Datum objave: 02. Rujan 2015

KOLUMNA MAJE MAYANE: Šljive i papaje

Maja Mayana
Maja Mayana

Ušla sam u dućan. U potrazi za suvim refužo proizvodima i orašastim plodovima. Napravila san đir i uobičajeno uzela stvari koje nisam planirala. Nakon desetak minuta stignem do suvih šljiva, marelica, bajama, oraha… Uzmem lipo vrećicu otvorim ona plastična vrata kako bi lopaticom uzela suvu papaju. Pokraj mene stane žena i počne vadit suve šljive. E sad, svaka druga šljiva joj je ispala na pod, a ona ih je lagano dizala s poda i uvaljivala u papaju, koju sam ja još uvik vadila.

Pod broj jedan, kad joj je prva šljiva pala i kad je stavila u papaju došlo mi je da joj nešto kažem (npr. „Oh, zabunili ste se, ovo nije šljiva.“ Ili „Bilo je na podu.“). Pod broj dva, kad joj je druga šljiva ispala i kad je opet vratila u „moju“ papaju, došlo mi je da zamahnem rukom i izbeštimam se. Pod broj tri kad joj je četvrta šljiva ispala (treću sam ignorirala) i kad ju je vratila u papaju došlo mi je da nogom udarim u svo suvo voće. U one plastične prašnjave kutije, neka se razlete po zraku komadi plastike. Neka padaju po njoj i po cilom dućanu bajame, orasi, kokos, fažol, dok mene odvode dva zaštitara svaki pod svoju ruku. A ja se bacam, radim trzaje nogama i rukama, otimam se i urlam i beštimam na onu ženu. Onda da se ka' i svi izbeštimam na državu i na kraju na glupe šljive i papaje i bajame i plastične kutije pune prašine. Pod broj četri sve mi je to samo došlo. Nisam ništa od toga učinila. Samo sam puno lajala sama sebi u glavi. Da je pala deseta šljiva, 'ko zna. Krenila sam na vagu ispustiti papaju, a u trenutku kad je papaja tribala dotaknit vagu i kad je bila 3 milimetra iznad metalne površine, neka ruka je stavila suve šljive na vagu. Prvo me prošla jeza, ka' da sam u horor filmu u kojem me neko progoni.

Okrenila sam blago glavu prema nazad i ugledala lice one žene zbog koje sam skoro postala Michael Douglas u Danu ludila. Sitila sam se da sam danas majstorica samokontrole i da san se već gricnila za jezik. Pogledala sam je, stisnila oči koje su postale samo dvi crtice i kucnila je u vrh cipele stražnjim dijelom svoga đona, kao išla sam korak nazad uz „Oprostite, gospođo.“ Zadržala san dišpet koji je uredno oblikovan, dao do znanja gospođi kako mi ne paše ono što radi. Odmaknula se deset koraka nazad. I omogućila sam sebi mirno vaganje papaje. Hvala mi. Ne živim u nadi da će biti bolje, nadaj se puno pa nećeš ništa napraviti, nada stalno umire iznova, a i ti s njom. Triba činit, pravit' se lud i živit'. Ne triba pokazat da si uzrujan, jer pokazivanje ljutnje je najbolja spiza za one gladne tuđih nevolja. Triba samo sa stilom kratko, iznenadno „uštipnit“, ne prstima nego nekom finom, elegantno hladnom gestom, mimikom lica s dvi tri riči, i onda onaj 'ko se želi jako najesti tvoje ljutnje ostaje potpuno gladan i žalostan.

Ali ništa to ne mora upaliti, može te taj neko tresniti i postati još gori, al' o tome mislit je ka' i ne živit., Ponašanja su u ostalom nepredvidiva, a nepredvidivost je začin životu. Kasnije sam hodala po dućanu 'ko neki ludi špijun iskarikirano sam stisnila oči, pritvorila ih u crtice svaki put kad bi je ugledala među policama sa spizom i smješkala joj se. Bolje mi je bilo uživljavat se u ulogu ludog špijuna nego objašnjavati gospođi da se ne ponaša baš pristojno. Da san joj išla objašnjavat razliku između papaje i šljive, i između papaje s poda i one koja nije s poda, potrošila bi deset minuta, a ona bi me pitala na kraju: „Zašto?“ . „Eto zato, bla, bla, bla…!“- rekla bi joj i iznervirala se opet. Ovako sam se fino skupila i otišla uz minimalni potres. Svodi li se traženje i očuvanje identiteta u ovim iscrpljujućim vremenima na divljaštvo, neljubaznost, dokazivanje i gnječenje drugih!? Sve izbalansirat, a ostat zdrav nije lako, ali može se, triba se borit i biti nasmijan, veća je vjerojatnost da će ti biti bolje ako tako grabiš naprid. Na kraju krajeva mrgude nitko ne voli, ni glupe, ni pametne, ni ogorčene, ni pune samosažaljenja ili kukanja, mrgude nitko ne voli, kakve su im misli takva im je i faca.

Možda sam mogla onoj gospođi kazati na engleskom ka' šta je Del reka Rodneyu: „Rodney, (gospođo) why don’t you go into the kitchen and put your head in the food blender?“ Ma, nije vridno. Neće razumit, ko ne želi neće nikad naći način za razumit. Nekad se bolje malo rastužiti nego ljutiti, jer sjete i tuge su plodne, a ljutnja je bezobrazna lopovica trenutaka.


 

Iz kategorije: Svašta nešto