Jednaka tuga, ista pitanja i, možda bismo mogli reći, lažno suosjećanje državnih dužnosnika koji već 10 godina dolaze na komemoraciju 12 –ortici vatrogasaca na mjesto gdje su stradali, na otoku Kornatu. Tako bi se moglo rezimirati ono što se već desetu godinu za redom događa u povodu tragične pogibije 12 – ero ljudi koji su bili uvjereni da odlaze na rutinsku intervenciju gašenja požara na Kornatu i nisu se više vratili svojim obiteljima.
Sadašnjoj predsjednici RH svaka čast što se, jednina na toj funkciji, usudila suočiti na mjestu nesreće s obiteljima, rodbinom, prijateljima poginulih vatrogasaca jer svi su predsjednici prije nje tu neugodnu ulogu prepuštali svojim izaslanicima. Mislim i da su njezine suze koje su televizijske kamere zabilježile bile iskrene jer čovjek bi trebao biti stijena da ih na takvom mjestu i u takvom okruženju ne rastuži. Sigurno su iskrene bile i ove njezine riječi: “Obitelji s pravom imaju puno pitanja, ali moram reći da mene danas nisu ništa pitali. Neki šute o svojoj boli, neki o njoj razgovaraju. Doista im dugujemo odgovore. Treba naći prave odgovore, kako bi obitelji zatvorile ovu stranicu svoga života. Teže je tugovati kada ne znate što se točno dogodilo i gdje je krenulo po zlu.“
No, to sve što su državni dužnosnici proteklih godina pokazali kao suosjećanje nazivam lažnim zato što su svi propustili napraviti ono što su već odavno morali, a to je priopćiti službene nalaze o tomu kako se i zašto dogodila kornatska tragedija. I predsjednica Grabar Kitarović i ministar obrane Damir Krstičević, koliko kod je njihova potresenost danas bila iskrena, došli su na komemoraciju kao da za to što se dogodilo prvi put čuju, i to je problem. Morali su doći naoružani informacijama o tomu što su do sada državne institucije napravile vezano za analizu te tragedije, što je službeno utvrđeno, gdje su napravljeni propusti i na kraju zašto 10 godina nakon te tragedije nema službenog izvješća s kojim se može izići pred obitelji i prijatelje stradalih dok se oni iscrpljuju teorijama urote, neslužbenim izvješćima i svojim teorijama uzroka pogibije. Gdje su odgovorio na notornu činjenicu da je sustav spašavanja unesrećenih zakazao. To je ključno pitanje jer je činjenica da su oni, kada ih je vatra zahvatila bili još živi, a na slanje pomoći čekalo se više od pet sati!!!
Zar 10 godina nije bilo dovoljno da se utvrdio tko je zakazao i da se s istinom iziđe pred one koji čekaju odgovor. Ili pak je li uzrok zapaljenje bio eruptivni požar, kerozin iz helikoptera ili nešto treće. To se davno već službeno utvrdilo jer što vrijeme odmiče uzroci blijede. Državni dužnosnici su ti koji su odgovorni zbog toga što to nije niti su utvrđeni i kažnjeni krivci. Zašto je tomu?Odgovor na to pitanje danas bi obitelji i prijateljima stradalih bio puno dragocjeniji od empatije.
Budući da svi preko toga prelaze onda je suosjećanje koje pokažu na današnji datum za građane neiskreno, koliko god osobno ljudski bilo iskreno. Toga su valja svjesni oni koji su na Kornatu izgubili svoje najdraže, a kako obljetnice odmiču sve više gune i nadu da će otkriti ono što bi im koliko – toliko ublažilo bol- istinu o okolnostima u kojima su njihova djeca, muževi, braća, prijatelji izgubili živote i tko je za to odgovoran.
