Uz ljubazno dopuštenje Gorana Subašića, poznatijeg kao Veliki Gogo (nećemo ulaziti u analiziranje podrijetla nadimka) objavljujemo neobičan putopis iz Rio de Janeira, nastao prije gotovo tri godine na proputovanju po Južnoj Americi. O Gogi smo već u više navrata pisali, svaki put vezano za putovanja i skitnju. To ne znači da on jedini u Šibeniku putuje, već da je jedan od rijetkih koji je voljan na sva zvona proširiti i popularizirati skitnju po svijetu. Znamo da vas ima još, javljajte se, nećemo se rugati ako ste bili u Ptuju ili Tuheljskim toplicama, bitno je iskustvo. A cijelu Goginu avanturu (zapravo samo ono što je autor odlučio podijeliti sa širom publikom), možete pročitati na njegovom blogu ili na našem portalu u nastavcima (kad riješimo autorska prava 
) Ide priča:
Od Trogira do Copacabane
Iz snijegom prekrivenog Trogira letim za Frankfurt u kojem čekam skoro 7 sati na let za São Paolo, najveći i najmnogoljudniji grad u Brazilu.
Svi oni euri koji su trebali poslužiti za slučaj nužde ako kartice negdje ne budu radile, bezglavo se troše u duty free shopovima na “jeftiniji” alkohol kojemu je cijena iskazana u eurima pa je samo u psihološkom smislu jeftiniji, a kad bih preračunavao u kune brzo bih odustao od te jeftine kupovine. Iskustvo mi govori da se na početku putovanja ponašam kao ruski oligarh, dok sam pri kraju puta vise nalik Todoriću u trenutku isplate plaća svojim blagajnicama.
Opskrbljen dovoljno da bih mogao razveseliti jedan omanji grad upućujem se prema terminalu proždirući slatkiše i grickalice koje mi je majka, uz moje burno negodovanje ipak utrpala u torbu, i naravno, sad mi taaako pašu.
Nakon 12 sati leta stižem u São Paolo. Iako sam mislio da sam spreman na toplotni udar, temperatura od 33 stupnja Celzijusa me dotukla.
Poslije 2 litre vode i još jednog čekanja od 2 ipo sata napokon letim za Rio.
Pogled iz aviona na Rio je spektakularan, skoro bih ga mogao usporediti sa pogledom iz zraka na Šibenik, ali neću ici tako daleko (nepopravljivi sam lokal patriot, ne mogu si pomoći).
Odmah pri slijetanju napada me "krdo" taksista koje u potpunosti ignoriram te pronalazim shuttle bus koji vozi direktno na Ipanemu, srce Rio de Janeira, a u tome srcu je smješten i moj hostel. U hostelu dijelim sobu s još sedam ljudi. Tu je Argentinac, Čileanac, Brazilka iz Brazilije(mmm), Irkinja, dva Japanca i jedan "nemam pojma odakle". Čileanac Mario je pio pivu i nekako sam odmah znao da će mi on postati novi "jednokratni" prijatelj. Ostavljam stvari i trčim na Ipanemu osvježiti se u moru, točnije oceanu. Iako je vanka užasno vruće ocean je prilično leden za Dalmatinca naviknutog na kupanje u moru od cirka 23-24 stupnja.
Sutradan se odlazim "bućnuti" na Copacabanu te idem na Corcovado, brdo iznad Rija gdje se nalazi simbol grada Krist Iskupitelj (Cristo Redentor) koji je, po odabiru ljudi iz cijeloga svijeta proglašen jednim od sedam novih svjetskih čuda. Moram priznati da mi osobno Krist Iskupitelj ne bi bio među sedam svjetskih čuda, ali isto tako pogled sa brda Corcovado na grad je jeb...(ajme, moram biti pristojan), naprosto veličanstven!
Na Maracanu stane 2 ipo Šibenika
Inače, Corcova na portugalskom znaci devina grba. Kad su portugalski istraživači prvi put došli u Rio brdo ih je podsjećalo na devinu grbu pa otud i ime Corcovado. Rio de Janeiro na portugalskom znaci rijeka januara ili siječanjska rijeka. Naziv potječe s početka 16. st., točnije od dana 20. siječnja 1502. godine, kad su portugalski istraživači u ekspediciji koju je vodio Gaspar de Lemos prvi puta vidjeli Zaljev Guanabara, mjesto budućeg grada Rija. Legenda kaze da su moreplovci ovaj zaljev nazvali rijekom zato sto su mislili da je u pitanju ušće rijeke, međutim, teško da se to moglo dogoditi i
skusnim moreplovcima. Vjerojatnije je da se u to vrijeme riječ rijeka koristila za sve veće vodene površine koje ulaze u kopno.
Nakon Corcovada posjećujem poznato brdo zvano Šećerna glava (Pão de Açúcar).
Tu uzimam Caipirinhu, piće od Cachace, poznatog brazilskog alkoholnog pića koje se proizvodi od šećerne trske. Caipirinha inače u prijevodu znaci ”piće seljaka”.
Doci u Rio a ne vidjeti Maracanu je isto kao doci u Rim i ne vidjeti...hmm, koga ono, aha, Mona Lisu :)
Maracana je najveći stadion na svijetu koji do nedavno nije imao sjedala te je mogao primiti i do 200 000 gledatelja (u finalu svjetskog prvenstva 1950. između Urugvaja i Brazila navodno je bilo i vise od 200 000 gledatelja), no danas, kada su postavljena sjedala može primiti “samo” oko 90 000 ljudi.
Rio je tipičan brazilski grad u pogledu velikih razlika između bogatih i siromašnih. Siromaštvo je najizraženije u neformalnim naseobinama zvanim favele, koje su potpuna suprotnost bogatim i ekskluzivnim gradskim četvrtima kao sto su Copacabana, Ipanema ili Leblon čije stanovništvo pripada visim slojevima društva(ali samo materijalno). U favelama su najviše stope kriminala u cijelom Riju i to zbog borbi bandi povezanih sa trgovinom drogom, ali i zbog drugih oblika kriminala prouzrokovanih siromaštvom. Zanimljivo je da su favele smjestene vrlo blizu bogatih četvrti, pa su tako bogate četvrti poput Ipaneme i Copacabane zapravo stiješnjene između plaza i brda na čijim se padinama nalaze siromašne favele.
Turistima se nikako ne preporuća da idu sami u favele, no kad sjedneš u krivi autobus(pod utjecajem nekoliko caipirinha) koji vozi upravo za te favele situacija postaje u najmanju ruku zanimljiva.
"Pinchi puta" (!) u faveli
To se dogodilo meni i Mariju, mom čileanskom prijatelju koji natuca engleski pa smo se sporazumijevali malo na engleski, malo na španjolski kojeg sam učio prije nego sto sam krenuo na put po Južnoj Americi.
Ja bez majice(sto je u Riju normalno) s fotoaparatom u ruci (i nerazdvojnim bijelim mišem u džepu) toliko bijel da me se ne može gledati bez sunčanih naočala, u faveli s Marijom koji je, kad je shvatio gdje se nalazimo, iako prilično tamne puti, pobijelio u licu kao Michael Jackson u svojim najgorim danima.
Autobus staje, zadnja postaja favela Rocinha (inače, najveća i najpoznatija favela u Riju), ja i Mario se gledamo misleći vjerojatno isto ali ne bi bilo primjereno da napišem ono sto sam ja mislio, pa ću napisati ono sto je vjerojatno mislio Čileanac – PINCHI PUTA!!!
Izlazimo iz autobusa gledajući te ljude koji žive u, za nas zapadnjake nestvarnom siromaštvu, a oni gledaju nas i moj digitalni fotoaparat koji u onoj prljavštini i bijedi bliješti kao ona zadnja piva u frižideru u reklami za Karlovačko.
Nakon 15-ak minuta vrlo ubrzanog hoda izlazimo iz favele, ali samo da bi ušli u novu. I opet ista lica, ista bijeda. Neka djeca nam nešto dobacuju a mi samo prolazimo ne osvrnuli se i nadajući se da nećemo osjetiti kakav hladni predmet u našim leđima (ili, nedajboze neki ukrućeni "predmet" malo niže). Tada smo ugledali neki stari, poluraspadnuti autobus koji je išao u našem smjeru. Meni je izgledao kao najnoviji boeing 747 i to business klasa. Kada smo stigli u Ipanemu vlasnici hostela nam govore da smo imali sreće jer u vrijeme karnevala kada je Rio prepun turista (no zbog kriminala ih je svake godine sve manje) većina pljačkaša se spusta na Copacabanu ili neku drugu poznatu, turističku četvrt gdje vrebaju turiste koji nisu dovoljno oprezni, a takvih ima na pretek, tako da je u to vrijeme skoro pa sigurnije mjesto Rochina nego Copacabana.
Koje li ironije, Čileanca je tu istu večer nakon pustolovine po favelama istuklo i opljačkalo 5-6 maloljetnika usred Ipaneme (koja glasi kao jedna od najsigurnijih četvrti Rija).
Nakon favela-ture u osobnom aranžmanu odlazimo upoznati našeg novog prijatelja Jacka. Jack je vrlo poznat, mislim da ga dosta ljudi i u Hrvatskoj zna, jedini je problem sto, ako ga malo bolje upoznate sutradan ga se nećete bas sjećati. Preziva se Daniel´s. Jack nas je navečer odveo na Sambadrom na paradu svjetski poznatog karnevala.
LGTB party na karnevalu
U doba Karnevala ulice Rija preplavljene su strancima koji zajedno s lokalnim stanovništvom sudjeluju u proslavi. Za vrijeme Karnevala u gradu se odvijaju mnogi događaji, a ljudi se okupljaju na ulici i piju(možda je prikladnija riječ loču), pjevaju i plesu na strastvene zvukove sambe te se tako plešući kreću gradom. Skupine sudionika imaju posebno kreativno osmišljene kostime i vozila tj. kola koja vuku te na kojima i oko kojih plešu. Brazilske plesačice su vrlo oskudno odjevene te ..... ovaj dio ostavljam muškoj masti na volju.
Za one željne ljubavnih avantura karneval u Riju je raj.
Cure su nesputane i slobodnog duha, vrlo pristupačne i neopterećene moralnim i etičkim dilemama (nažalost, dobar dio ih je "kraljica noći"). Komunikativne su i vrlo često same prilaze na razgovor, a često i na nešto više. No Brazilke, koje su u Europi medu muškom populacijom na vrlo dobrom glasu, u prosjeku nisu tako zgodne kao sto sam mislio prije polaska na put. Osim na Sambadromu gdje sam vidio "prave i očekivane" Brazilke, na ulicama nisam viđao toliko zgodnih djevojaka.
Uz djevojke, na ulici vam također prilaze svakojaki transvestiti, gayevi i fetišisti koji su me stalno pokušavali hvatati za dijelove tijela koji se bas i ne upotrebljavaju za uobičajen pozdrav, osim katkad u Hrvatskoj (slučaj Mraović), tako da sam se u jednom trenutku osjećao kao vrlo zgodna zena u društvu grupe gastarbajtera svaki na desetoj pivi.
Rio, tako čaroban, a istodobno na trenutke hororičan obuzeo me svojim slobodoumnim nazorima i ljepotom(a i oduzeo svojim caipirinhama). Grad kontrasta, za kojeg tvrde da je najljepši na svijetu (ali samo iz zraka,dodao bih), bijede i siromaštva, blještavila i prljavštine, napuštam teška srca, ali laka stomaka(nakon sedmodnevnog lokanj...khmm,khmm, uživanja u umjerenom degustiranju domicilnih alkoholnih pripravaka, proljev je učinio svoje). No, to je tek početak moga dvomjesečnog putovanja s bijelim mišem po Južnoj Americi.
