Ivica Džapo, po struci diplomirani ekonomist koji je gotovo cijeli radni vijek proveo u nekadašnjoj Jadranskoj banci jedan je od prvih vinara na području Šibensko kninske županije koji su osnovali svoju privatnu, obiteljsku, malu vinariji, flaširali svoja vina i brendirana ih distribuirali na tržište i to u vrijeme kada su hrvatskim tržištem vladali takozvani zlatni vinari – Plenković, Zdjelarević, Krauthaker. Nakon Domovinskog rata i obnove u prominskom kraju, u Oklaju bez razmišljanja nastavio je i razvio posao koji je 60 – tih godina prošlog stoljeća započeo njegov otac jer, bez obzira na svoju profesiju, vinogradarstvo I proizvodnja vina bila mu je i ostala “ u krvi”
“Moj otac je bio rudar, a onda je šezdesetih godina prošlog stoljeća odlučio izaći iz jame u kojoj je dnevno provodio osam sati i posvetio se vinogradarstvu. Glavna motivacija mu je bila to da je u vinogradarstvu svoj gazda. Isprva je pomagao ljudima u njihovim vinogradima, učio je od njih. Pomalo je stasao i imao je svoj kupce, naviše u Istri i u Zagrebu, a glavno vino je bio debit. Vozili smo tada karom u Knin to vino za Zagreb, pa ga slali željeznicom u Zagreb. U osamdesetim godinama više nije morao izlaziti iz dvorišta jer svi su tu dolazili kupiti vino kod nas doma, nije nam trebala ni prezentacija ni distributer”, prisjeća se Džapo.
Unatoč tomu što je od malih nogu pomogao ocu i zavolio vinogradarstvo odlučio je otići na studij.
“U moje vrijeme škola je bila prioritete. Bio sam uporan i završio sam fakulteta, ali iz mog poslovnog duha vinogradarstvo nije nikada izašlo. Kad bih pričao kao mladić sa svojim prijateljima uvijek sam ih pitao koliko imaju vinograda,a za one koji nemaju mislio sam da su jadni. Uz vinogradarstvo i vino vezalo me i druženje sa susjedima, potpomaganje, pozitivna energija. Teško radiš, ali uvečer imamo dobru večeru, dobro vino, priču, pismu. To je život”, kaže Ivica Džapo i priznaje da se nikad nije osjećao kao službenik iako je uživao u svom poslu referenta u Jadranskoj banci zbog kolega i dobre atmosfere na poslu.
“Moj otac je 70 – tih godina u Istri prodavao 5 000 litara vina. Godišnje. 80- tih godina debit postaje kvalitetno grožđe i to nam je otvorilo vrata na tržištu. Županija je puno napravila za nas vinare 2005. i 2006. godine podjelom besplatnih sadnica. a imali smo i pomoć od države kroz kapitalna ulaganja. Bez toga danas ne bi bilo u Promini 200 000 čokota vinove loze. Sjećam se se da je 2000. Županija organizirala susrete nas lokalnih vinara sa zlatnim vinarima Plenkovićem, Zdjelarevićem, Krauthakerom. Imali smo kušaonice, a ja, iako se ograđujem jer nisam enolog, njima tada kazao – ljudi mi vas stižemo u kvaliteti.”
Za vrijeme Domovinskog rata njegova je obitelj živjela kao prognanici, ali su se vratili na zemlju. “U kakvom smo stanju našli vinariju i vinograde, bolje je ne sjećati se, ali smo odlučili ostati i pomalo sve obnoviti i zgradu i podrum i vinograde. Neke smo trsove morali počupati, neke „vratiti u život“, a i zasadili smo dosta novih”, objašnjava Dđđžapo. Krenuli su s maraštinom njegove vinarije Lasin koja je, dakako, nazvana po jednoj od sorti prominskog kraja. No, debit je ono na što su u kraju posebno ponosni, jer ta je sorta od potpuno podcijenjene izrasla u pravog princa koji danas dobiva i nagrade na cijenjenim svjetskim natjecanjima. Proizvode odličanu lasinu, merlot, opol ..
Uoči rata njegov je otac imao oko 17 000 panja, a on danas imam oko 33 000 panja na 6, 7 hektara površine. Ima dvije kćeri I jednog sina. Svi su visoko obrazovani i obrazovani i žive u Zagrebu.
“Ja bih rekao kao nekakav diplomirani ekonomist i nekakav vinar da nikad ovo ne bih napustio ni pod cijenu nekih gubitaka. Smatram da je zemlja izvor života , ona hrani ljude i uvijek će ih hraniti. Djeca možda misle da ima lakšeg života, ali to je prividna priča . Dugoročno gubiš”, kaže Džapo, a slično razmišlja I njegov sin Mile kojeg smo zatekli na imanju i koji je uključen u njihovu vinarsku priču.
“Školovao sam se i postao diplomirani ekonomist. Radim kao računovođa u Zagrebu, ali istodobno volim i ovo što radi moj otac. Želim se usavršavati i u vinogradarstvu i vinarstvu, znati sve o vinima i pomagati roditeljima jer i ja sam u tome od malih nogu i to je dio mog života”, priznao nam je Mile obradovavši tim riječima i razmišljanjima ai svog oca.
Ivica Džapo prominskoj je lozi posvetio i pjesmu:
Prominska loza
Nema raja do prominskog kraja
tu se živi na visokoj nozi,
a ljudi su u velikoj slozi.
Mi gradimo bazene i kuće
kupamo se ljeti kad je vruće.
Sade krumpir, bajame i smilje
puno posla i velike muke, a
posao im ne ide od ruke.
Za naš život na velikoj nozi
mi smo dužni zahvaliti lozi.
Sunce prži, sivi kamen gori
sve je suvo, a loza se bori.
Stiže jesen i donosi kišu
odmah panji veselije dišu.
Grože buja, zlatno zrno zori
mi pivamo Promina se ori.
Vratimo se našoj staroj lozi
i recimo Bože nam pomozi.
Bog nam dao najbolje na svijetu
plodnu zemlju i junačke ruke
da obrade zemlju s po muke.
U Promini od davnina
poznata su dobra vina.
Debit, lasina, maraština
to su naša fina vina,
a rođak im merlot mladi
najbolji je u državi.
Samo loza to je naša nada
s njom smo sretni od vijeka do sada.
Krompir, oras, bajam i smilje
Bog je dao da ih drugi sade,
jer taj posa s lakoćom rade.
Promincima loza je u krvi,
naš je debit uvijek bio prvi.
Zato ćemo lozu njegovati
ona će nam svoju ljubav dati,
a mi ćemo rujno vino piti
Bog će dati, ostat ćemo sritni
Živili!
