Konoba Vinko na Konjevratima i njezin utemeljitelj Vinko Krnić danas su nadaleko poznati i prepoznati po svojoj ponudi domaćih, tradicionalnih, uglavnom mesnih jela, ponosni su dobitnici Michelinove zvjezdica šest godina za redom, a sve je počelo u jednoj skromnoj kužinici, u kućici koju je Vinko naslijedio od oca i majke u kojoj su njegova supruga i on, godinama uspješan šibenski trgovac pokrenuli posao.
“Mukotrpno je bilo na početku. Tu je bila soba pokojne babe, jedan WC, a u kužini su bili špaher na drva, špaher na struju i plin, frižider s ledenicom od 50 litara I sudoper. To je bilo sve što smo imali. Krenuli smo s pečenjarom i prodavali prasetine i janjetine na ražnju i to samo za ponijeti, ali trudili smo se da meso bude super izrezano i spakirano u kutije ili na padeli. Onda smo krenuli s restoranom, s nekoliko stolova i s tom s tom skromnom kužinom. Sanitarna inspekcija nam je u početku progledala kroz prste. Upozorili su me da moramo urediti kuhinju kroz godinu dana, a ja sam to napravio u roku od dva mjeseca. Sanitarna inspektorica nije mogla vjerovati. Onda smo uredili prostor za sjedenje gostiju, ništa luksuzno, ali smo željeli da bude tradicionalno. Sve sam to uredio sam. Poslije smo se proširili i razvili se”, prisjeća se Vinko.
Kaže da nije imao neku posebnu viziju kakva bi to treba biti restoran osim što je znao da će u njemu samo domaća, uglavnom mesna jela pripremljena na tradicionalni način, neka po receptu njegovog oca Mirka. Osim janjetine, prasetine i pivca na ražnju specijaliteti kuće su gulaš od svinjskih nogica i ušica, janjeće tripice, janjeća jetrica na venecijanski i – rižot, sličan skradinskom, koji kuhaju točno onako kako ih je kuhao njegov otac Mirko.
“On je bio vrstan kuhar i nije bilo pira u okolici na kojem on nije kuhao i stekao veliku popularnost. Svi su čekali njegov rižot. Ima puno toga kako ga je on radio u skradinskom rižotu, ali neke stvari radimo drukčije. Na tom rižotu priznanje mi je odao i gospodin Nižić koji je u Skradinu poznat po svom rižotu. U početku su u moju konobu iz znatiželje dolazili neki Skradinjani želeći kušati taj rižot. Neki su se pitali i ko sam to ja da ga spremam kad nisam profesionalni kuhar, niti sam ikad bio šef restorana, a nisu znali da ja nisam ni bio j tome nego sam igrao sa strane. Ja nisam nikad ovdje bio kuhar , ali sam uvijek bio tu negdje jer puno toga znam budući da sam kao dijete išao s čačom kada je kuhao na pirevima i pomagao mu, a posebno sam se tada izvještio za rezanje pršuta”, priča nam Vinko.
Dobio je do sada 6 Michelinovih zvjezdica u jakoj konkurenciji poznati chefova to upravo za svoju jednostavnu, tradicionalno pripremljenu domaću spizu.
“To je i rezultat onoga kada smo počinjali ovaj posao i kada smo pazili na svaku sitnicu, na svaki detalj. Najviše sam dobio na popularnosti s mesom na ražnju, zbog načina pečenja, kvalitete mesa, rezanja. Ni nismo imali pojma da su ljudi iz Michelina bili kod nas, da su tu jeli, pratili nas. Oni dođi pet šest puta, tu jedu i piju,a da mi nemamo pojma tko su. Naravno da smo ponosni na ta priznanja jer u sedam godina koliko se dodjeljuju u Hrvatskoj mi smo ih dobili šest godina zaredom”,
Vinko pripada generacija ponajboljih šibenskih trgovaca, U Šibeniku je kao poslovođa radio najprije za Varteks, pa za Domus, uglavnom na kožnoj galanteriji i luksuznoj robi, a kad je počeo rat otvorio je svoje dućane.
“U Domusu sam bio 18 godina i otvorio ga u Šibenik javnosti jer je do tada bio samo za one bogate. Na svoju ruku sam osamdesetih godina, kada je bila velika inflacija dizao cijene svakih 15 dana kako bi zaštitio vrijednost robe, što je začudilo i moje direktore. Dvadesetak dana prije Domovinskog rata otišao sam u privatnike i otvorio dućan kožne galanterije. Radili smo žena i ja i imali smo puno posla. Da nas je pustilo da tako radimo barem godinu dana ne bismo više ni trebali raditi. Dnevno smo znali prodati po pet šest bunda po 3 500 tadašnjim maraka. Uložio sam u taj posao pola milijuna maraka, a onda je sve stalo. Morao sam lažirati da sam nešto prodao i prijaviti porez jer me je bilo sram da ljudi vide da nemam nikakvog prometa. Izdržali smo do kraja rata, nešto je onda krenulo, ali nije se od toga moglo oživjeti. Odustali smo i okrenuli se ugostiteljstvu. Isplatilo se. Mislim da radimo dobar posao, možda u nečemu i griješimo,m ali sve u svemu sam zadovoljan”, kaže taj poduzetnik koji se izdvaja i po odnosnu prema zaposlenicima koji ima dvadesetak, ali i po poštivanju poslovne etike bez ikakvog muljanja. Sretan je zbog toga što su posao preuzeli njegova kćer Maja i zet, no on je stalnu tu i pomaže im. U konobu uđe ujutro prvi, a izađe među zadnjima, aktivan je i u nabavi. Kaže da ne prizna kupovinu namirnica online, nego uživo da točno zna kakva je roba odakle dolazi.
“Ovdje sam 18 sati dnevno, nekad malo manje. Obilazim, ako me što pitaju, pomognem, gledam da su mi ljudi zadovoljni, uživam kad mi konobari dobiju manču, to mi samo potvrdi da sam ih dobro našao i da odlično rade. Priskočim, dam ruku. Mislim da ne bi podnio to da ovu konobu dam nekom u najam da nastavi moj posao, radije bi je zatvorio. To što obitelj nastavlja posao me ispunjava srećom. Kćer odavno radi sa mnom. Pravi domaće slastice čime smo proširili ponudu”, objašnjava Vinko.
Djeca i unuci su mu najveće bogatstvo i drago mu je što nasljeđuju uhodani posao. Sin Tomislav, uspješni snimatelj, angažiran je na svojim projektima pa im ne može puno pomoći, ali Vinko zna da se i na njega može osloniti.
