Sjedila sam i čekala prijateljicu na klupici. Gledala sam, bolje reći buljila, kao i obično oko sebe u ljude. Pokraj mene se odjednom stvorio čovjek od sedamdesetak godina koji je sjeo vrlo blizu mene. Do nosa mi je dolepršao miris parfema. Odmah sam znala: Pino Silvestre, kolonjska voda, bočica s čepom u obliku šiške, vizualizacija trenutka iz djetinjstva. Trenutak izašao iz babinog i didinog ormara u kupatilu. Kad bi otvorila ormar u potrazi za gumicama, jer kao djeca smo trčale po kući pa je trebalo zavezati oznojenu kosu, uvijek je na polici stajala bočica Pino Silvestre, spremljena u kutiji. Svaki put bi je izvadila i pomirisala. Imala sam strast prema mirisima, sve sam stalno njuškala i stavljala pod nos , kupke, parfeme, šampone. Čak sam svim tim bočicama dala jedno ime: mićići. Val mirisa me vratio tamo daleko, negdje u prošlost. Čovjek kraj mene na klupi je čekao. Vidno je bio uzbuđen, nervozan. Trljao je dlan o dlan, premještao ruke iz džepa u krilo, iz krila na koljena, a između svih tih kretnji stalno je gledao na sat i puhao. Očito netko kasni. Stvarala sam slike i priče u glavi. Ali za desetak minuta stvarnog vremena, dok sam ja gledala prema nekom djetetu kako plače, on se počeo smješkati. Njemu je sad vrijeme stalo. U daljini je svirao saksofon i skoro svi su bili u žurbi. Ona je išla prema njemu, vrlo uređena nasmijana gospođa, kratke kose bogatog volumena koja je išla u visinu. Kasni na sastanak, ali sa stilom. Bilo je devetnaest sati i trideset tri minute. Došla je do njega odjevena u plavi kostim (sako i suknja). Na nogama je imala plave male cipele, a oko vrata veliku tirkiznu ogrlicu. Sagnula se prema njemu i poljubila ga u usta. Mene nisu primjećivali. Velika ogrlica malo ga je udarila po nosu. On se nasmijao tiho, potajno i izgledalo je kao da nema ništa drugo na svijetu osim ovog trenutka i nje. Išao se podignuti s klupe i jedva je ispravio noge u koljenima. Ona mu je pružila ruku, a kad se ispravio zagrlio ju je i rekao: “ Idemo mala u đir.“ Uputila je pogled prema njegovim očima, uspjela sam čak vidjeti kako ona ima plavu maskaru na trepavicama. Nasmijala se toplo i dotaknula ga po obrazu. Bila je to ona vrsta dodira od kojeg se naježiš zbog lakoće i usporenosti pokreta, i prođu te trnci zbog mekoće dlana. Otišli su u šetnju sa svojih tisuću bora, k'o dječica iskreno sretni. Ostala sam sjediti još malo, razrađujući doživljeno u sebi. I jedva sam čekala da dođe prijateljica kako bi joj samo pokušala prenijeti ovaj, možda nekome bezvezan usputni događaj, ali zapravo jedan od onih događaja koji životu ne daju mira, koji životu daju čar. Gledajući za njima dočekala sam i prijateljicu. Nije kasnila ona nego sam ja došla 20 minuta ranije, sreća što jesam zbog ovog prizora.
Ovu sličicu ću završiti odgovorom dječaka koji ima 5 godina, na moje pitanje: „ Kako znaš da te netko voli?“ Njegove riječi su nestvarno lagano i brzo strujale zrakom svugdje oko mene.
„Znaš da te netko voli ako on baš tebe prepozna među svim drugim ljudima, a ti shvatiš da je njegovo srce drugačije.“ Zatim sam ga upitala: „ Zašto se ljudi onda prestaju voljeti?“. Odgovor je stigao nakon nekoliko trenutaka šutnje: „ Zato što se svađaju. Netko na primjer želi pokositi travu, netko ne. Najbolje je da pola pokose trave, a pola ne. Nema smisla svađati se kad za sve postoji rješenje. To ti je teta Majo, uvik pola pola.“
Nikad u životu nisam tako brzo nešto zapisivala, čak niti u školi ili na fakultetu. Ruka je letjela po papiru, olovka HB se istupila, a dječak se nakon izgovorenog nastavio igrati kockama, ne znajući kako je njemu bilo malo potrebno da izgovori ono što neki nikada ne shvate.
