Filmski kritičar, Josip Grozdanić donosi kritiku hit filma 'Ne gledaj mi u pijat' svoje sugrađanke, uspješne redateljice, Hane Jušić. Nakon niza međunarodnih gostovanja i festivalskih nagrada, nakon hrvatske premijere filma, konačno je stiglo vrijeme za šibensku premijeru 'Pijata' koja će se održati u utorak, 6. prosinca, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku.
Projekciji filma prisustvovat će i redateljica, kao i ostatak ekipe, a prije premijere, odnosimo filmsku kritiku iz pera Grozdanića.
Foto: Detalj sa seta
U jednom od brojnih intervjua koje je manjim dijelom povodom domaće premijere svog dugometražnog redateljskog prvijenca, crnohumorne socijalne drame „Ne gledaj mi u pijat“, a većim povodom već šest nagrada koje je film osvojio na prestižnim međunarodnim festivalima od Venecije i Varšave preko Tokija i Valladolida do Bratislave i Zagreba, darovita mlada Šibenčanka Hana Jušić istakla je da njezina želja nije bila snimiti tek još jednu priču o nefunkcionalnoj obitelji.
Ono čime se ponajprije vodila u stvaranju sjajne, izuzetno sugestivno režirane, iznimno atmosferične, odlično glumljene i fascinantno socijalno kontekstualizirane storije o jednoj (srećom!) netipičnoj šibenskoj obitelji, bilo je s osloncem na crni humor, autentične likove i njihove podjednako autentične dijaloge dati realističan prikaz mentaliteta i kako je rekla „stanja uma“ svog i našeg grada. A taj grad je, parafraziramo li naslov romana „Predio slikan čajem“ Milorada Pavića, u Haninu filmu mjesto slikano očajem, urbana sredina koja se na velikom ekranu ne doima nimalo glamuroznom, za koju se ni u jednom trenutku ne može reći da je riječ o turističkoj destinaciji, u kojoj žive mahom nezadovoljni, nesretni i opresiji svake vrste izloženi „mali“ ljudi koje guši čemerna svakodnevica i nedostatak bilo kakve perspektive, te u kojoj se kao jedini izlaz nameće pokušaj stvarnog ili tek metaforičkog bijega.
Nije uputno generalizirati, no ako je suditi po filmu „Ne gledaj mi u pijat“, Jušić Šibenik doživljava kao prilično tjeskobnu, i u stvarnom i u prenesenom značenju dosta učmalu i razmjerno mračnu sredinu, kao grad u kojem i prepoznatljive vedute poput gornje Kalelarge, Dolca i dijelova rive ne posjeduju ništa od vizualne privlačnosti i turističke atraktivnosti, te kao grad koji će se i samim Šibenčanima često učiniti nepoznatim i stranim. Nije riječ samo o tome da je Jušić za lokacije svojih setova tendenciozno birala manje poznate a ne-Šibenčanima i posve nepoznate gradske ulice i predjele, poput ulice s nekadašnjim radničkim kućicama poredanima u nizu, koja se nalazi iza zatvora a u koju se stigne kad se iz ulice Karla Vipauca naglo skrene lijevo preko puta Opće bolnice.
Ta je ulica i samim Šibenčanima tek mutno i površno poznata, što sam provjerio i na vlastitom primjeru kao i u razgovorima s nekoliko starih prijatelja iz grada, a smještanjem doma jedne netipične i gotovo krajnje disfunkcionalne šibenske obitelji u tu ulicu autorica je postigla nekoliko ciljeva. Ne samo zbog spomenute teže prepoznatljivosti ili neprepoznatljivosti, što za sobom povlači i efekt očuđenja kod Šibenčana u publici, nego i stoga što ta ulica, s predominantnim sivilom i nedovršenim betonskim zidovima iz kojih viri zahrđala armatura, funkcionira kao savršena pozornica za turobnu obiteljsku dramu. Na široj gradskoj pozornici gornja se Kalelarga snima u zoru ili sumrak, u polumraku, s iskošenim kutovima snimanja i s lagano „prljavom“ fotografijom s nejasnim sjenama, a ulica Obale palih omladinaca s velikom stijenom u Dolcu, koju se snima na sličan način, poprima razmjerno prijeteće obrise. Čak ni trajektni dio rive, s postavljenim lažnim štandom na kojem se tijekom marende druže protagonistica i njezin brat, na prvi pogled ne otkriva o kojoj je lokaciji točno riječ, osobito ako niste Šibenčanin, a slično vrijedi i za eksterijere snimane na autobusnom kolodvoru. I gradsko kupalište Jadrija zahvaljujući uporabi filtera doima se drugačijim i neobičnim, sivim i derutnim, što je također zasigurno namjeran autoričin izbor, a sekvence snimane na njemu izgledaju kao da su nastale u 70-im ili 80-im godinama prošlog stoljeća.
Makar je prema Jušić pred kamerama netipična šibenska obitelj, u sudbinama njezinih članova i njezinoj svakodnevici kao i svemu što ju okružuje itekako su plastično oslikani tipični mentalitet i „stanje uma“. Taj um, a njegova središnja predstavnica je 24-godišnja Marijana Petković koju fantastično tumači naturščik i debitantica Mija Petričević, je s jedne strane onaj koji sve manje ili više stoički podnosi, koji trpi i patrijarhat i agresivnost unutar obitelji u kojoj je praktički neprestano izložen psihofizičkoj opresiji, te u kojoj je uvijek sin onaj kojemu se poklanja posebna pozornost, kojeg majka Vera (izvrsna Arijana Čulina kao prava Šibenka) mazi i pazi do granica debilnosti pa i preko njih. Tog sina imenom Zoran maestralno utjelovljuje Nikša Butijer, on je Marijanin stariji brat koji je usporen i nesiguran, a lik je prikazan kao netko prema kome se majka i otac dok to može, odnosno dok zbog moždanog udara ne padne u kret, odnose kao prema donekle mentalno hendikepiranoj osobi koja je od strane vršnjaka na ulici izložena bullyingu i koja prema majčinim riječima iz nekih nepoznatih razloga ne smije dugo stajati na suncu i ne smije ga se udarati po glavi.
Tako to izgleda sa strane, no Zoranov lik ne treba puno analizirati ako se barem donekle poznaju tradicionalni obiteljski odnosi u Dalmaciji te osobito odnosi majki prema sinovima. Sin je onaj koji je pošteđen svega, svake brige i odgovornosti, kojeg mater brižno i požrtvovno gotovo žličicom hrani, kojeg se i kao zrelog muškarca već srednjih godina tretira kao nesposobno i mentalno hendikepirano dijete, te koji uslijed svega toga i odrasta u nefunkcionalnog pojedinca sasvim ovisnog o majci, odnosno šire o sestrinoj skrbi i očevoj zaštiti. Sin obavlja najjednostavnije poslove poput odnošenja marende na posao ocu i sestri, ne samo što ne radi nego mu ni traženje posla ne pada na pamet, jer kako kaže „zašto i bi, vidi me, šta mi fali“, svaki napor mu pada iznimno teško a često mu je i odlazak do frižidera teška „tlaka“.
Kći je s druge strane ona koju se manje ili više intenzivno i otvoreno zlostavlja, čak i nakon što zbog očeve bolesti sve u kućanstvu padne na njena leđa, kojoj se stalno nešto prigovara, od koje se očekuje da sasvim zatomi svoje želje i potrebe te se do smrti podredi skrbi o ocu, bratu i majci, kod koje makar i naznaka samostalnosti, autonomne volje i neposlušnosti izaziva burne agresivne reakcije, koja posljednju lipu svoje plaće daje „familji“ te koja će izlaz od svega pronaći najprije u buntovništvu oličenom u druženju s majci nepoželjnom prijateljicom (jasno je da bi svaka bila nepoželjna) te neobveznom seksu s nekoliko mladića, a onda i u konkretnijem pokušaju bijega.
No bijeg je nemoguć i ostaje tek na razini želje i skromnog nerealiziranog pokušaja, jer je Marijani namijenjena uloga identična onoj njezine majke, mentalno i u svakom drugom pogledu izrazito lijene žene koja kao da makar podsvjesno pati za životom na visokoj nozi te u skladu s tim neracionalno troši na hranu i kupuje skuplje zapakirano meso. Otac obitelji je formalno njezin gazda, šutljiv i prijek čovjek mutne prošlosti, u tom smislu u Šibeniku vlada formalni patrijarhat, no samo formalni jer ne samo što sva četiri kantuna kuće leže na ženi, nego se i ona tijekom muževe bolesti pretvara u nastavljača njegove „politike“ drugim sredstvima, u nešto blažeg provoditelja opresije nad kćeri (ne i nad sinom, naravno!), pa patrijarhat biva zamijenjen matrijarhatom.
Za to što su i šibenski patrijarhat i matrijarhat sasvim sirovi, vulgarni i neosviješteni, Hana Jušić nije nimalo kriva ili zaslužna. Ona ih samo izuzetno plastično, uvjerljivo i životno oslikava u svim njihovim nijansama, u Šibeniku kao nažalost savršenoj pozornici obiteljske, egzistencijalne, socijalne i svake druge drame.
