Datum objave: 10. Listopad 2017

Vrsna šibenska glazbena prošlost:Šibenik je prije tri stoljeća imao obrazovanu publiku

Diana Ferić
Diana Ferić

Šibenik je i prije tri stoljeća imao publiku kulturom i obrazovanjem doraslu elitnoj klasičnoj glazbi. Naime Zbirka skladbi redovnice Rose Giacinte Badalle iz 1684. godine, koja je prije nekoliko godina u sklopu Orguljaške škole, pronađena u šibenskom samostanu sv. Lovre, otkriva da je Šibenik tijekom 18. stoljeća imao glazbeno obrazovanu publiku koja je mogla razumjeti glazbenike koji su bili sposobni izvoditi glazbu skladateljice čiju je umjetničku imaginaciju, inventivnost i skladateljsku izvrsnost maestro Lovro Županović usporedio s onom Johanna Sebastiana Bacha i ocijenio kao elitnu glazbu samo za odabrane znalce.

Vicenzo Buias iz Doca mora da je bio jako obrazovan Šibenčanin ili možda vrhunski glazbenik. Možemo ga zamisliti kako negdje početkom 18. stoljeća znalački i kritički usredotočen uživa u nekoj od šibenskih crkava u bravurama pjevačica koje su glasove školovale u najboljim europskim glazbenim institucijama toga doba, možda čak i osebujnom muško-ženskom timbru glasnica fabuloznih kastrata. Možemo ga zamisliti i kako, zadovoljan onim što je čuo, biranim riječima glazbenog znalca, polako hodajući prema svojoj kući u Docu, o tome razgovara sa Šibenčanima koji su, poput njega, glazbeno obrazovani i u stanju razumjeti zahtjevan, kompleksan glazbeni događaj kojemu su upravo prisustvovali. Mogao je naš Vicenzo Buias nakon koncerta, još opijen zvucima orgulja i vrtoglavim glasovnim dosezima, poći do obale i meditirati zagledan u zvijezde visoko iznad kanala sv. Ante. Ali tko je taj Vicenzo Buias iz Doca, ne znamo. Štoviše, ne bismo uopće znali da je prije dva i pol stoljeća u Šibeniku živio netko tko se zove Vicenzo Buias da se kojim slučajem nije vlastoručno potpisao na zbirku moteta iz 1684. godine talijanske srednjovjekovne skladateljice, redovnice benediktinke Rose Giacinte Badalle, koja je krajem 20. stoljeća otkrivena u knjižnici šibenskog samostana sv. Lovre, a početkom 21. stoljeća izučena, opisana i prevedena na suvremeni glazbeni jezik . Tko je, dakle, Vice Bujas i što je za života bio tek moramo otkriti, ali smo već otkrili zašto nam je važan taj naš srednjovjekovni sugrađanin?

 

 

Glazba samo za odabrane znalce

 

Ne znamo kako je i pod kojim okolnostima on do te zbirke došao. Jedan trag mogao bi biti dokument o nabavi glazbenih tiskovina za Novu crkvu Blažene djevice Marije. Iz tog dokumenta saznajemo da je fra Gabriel Cologna bio plaćeni orguljaš u toj crkvi od 1677. do 1714. godine i da je 1714. primio je 114 lira za knjige donesene iz Mletaka za pjevačku službu u koru . Taj podatak svjedoči o nastojanjima šibenskih glazbenika i svećenika da prate suvremena dostignuća na području sakralne glazbe. Je li tada ili nekom drugom prigodom i Badallina zbirka došla u Šibenik, nije toliko bitno. Neće, međutim, biti pogrešna mogućnost da je ova zbirka nabavljena s razlogom. Ako se tako razmišlja, postaje izvjesnom pretpostavka da su u Šibeniku tijekom 18. stoljeća živjeli kvalitetni glazbenici koji su, na zadovoljstvo puka, mogli izvoditi Badalline motete. Maestro Lovro Županović ocijenio ih je kao glazbu samo za odabrane znalce, a za njezino skladateljsko umijeće kazao da zaslužuje najviše ocjene. Štoviše, on njezinu umjetničku imaginaciju, inventivnost i skladateljsku izvrsnost uspoređuje s onom Johanna Sebastiana Bacha koji je u doba njene glazbene zrelosti još hodao u kratkim hlačicama.

 

 

 Viceza Buiasa nema u šestostoljetnom popisu šibenskih orguljaša

 

Tko bi mogao biti Vice Bujas istraživao je organolog, glazbeni pedagog i čuvar glazbene baštine Božidar Grga. U nedovršenom popisu imena šezdesetak šibenskih orguljaša od 1440. do 1940. godine nije ga našao, ali je uvjeren da će temeljitim istraživanjima pronaći odgovor na pitanje tko je bio Vice Bujas. -Vice je bez sumnje Šibenčani, a gotovo je sigurno da je podrijetlom iz Doca, odnosno iz Borgo di Mare, kako su Dolac tada nazivali. Kao drugi po redu vlasnik Badalline zbirke trebao bi biti glazbenik, ili školovan ili dobro obučen u praksi. Bez obzira na točnost tih pretpostavki, dugujemo zahvalnost njemu i franjevcima samostana sv. Lovre što su sačuvali ovu vrijednu knjižicu koja će nam pomoći da upotpunimo mozaik bogate glazbene prošlosti Šibenika - kaže Božidar Grga.

 

Lovro Županović, autor prvog prikaza Badalline zbirke

 

Zbirka od 12 moteta Rose Giacinte Badalle prvi je put uočena u arhivu franjevačkog samostana sv. Lovre u Šibeniku 1996. godine. Knjižicu, približne veličine formata A5, otkrio je tadašnji gvardijan samostana sv. Lovre fra Stanko Bačić te na nju upozorio Božidara Grgu i Emina Armana koji su u bogatom ali vlagom i crvotočinom pogubno ugroženom arhivu samostana sv. Lovre tragali za povijesnim notnim zapisima i glazbenim rukopisima. Božidar Grga zbirku je brižljivo fotografirao i fotografije dao na proučavanje našem najvećem stručnjaku za staru glazbu, eruditi Lovri Županoviću koji je zadužio Šibenik, Hrvatsku pa i svijet otkrićima povijesnih skladatelja poput Skjavetića i Ivana Šibenčanina te rasvjetljavanjem skladateljskog opusa Ivana Lukačića. Županović je, po svemu sudeći, napisao prvi prikaz te vrijedne zbirke koja je, osim što joj nedostaju 1. i 2. Stranica, sačuvana u cijelosti. Na vanjskoj strani prednje korice je nečitak, rukom pisan tekst, moguće je, prvog vlasnika zbirke. Slijedi prva stranica nakon korice na kojoj je, za nas važna primjedba vlasnika zbirke: Questo libro è di me io / Vicenzo Buias Anno 1738 / di Sebenico. Zahvaljujući tome saznali smo da je tu zbirku zahtjevnih kompozicija, čije izvođenje traži visoku glazbenu naobrazbu i vrhunsko glazbeno umijeće, u Šibeniku 1738. godine posjedovao naš Vice Bujas iz Doca. Nakon naslovne stranice slijedi opsežan posvetni tekst autorice, datiran: Di Santa Redegonda di Milano li 20. luglio 1684. njezin navod: Humilisſima, Deuotisſima, et Obligatisſima Serua D. Roſa Giacinta Badalla te kraći nepotpisan tekst upućen Al benigno Lettore (dobronamjernom čitatelju) na kraju kojeg je vlasnik zbirke dopisao tintom teško čitljiv tekst, razdijeljen vinjetom na dva dijela. Na zadnjoj stranici knjižice otisnuto je kazalo (Tavola) s navođenjem naslova svakog od 12 moteta i naznakom prigode i vremena za izvođenje. Na kraju su dvije prazne stranice.

 

 Jesu li se Badalline skladbe uopće mogle izvoditi u Šibeniku?

 

Zbirka ima 151 stranicu tiskanog notnog teksta. Moteti su pisani vrlo zahtjevno za glas i najvećim dijelom nešifrirani bas (basso continuo), i to prvih 10 za visoki glas, a dva posljednja za alt. Svi završavaju usklikom; Aleluja! i po tome, na neobičan način, korespondiraju s kompozicijama u zbirkama našeg, od Badalle gotovo cijelo stoljeće starijeg, kompozitora Vinka Jelića. -Ovo, dakako, stoji isključivo kao kuriozitet jer je vrlo mala vjerojatnost da je Badalla uopće čula za Jelića, a kamoli imala u svojim rukama njegove skladbe, tiskane između 1622. i 1628. godine - upozorava Županović, Otkriće zbirke Badallinih moteta u Šibeniku nameće intrigantna pitanja, na koja stručnjaci još ne mogu dati prihvatljive odgovore. Teško je, naime, reći jesu li se Badalline skladbe, zbog vrlo zahtjevnog tretiranja solo glasa, uopće izvodili u gradu. Pitanje je jesu li početkom 18. stoljeća u Šibeniku postojali tako dobri pjevači sa školovanim glasovima koji su ih bili u stanju otpjevati. Lovro Županović kaže da su to opsežne kompozicije, skladane kompleksnom mozaičkom tehnikom s čestim izmjenjivanjem tempa u duhu glazbenog izraza zrelog baroka. Od početne sporosti Badalline skladbe postupno rastu do zahuktalog završetka. Takva glazbena ostvarenja nastajala su u tadašnjim glazbeno razvijenim zemljama Europe. Ona svjedoče o promišljenosti skladateljevog umjetničkog izraza i njegovom velikom glazbenom znanju koje se posebice očituje u zahtjevnom tretiranju solo dionica za visoke glasove (mezzosopran) i duboke glasove (alt). Istodobno skladbe potvrđuju autoričino umijeće komentiranja tekstualnih predložaka koje prožimaju i pobožna uzvišenost i zanosni kliktaji. Badalla je kao skladateljica izrazila svoju, i osobnu i redovničku, duševnost, ali njene skladbe mogu interpretirati samo odabrani, samo pjevači obdareni vrhunskim glasovima i golemim glazbenim znanjem. Njen glazbeni izraz toliko je napredan da je prihvatljiv i za naše vrijeme, a imat će što reći i u budućnosti. On je Badalline skladbe preveo na moderno glazbeno pismo i suvremeni glazbeni jezik pa ćemo te tvrdnje moći provjeriti u sklopu koncertnih aktivnosti Orguljaške ljetne škole uspijemo li angažirati dovoljno kvalitetne solo pjevačice koje su ih u stanju interpretirati. Do tada Badallina zbirka i posveta Vicenza Buiasa iz Doca vrlo uvjerljivo svjedoče o tadašnjoj povezanosti Šibenika s glazbenim zbivanjima u Europi. Šibenik je tada mogao imati vrsnu pjevačicu i njoj doraslog orguljaša, ali i, što je još važnije, publiku koja je svojim kulturom, prosvjećenošću i obrazovanjem bila dorasla toj glazbi pa ju je mogla s razumijevanjem prihvaćati i pratiti.   

Iz kategorije: Kultura