Utorak, 29 Rujan 2015 06:59

Maya Mayana:Alabama song ili kako mi je duša postala broj veća

Napisao: 
Maya Mayana:Alabama song ili kako mi je duša postala broj veća

Američki kultni bend The Doors 1966. godine snimio je pjesmu Alabama song (Wisky bar). Pjesma je obrada glazbenog broja iz kontroverzne njemačke operete originalnog naziva „Aufstieg und Fall der Stadt Mahagonny („The Rise And Fall Of The City Of Mahogany). Opereta se tematski obraća javnosti kroz kaotičnu sliku materijalizma i ljudskih poroka. Ljubav je kao roba, kupuje se i prodaje, a zakon pokreću kriminalci. Dok je čovjek snažniji od prirodnih sila, jači od uragana i gradi samo zato da bi imao što i uništiti. Opereta satirično odijeva ljudske sudbine, te na kraju kad im se nudi pomoć, ljudi odlučuju da se neće ostaviti zla i poroka jer njihov život je i onako pakao, zašto bi onda odustali od jedinih užitaka koja imaju. Kurt Weill je skladao, na libreto poznatog njemačkog pjesnika i kazališnog redatelja Bertola Brechta. Opera je izvedena prvi put 1930.godine u Leipzigu.
„Well, show me the way
To the next whiskey bar
Oh, don't ask why
Oh, don't ask why.
Oh, moon of Alabama
We now must say goodbye
We've lost our good old mama
And must have whiskey, oh, you know why.“

 

I zašto Alabama song? Što je to zajedničko jednoj uobičajenoj šetnji, čovjeku od osamdesetak godina, ovoj pjesmi i upali mišića. Zajednička sam im ja. Alabama song slušam otkad sam dijete i dok nisam pojma imala o čemu je riječ. Sjećam je se sa vinil ploča kojima sam se divila kao i njihovim omotima, dok sam ih pažljivo izvlačila iz šuškavih plastičnih folija. Sjećam je se iz školskih dana, iz pivnice „Toni“ s jukeboxa. Tih dana kad smo ispijali čajeve od mente i kušali neke prve rum Cole, dok smo istodobno promatrali jedni druge i čekali 'ko će bolju pjesmu pustiti. Pa smo isto tako mijenjali kovanice od kune, pet za jednog medu, jer pjesma je dvije kune, a tri pjesme su pet kuna. Sjećam se Alabame iz fakultetskih dana s nekih tuluma uz gitaru sa dvoje troje poznatih i trideset nepoznatih ljudi kako svi k'o jedan pjevamo „show me the way , to the next whiskey bar…“ . Sjetila sam je se nekidan na kraju jedne svakodnevne šetnje, u ovim mladenačkim danima, sa završenim fakultetom, izvan nekog đačkog doba. Hodala sam i razmišljala, a neke loše bezvezne misli motale su mi se po glavi. Moje razmišljanje prekinulo je nekakvo skromno zapomaganje, vrlo tiho. Taman sam prešla cestu i našla se u kvartu koji je među zgradama okružen zelenilom. Iza nižeg zidića vidjela sam vrh nekog šešira. Kad sam se približila na travi je ležao starac koji se pokušava dignuti. Imao je neki plavi đilet i smeđe gaće od samta, veliki srebrni sat. Samo mu još lice nisam vidjela. Prvo što sam pokušala je bilo dizanje čovjeka od osamdesetak godina sa trave, ali nije bilo nikakve šanse da to sama uspijem. Pitala sam ga jel' dobro, šta radi tu sam, na što on nije odgovarao. Uto sam ugledala bočice viskija, kako prazne bez čepova leže na travi. A kad je podigao glavu, bilo mi je jasno zašto mu je lice rumeno. Iznad tih rumenih obraza nalazile su se sitne i još prozirno plave oči, što ih je činilo nekako još tužnijima i ustrašenijima. I dalje sam uporna k'o mazga pokušavala sa pitanjima, jel' sam živi i di živi. ..

 

Napokon mi je odgovorio samo jednu rečenicu: “Nema ti tamo nikog, vrag crni me čeka, nema sriće divojko, šta ti je to.?!“ Sreća je bila da je otprilike pokazao gdje živi, što sam mogla osim nadat se da je u pravu. Naišao je tad jedan mladi par. Zamolila sam ih da mi pomognu što su i učinili. Nakon što su brojni ljudi prošli bez osvrtanja, nas troje, digli smo našeg djedicu s trave koja je ostala zgnječena, uvenula. Za nekoliko minuta prošao je susjed koji je rekao da zna gdje živi i da će ići vidjeti ima li koga kući. Normalno nije nikoga bilo, Murphy i njegov zakon uvijek odrade svoje. To je po onom pravilu: „ Kad misliš da hoće, e baš neće.“. Uzeli mi djedicu pod ruke, momak ga držao za leđa da ne padne i nekako se mi dogurali do njegovog stana. Činili smo put i sebi i njemu zanimljivim. Brojali smo skale, on je čak brojao na smiješnom engleskom, smijali se i dogodila se neka lipa stvar u svom tom jadu. U džepu điletina bili su mu ključevi. I kad smo ugurali ključ u bravu svima nam je laknulo kad smo čuli škljocanje. Vrata su bila otvorena. Stančić je bio narančastih zidova jako uredan, s foteljom kraj vrata. Sjeli smo ga i dali mu vode. Upalila sam televiziju Vh1, glazbeni program. Tugaljiva starost me drmnula, i na sekundu sam odlutala mislima, sa daljinskim upravljačem u ruci, imala sam slike pred očima. Djedica je još nešto govorio, a iz riječi mogla sam ga zamisliti prvo kao mladića za nekim šankom sa svojim prijateljima kako pije viski, dva i kako ludo voli neku djevojku, sretan što mu je život mlad, bezbrižan. Nakon toga sam ga mogla zamisliti kao nesretnog čovjeka u četrdesetim godinama na rubu egzistencije kako leži na šanku i kuka nekom do sebe o svom životu. Pozdravila sam ga, ovakvoga kakav je sada, sijedi čovjek od osamdesetak godina koji je u nekoliko rečenica preletio, nama potpunim strancima, preko cijelog svog života. Pri zatvaranju vrata zaokupilo me neko sjetnog raspoloženje. Nastavila sam hodati dok se sjeta lagano pretvarala u sreću.

 

„ Zanimljivo je meni!“- pomislila sam, i krenula dalje s mišlju da je spašena jedna pijana glava i da je duša jednog starca barem na trenutak bila nasmijana s nama koji smo zajedno imali godina koliko on sam. Nastavim svoju šetnju koja je ispočetka bila besciljno protezanje nogu i hvatanje svježeg zraka. Sjetim se tad pjesme Alabama song, zapjevam je na glas. Možda ova šetnja i nije bila besciljna. Možda su ipak stvari koje mislimo da su bez cilja, stvari koje imaju najviše smisla u našim životima. O svakako, zaboravila sam spomenuti da je posljedica svega bila upala mišića na rukama, ali neka dobro se dobrim vraća, a boljeti mora malo. Tako ovaj moj potez nije bio nikakvo specijalno altruističko djelo, nije bio neki pothvat popraćen velikim odricanjima. Ovo je bilo svojevrsno potapanje jednog mog lošeg dana odlukom da učinim nešto dobro za nekoga kao i za sebe. Duša mi za broj veća.
 

Objavljeno u Svašta nešto
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!