud ne bijahu toliko veliki da išta smanje onu pustu želju, koja je punila svačije grudi. Blizu 100 kola i kočija punih birača iz naših sela ulazilo je u grad dostojanstveno i ponosito, a nad njima su se vijale hrvatske zastave koje kano da govore: Ovo je naše, naše je bilo, naše jeste i naši će biti. Osim toga i četrdeset Kremen Dubravljana stupaše pješice u dvije čete pod dva barjaka, te niz Pisak sadjoše k carskoj cesti i dočekaše drugu braću i s njome se pozdraviše. Dok se sa bregovitog kopna spuštala glavna vojska, s mora razviše svoje barjake pošteni i neslomivi Zablaćani i u svojim lađama plovljahu k gradu Šibeniku koji ih je otvorena srca dočekao i primio u svoje krilo, i opet odjednoglasni glas: Ovo je naše! Uzoriti red, koji vladao pri dolaženju, tako je vladao i cio dan u gradu sa strane naših. Po preporuci naših prvaka držahu se dostojanstveno, kao gospodari svoje kuće, kao ljudi svjesni svoga prava. Samo na licu svakoga mogao si čitati neko blaženstvo i zadovoljstvo iz koga su probijala slova: Evo nas, 0vo smo mi, ovo je naše i ovo će poslije nas biti djece naše. Svoga ne damo, tuđeg nećemo. Mi smo na svome, tuđega ne pitamo.
Ustrajni borac za samostalnu hrvatsku državu stigmatiziran kao antijugoslaven, Ante Dulibić je ostao sve do svoje smrti. Svoje političke stavove hrvatskog ujedinjenja izražavao je u svom listu "Hrvatska misao" u kojem je 12. srpnja 1913. godine objavio uvodnik pod naslovom "Natrag ka hrvatstvu" u kojem je iznio vizije budućnosti hrvatske države koje su se ostvarile tek devedesetih godina 20. stoljeća nakon nakon raspada socijalističke Jugoslavije.
