Ponedjeljak, 14. ožujka, pamtit će se kao dan premijere predstave 'Zločin na kozjem otoku' nastaloj prema tekstu jednog od najizvođenijih talijanskih dramaturga Uga Bettija, a pod redateljskom palicom Šibenčanina, Vinka Brešana, u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku.
Zavidnu glumačku postavu koju svakako predvode glumice Senka Bulić i Barbara Nola, uz domaće kazalištarce Jakova Bilića, Franku Klarić i Anđelka Babačića, uz redatelja Brešana odabrala je Zatonka, studentica Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu ( smjer produkcija scenskih i izvedbenih umjetnosti), Julia Martinović kojoj je ovo, pak, i diplomski rad pod mentorstvom profesorice Snježane Banović.
Kako joj je pošlo da joj diplomski rad režira glasoviti filmski i kazališni redatelj te što još možemo očekivati od producentice koja, između ostalog, surađuje s još jednim velikanom filma i kazališta, Špirom Guberinom otkrila nam je sama Julia u kratkom razgovoru.
Foto: Julia u društvu glumaca i ekipe koja radi na predstavi 'Zločin na kozjem otoku'
- Kad sam birala tekst, nisam htjela da to bude komedija, makar nemam ništa protiv njih, ali na Akademiji u sklopu kolegija 'Repertoar u kazalištima' uče nas da je najvažnija stvar da repertoar kazališta moraju činiti različiti žanrovi jer tako najviše radiš na razvoju publike. S druge strane, šibenska publika naviknula je na komedije, a ja sam htjela napraviti triler, krimić. Dakle, ovo definitivno nije komedija, a hoće li utjecati na razvoj publike, to ćemo tek vidjeti - kazala je Martinović o predstavi na kojoj radi duže od godinu dana.
Kako je došlo do toga da ti je projekt s Vinkom Brešanom ujedno i diplomski rad?
Ja sam s Vinkom Brešanom, a ujedno i s cijelom autorskom ekipom već radila na predstavi 'Veliki manervi u tijesnim ulicama' prije dvije godine, također, u produkciji šibenskog kazališta. Tamo sam bila asistent režije. Zapravo, morala sam na prijemni doći s radom koji ću realizirati na zadnjoj godini, s predstavom s kojom ću izaći pred publiku. Prije nego sam išla na prijemni, kad sam se mislila koji tekst odabrati, bila sam u komunikaciji sa Željkom Udovičić Pleština.
Tražila sam tekst koji će produkcijski odgovarati gabaritima šibenskog kazališta pa sam odmah na početku odredila da će to biti predstava za do pet glumaca. I ovo nije bio moj prvi odabir. Ono što je meni bilo zanimljivo bio je jedan Pirandellov tekst i još neki tekstovi koji su bili predviđeni za više od pet glumaca. Na kraju, Željka mi je preporučila tekst koji nisam ranije čitala i kad sam ga pročitala, došla do zadnje stranice, vratila sam se na prvu i to je bilo to. Odličan tekst, glumački jako zahtjevan, a Željka ga je izvrsno dramaturški izglancala. Tako sam se odlučila za ovaj tekst i otišla sam na razgovor s Vinkom koji je objeručke prihvatio prijedlog i bilo mu je drago što konačno neće raditi komediju.
Koliku odgovornost snosi tvoj dio posla prilikom realizacije predstave kod postizanja uspjeha iste?
Vinko je rekao da sam se ponijela kao američki producenti jer oni sami odabiru tekst, donesu ga redatelju. Dakle, oni su glava svega. Inače, u našem okruženju to nije uobičajeno. Zapravo sve važnije odluke donosi režiser, a ja sam ga ovdje stavila pred gotov čin.
Svi smo zajedno sudjelovali u razgovorima, odlukama tko će igrati uz Jakova Bilića i Franku Klarić koji su u glumačkom ansamblu šibenskog kazališta, Anđelka Babačića koji je, također, tu – naš domaći. Morali smo odabrati još dvije vanjske glumice o čemu je riječ imao uglavnom Vinko, ali zapravo je sve kolektivni dogovor. Što se producentskog rada tiče, od samog početka glavno je bilo odabir teksta, autorskog tima, riješavanje autorskih prava, što se tiče teksta, koordinacija sa skladateljem prilikom izbora glazbe koja ne podliježe autorskim pravima. Imali smo probe u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu, pa koordiniranje proba u Gavelli, pa koordinacija sa šibenskim kazalištem, dogovaranje svega. Dolazak u Šibenik, kako, što, kad….
Možeš li na svom primjeru reći da si imala problema kod postavljanja uvjeta kao producentica, kao žensko s obzirom da je u Hrvatskoj još uvijek velik broj poslova i dalje pod muškom rukom?
Zapravo i nisam. Gledajući tko obnaša funkciju ravnatelja u kazalištima u Hrvatskoj, zadnjih nekoliko godina, to su većinom žene. Kod nas produkciju uglavnom upisuju žene. Na preddiplomskom studiju bilo je pet žena, i kolega Mario Gigović koji je bio blažen među ženama. Na diplomskom nas je troje na godini, dakle, nas dvije žene i Mario. Što se nas tiče, na produkciji, žene prevladavaju.
Dakle, pušu neki novi vjetrovi?
Tako je. Doduše, nisam sigurna da su muškarci zadovoljni što je sve veći broj žena na čelu kazališta. O tome bi se dalo razgovarati. Ne želim optuživati nikog, ali čula sam razno razne zaključke o tome kako većini njih to i nije baš najdraža opcija.
Ti si zapravo relativno poznato ime u kazališnim krugovima unatoč činjenici da tek završava diplomski studij, koji, dodajmo, nije mjerilo umješnosti.
Od 16. godine kazalište mi je bilo napeto iako se tih godina nisam aktivno bavila kazalištem jer je to bilo poslijeratno razdoblje kada je kazalište bilo zatvoreno zbog posljedica granatiranja pa pripadam generaciji koja je bila zakinuta za radionice i slično. Prvi prijamni na koji sam otišla s 18. godina bio je onaj za glumu. Znala sam da želim studirati nešto vezano za kazalište, ali nisam bila sigurno što točno, niti sam tada bila upoznata s tim da postoji i mogućnost studiranja produkcije. Kako rijetko tko prođe prijemni iz prve, nisam ni ja.
Kad sam se vratila u Šibenik, Mate Gulin me pozvao na audiciju za predstavu u sklopu njegove glumačke udruge Talija i tako sam odigrala tri uloge u njegovoj udruzi. Paralelno sam s tim bila angažirana kao šaptačica u predstavi 'Fantazija', potom kao inspicijentica, pa asistent. Tako da je ovo bio logičan slijed događaja. Malo po malo i tu smo gdje smo danas.
Eventualan povratak u Šibenik, odnosno Zaton?
Zasad, ne.
Zbog radi čega?
Znam da Šibenik ima potencijala. I koliko znam sve se više mladih, kompetentnih ljudi vraća, ali trenutačno grad ne zadovoljava moje potrebe i želje. I budimo realni, sve što se događa vezano za moj posao događa se u Zagrebu, a prije povratka, što svakako planiram kad – tad, voljela bih imati što više prakse, napraviti nešto konkretno.
Već ako ćemo nešto raditi, da to bude kvalitetno odmah na početku, a mislim da mi za to treba još dosta prakse.
Kakvi su ti planovi za naredne godine? Znači, ostanaka u Zagrebu, inozemne suradnje?
Što se tiče nas producenata ima dosta kolega koji žele što prije otići iz Hrvatske i ja ih razumijem. Nikad ne reci nikad, možda se jednom i ja za to odlučim, ali zasad mislim da se s ovim poslom još uvijek može nešto napraviti u Hrvatskoj i da se uvijek nađe posla. Za razliku od glumaca kojih godišnje na svim akademijama u Hrvatskoj diplomira oko 55, nas producenata godišnje s Akademije izađe troje, u najboljem slučaju.
Namjeravaš li ostati unutar kazališne produkcije ili bi širila područje djelovanja budući da već sad imaš iskustva u filmskim vodama?
Trenutačno radim u ustanovi Zagreb film. Nije riječ o stalnom zaposlenju, makar sam tamo već više od godinu dana, ali na studenskom ugovoru budući da sam još uvijek studentica. Što će biti za godinu, dvije, ne znam, ali voljela bih se zaposliti u kazalištu. Makar situacija po pitanju zapošljavanja u kazalištima nije baš bajna. Trenutačno paralelno vodim dvije umjetničke organizacije, odnosno privatna kazališta na nezavisnoj sceni. Kombiniram to sa Zagreb filmom.
Jesi li jedna od onih kulturnjaka koja je potpisala peticiju protiv novog ministra kulture, Hasanbegovića?
Jesam.
Zašto?
Mislim da je to suvišno pitanje. Kad je izabran gospodin Hasanbegović za ministra kulture, vjerujte mi, koga god da sam pitala u krugu ljudi gdje se krećem i s kim se družim, a to nisu samo studenti već i renomirana imena hrvatske kulturne scene, nitko nikad nije čuo za njega. Nevjerovatno je da resors kulture (kao i bilo koji drugi) vodi netko tko nije svjestan što sve u taj resors spada, netko tko nema kompetencije, na koncu. Da ne spominjem njegove stavove i izjave koje su zastrašujuće, od kojih se ježim.
Vjerujem da kultura treba biti slobodna, a on je zatvara u nekakve ladice, ormare, da se tako izrazim; stoga nije bila teška odluka staviti svoj potpis na papir.
Čemu se onda nadati na kulturnom planu na hrvatskom tlu s takvim ministrom?
Ne znam što bih ti odgovorila. Čemu se nadati?! Nemam dogovor na to pitanje. Ne znam jesi li pratila, ali Vitomira Lončar je godinama pisala blog u Večernjem listu. Prošli tjedan je napisala zadnji, seli se u Kinu i mislim kad je jedna takva osoba rekla da nema više nade, onda zaista ne znam što odgovoriti na to.
Stigneš li se baviti kakvim hobijem ili nečim sa strane kraj toliko obveza?
Pa i ne baš.
Ali pretpostavljam da je Zaton ponosan?
Je. Večeras će doći pola sela na premijeru jer je u autorskom timu uz mene i Željka Udovičić Pleština koja je također iz Zatona. Ali, ponosno je cijelo mjesto i kad sam se nekidan našla na kavi u Zatonu to su mi pravdali činjenicom da podržavaju moj rad što mi je bilo drago čuti.
Razgovarala: Snježana Klarić
Fotografija: privatna arhiva J. Martinović i Šibensko kazalište Facebook
