Utorak, 28 Veljača 2017 22:35

Intimna povijest: Zašto su Zlarinke najodanije žene na svijetu

Napisala: 
Intimna povijest: Zašto su Zlarinke najodanije žene na svijetu

Intimni život Šibenika i šibenskog kraja u prošlosti i sadašnjosti skriven je baš kao što je skriven svačiji intimni život. Nešto više doznaje se tek iz starih ljubavnih pisama ili iz malobrojnih sačuvanih osobnih dnevnika. Srećom bilo je pisaca kojima je intimni život puka šibenskog kraja bio zanimljiv pa su ponešto o njemu i napisali. Jedan od najboljih i najvatrenijih bio je splitski književnik Marin Bego. On je objavio nekoliko knjiga koje čuvaju spomen na šibensku intimu i ljepotu šibenskih žena kojoj se beskrajno divio i koju je biranim riječima opisivao. Pričama Marina Bege koje govore o ljubavi, ljepoti, ženama, ljubavnim dramama, s velikim se zanimanjem bavio Šibenčanin Mate Relja. On je sačuvao neke izvorne rukopise Marina Bege među kojima su najbrojniji izostavljeni ili naknadno napisani dijelove njegovih priča i novela, a obogaćivao ih je svojim zapažanjima, sjećanjima i komentarima. Tako je do nas došla i Begina priča o Zlarinkama, kako je on opisao kao najvjernije i najljepše žene na svijetu.

Bijeg iz Bosne zbog prelijepih žena

Opisujući žene s otoka Zlarina Marin Bego, a pozivajući se na šibenskog novinara Manfreda Makalu, plete zanimljivu, upravo senzacionalnu priču o tome kako su preci žitelja Zlarina naselili taj otok. Priča ne mora biti povijesno točna, ali je zanimljiva i dragocjena. Bego kaže da su preci Zlarinjana živjeli u Bosni, ali da su stalno bili u velikim nevoljama jer su im "žene bile lijepe kao savršeno isklesani primjerci Eve" te ih opisuje kao "vitke pojave s lijepim grudima, utegnute i uzdrhtale u svojoj, poput vela prozračnoj građi i ljupkoj eleganciji obdarenoj s mnogo ženskosti." Žene predaka budućih Zlarinjana bile su "tako lijepe i privlačne da su se u njih zaljubljivali vitezovi iz cijele Bosne koji su ih silom otimali i odvodili". To se događalo tako često da su muškarci, „umorni od stalnih krvavih obračuna s otmičarima“, odlučili otići iz Bosne. Krenuli su prema moru da bi za sebe i svoje lijepe žene pronašli "samotni otok s nebesima šarenim i kadifenim kao u njihovu zavičaju". Prema legendi koju je zabilježio Marin Bego "pomogao im je Kairos, bog sretnog trenutka, i upravio im brod prema otoku Zlarinu, koji je pružao sigurnost njihovu plemenu."

 

Zlarinke najvjernije i najodanije žene na svijetu

Za ovu dirljivu požrtvovanost, piše Bego, žene su svojim muževima obećale vjernost i nema nigdje ni danas, poslije tisuću godina u svijetu tako vjernih i odanih žena kao što su Zlarinke odane i vjerne svojim muževima. Zlarinska žena svoje srce i svoju postelju od tada čuva za svog muža. Evo kako o njima piše Bego:,
Drugi muškarac bio je iznad onog čulnog, a one, iako od krvi i mesa za druge muškarce ostale su himere. Stasite i jedre poput antičkih boginja plodnosti stoljećima su s nesvjesnom gracijom južnjakinja, obavljale sve pa i najteže muške poslove. Kao da su sišle iz okvira starih renesansnih slikara iz Pise koji su stvorili sliku o ženskoj blagosti i istinskoj ljubavi. Njihove slikovite nošnje, koje su se održale unatoč prodoru civilizacije, pune su mašte, dubokog osjećanja i jake izražajnosti profinjene lirske ženske duše koja je stoljećima bila usamljena, ali uvijek ozbiljna i puna iščekivanja povratka svog muža koji je dalekim morima plovio rutama velikih admirala tragajući za koraljima, tim okamenjenim morskim cvijećem.

 

 Poškropljeni konopi

Odlazak Zlarinjana na more, u lov na koralje bio je ritual je pun kršćanske mistike i drevnih poganskih običaja. Svećenik pred svakom lađom izgovara molitvu za dobar lov i blagoslovi lovce koji gologlavi skrušeno kleče u svojim brodovima i zazivaju milost svog zaštitnik svetog Fortunata. Kada dođe vrijeme da se krene brodovima prilaze žene da odriješe konope, koje su prije toga poškropile vlastitom mokraćom kao predznakom dobrog lova. Dok lađe isplovljavaju, oko luke kreće polagana tiha procesija žena, majki, zaručnica i sestara. Sve se to događa dok ne padne mrak jer lovci na koralje isplovljavaju noću kako ih ne bi urekle zle oči otočnih vještica.

 Slavlje ljubavi

Njihov povratak bio je velika svečanost. S lovcima na otok se vraćala radost. Najsnažniji lovac iskrcao bi se na školj, s druge strane naselja, pa bi se poput prvog olimpijskog glasnika u trku sjurio u gradić da najavi dolazak lovaca. Cijeli gradić sjatio bi se onda na obalu da pozdravi svoje lovce, da ih prebroji i raduje se dirljivim scenama susreta ženske ljepote zaogrnute u slikovite narodne nošnje i muževnih lovaca s dugim zapuštenim kosama i bradama, poput Robinzona. Najljepše koralje nježne ružičaste boje oni su darivali svojim vjernim ženama koje su tim koraljima ukrašavale sobe u kojima će slaviti noć ljubavi, noć tople puti koju su, kako kažu stare predaje, otočani nazivali noć osmijeha mora.

 

Kao što su prelijepe Zlarinke čuvale svoju čast, vjernost i ponos, tako su njihovi muževi čuvali tajne koraljnih grebena. Gdje su grebeni na kojima „cvjetaju“ koralji i kako ih naći bilo je najveće obiteljsko blago koje se čuvalo kao zjenica vlastitog oka i šaptom prenosilo s koljena na koljeno potomcima začetim u noćima osmjeha mora.

 

Objavljeno u Nostalgija
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!