Joso Gracin, alpinist,speleolog, GSS-ovac, avanturist i naš stalni suradnik proveo je sam nekoliko dana na otoku Mani u Kornatima, kao vuk samotnjak, a na kraju je imao čast čak sudjelovati na jednom neobičnom vjenčanju. Evo njegovog putopisa:
Poput brodolomca kojeg su valovi donijeli i izbacili na neku daleku izgubljenu obalu mene su nemirni valovi želje i znatiželje donijeli i izbacili na otok Manu. Tu, gdje sve nestaje i sve započinje, spavao sam dugo, dugo... Pustio sam dušu da lebdi morem božanskog mira i ljepote. Probudili su me zvuci tišine i šapat mora, a oči zasjale plamenom zalazećeg sunca. Bio sam potpuno sam ispod pučine neba, iznad pučine mora, obasjan blaženstvom spokoja.
Krajobrazi duše
Svatko nešto želi. Mi ljudi proživimo život tegleći na samaru postojanja golemi tovar želja. Mnoge želje budu i ostanu – samo želje, a neke... neke od njih se i ostvare. Ispunjena čežnje za nečim materijalnim najčešće otvori u duši provaliju praznine koju pokušavamo zatrpati novcem ili skupim stvarima. Što ih je više to smo manje sretni. Postoje i one druge želje, naoko male, nevažne, možda i čudne čije ostvarenje nas, poput ljubavi, ispunjava toplinom sreće i ljepotom zaboravljenih osjećaja. Moje želje su oduvijek bile one druge i one su me vodile u fantastični svijet istinskog života. Jedna od njih dovela me je i na otok Manu, da bih na njemu bio sam, da bih ga upoznao i da bih ispunio potrebe da se vratim tragovima zaboravljenog življenja. To mi treba kao što mi trebaju voda i kruh.
Da je upravo Mana jedino mjesto na kojem je moguće ostvariti tako veliku želju znao sam odavno. Taj kornatski otok zrači mističnom energijom, a njegovi strmci izazivaju ushit i strahopoštovanje. Kada čovjek stupi na njega nehotice govori tiše, gotovo šapće kao da je u crkvi. A tek njegovo ime! Kada se kaže – Mana, pred oči izlaze starozavjetni prizori i biblijske priče. Mana je bila čudo i objavljenje Božje riječi. …kruh koji je imao u sebi svaku slast i ugađao svakom ukusu… (Mudr 16,20). Ona je simbol otvorenosti čovjeka da prihvati Božje darove i njegove riječi. Ona je znak Božje riječi koja ima okus meda. Mana je nebeski kruh,(Ps 105,4), kruh anđela (Ps 78,26) koji ne jedu niti piju kao čovjek, pa se čovjek koji jede ove nebesku hranu uzdiže na višu razinu svoje svakidašnjice i tako ona postaje stvarnost zajedništva s Bogom koje nikada ne prestaje. U Novom zavjetu mana dobiva dimenziju istinska stvarnost, kruha koji je s neba sišao. Krist to potvrđuje kada kaže: Ja sam istiniti kruh života (Iv 6,35). Pravi kruh koji silazi s neba nije mana - nju su jeli i umrli - već sam Isus (Iv 6,32) kojeg se prima po vjeri, njegovo tijelo za život svijeta.
Jesam li uopće mogao naći bolje mjesto za putovanje po krajobrazima vlastite duše? Kada se sunce gasi, dok tone u more, Mana ima boju meda i nikoga, baš nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Svatko tko je vidi postaje bogatiji i bolji čovjek.
Drago Skračić – vlasnik Mane
Prilika za ostvarenje želje da samujem na otoku Mani, koja je u meni tinjala godinama, pružila mi se tek u 2010. godine. Dogodilo se da me je jedan prijatelj upoznao s Dragom Skračićem, vlasnikom tog fantastičnog otoka. Kada je saznao što želim odmah mi je izašao u susret. Tako sam 30. kolovoza strpao u torbe sve što sam mislio da će mi trebati dok budem Robinson Crusoe na Mani i zaplovio prema Kornatima. Bio sam zabrinut jer se vrijeme kvarilo. Nebo se naoblačilo. Počela je padati i pokoja kap kiše. Srećom već se iza otoka Kaprija, dok smo plovili prema jugoistočnom ulazu u Kornate razvedrilo, a kada smo pristali u uvali Šipnate na otoku Kornatu vrijeme je bilo upravo idealno za početak moje samotne avanture.
Kada smo pristali upitam na rivi Ivu Ježinu za Dragu Skračića, a on me uputi na brod obojen bojama hrvatske trobojnice. Drage nije bilo ali mi Ive reče da slobodno ukrcam svoje stvari. Upitao sam ga za njegovog imenjaka i prezimenjaka Ivu Ježinu, noštroma (zapovjednik palube) s kojim sam 1985. godine na brodu Rogoznica doplovio do Aleksandrije. Rekao mi je da je umro i ima već dosta godina. Bilo mi je žao kada sam to čuo ali su se uto pojavi Drago sa svojim unucima Lukom i Dominikom. Drago je visok, čvrst i neobično okretan. Lice mu je ogledalo Kornata. Na njemu su tragove urezali isto sunce i vjetar koji su oblikovali i kornatske otoke. Luka i Dominik, bistri i znatiželjni, još dječaci, a već prekaljeni Kurnatari. Sve ih zanima pa me ispituju o mojim namjerama. Lukavo se smiješe: Znali smo da si to ti čim smo te vidjeli?
-Kako ste znali kad smo se tek sada upoznali?
-Znali smo po pustim rusacima. Kome bi tribalo toliko stvari osim tebi?
Prišao nam je da me pozdravi zajednički poznanik Kurnatar Ante Skračić s kojim sam prošle godine po kornatskom kršu skupljao njegovo stado ovaca. Tako razvezemo priču o kornatskim janjcima koji su najbolji na svitu. Pijem s njima svježe bijelo vino i slušam priče o tome tko je kome lovio ribu ispred njegovog otoka. Razgovor prekida pogled u nebo. Opet se kupe oblaci. Ako mislimo stići do Mane i iskrcati se valja nam odmah krenuti. Na kormilu je Dominik. Luka trčkara palubom, a Drago i ja gledamo kako nam se Mana primiče. Predlaže da se ulogorim u uvali koja se kao i otok zove Mana. Tamo on ima malu kamena staju u koju bih se mogao skloniti od nevremena. To mi je previše daleko od grandioznog strmca na Mani, pa se odlučujem za manje komforan ali zato najljepši dio otoka. Složimo se da ću pristojan zaklon naći i među kamenim filmskim kulisama na zapadnom vrhu otoka koje mnogi turisti dolaze razgledati misleći da su autentični ostaci neke srednjovjekovne utvrde.
Sam u moru tišine nad morem ljepote
Drago, Luka i Dominik prate me do filmskog grada. Pokazali su mi koja bi kućica biti najpogodnija za logorovanje i objasnili da je najviši klif na otoku onaj na istoku, a ne ovaj zapadni. Istočni je visok preko 60 metara, a ovaj nad kojim stojimo ima samo oko 40 metara ali je zato najpoznatiji. Usput sam doznao i neke zanimljivosti o snimanju filma Pobješnjelo more na Mani 1958. godine te dobio informaciju da mi ne može točno reći kada će moći doći po mene. Najranije za pet dana, možda za sedam, a možda i koji dan kasnije. Pomislio sam: -Odlično! Kad bi još i zaboravio da me je ovdje ostavio, to bi bila prava priča i pravi doživljaj.
Mahnuo sam im na rastanku i ostao sam na pustom otoku. Godilo mi je što znam da tu nisam uljez već dobrodošao gost njegovog vlasnika koji se svojom Manom s pravom ponosi.
Vremena za sentimentalna sanjarenja nije bilo. Olujni su oblacima stizali s jugoistoka i gomilali se nad mojom glavom kao jata crnih vrana. Brzo sam prenio svu opremu i zalihu od18 litara vode. To mi je trebalo biti dovoljno za sedam osam robinzonskih dana na Mani ali žeđi se nisam bojao jer sam već odavno naučio kako se i u sred pustinje može doći do pitke vode. Osim toga imao sam ono najvažnije za preživljavanje tunju, dobar nož i vatru. Iako je Mana pusti otok s te tri stvari na njemu, ako zatreba, mogu i trajno živjeti.
Život sladak i gust poput meda
Taman kad sam se uspio smjestiti među zidine i nad sobom učvrstiti zaštitnu ceradu, zagrmjelo je i počeo je jaki pljusak. Začas je vjetar prerastao u oluju, a munje i gromovi su nemilosrdno parali nebo. Nije me to uznemirilo. Na Mani sam se osjećao sigurnim. Bio sam miran i spokojan. Bio sam gladan i umoran. Stavio sam lonac se lećom na plinsko kuhalo, zamotao se u zimsku jaknu i zaspao slatkim čvrstom snom stisnut u kutu među kamenjem. Probudili su me huk mora, miris leće i crvenilo zalazećeg sunca. Skočio sam. Moj prvi dan na Mani je prošao, a nisam napravio još ni jednu fotografiju! Izjurio sam vani i kupajući se u svježini sumraka snimio prizore zalaska Sunca kakve se ne viđa često. Odjednom se smračilo, kao da je netko na pozornici Kornata spustio zavjesu. Zapuhala je bura, a nebo se osulo zvijezdama. Polako sam kamenjem zatvorio pukotine kroz koje je zviždala bura i učvrstio mali izviđački šator. Pod krovom od neba i zvijezda polako sam večerao toplu leću po kojoj su kapi maslinova ulja odražavale zvjezdani svod. Uz čašu crnog vina slušao sam glazbu vjetra i disanje mora. Znao sam - želja mi se ostvarila. Ovo je pravi, istinski život. Sladak i gust poput meda.
Poput Robinsona Crusoea
Objed i čaša vina bili su samo predah između dva duboka, mirna sna. Ponovno sam zaspao čim se sasvim smračilo, a probudio sam se s prvim zrakama sunca. Neusporediva je slast živjeti u ritmu disanja prirode. Odavno nisam tako mirno i dugo spavao. Prekrasno kornatsko jutro. Sunce treperi na valovima. More mreška lagani burin, a u meni samo čiste, vedre misli. Dan sam započeo čajem od vriska, koprive i gospine trave, bilja kojeg sam ubrao i osušio. Dok sam ga srkao razmišljao sam kojem se stvoru osladio moj kruh pa ga je grickao dok sam spavao? Možda neki miš? Spustio sam se do južne uvalice, koju nazivaju Plažom jeze, a zapravo je to najljepša i najatraktivnija plaža koju je moguće zamisliti. Iznad nje se uzdižu sure stijene strmca, a ispod nje je more duboko gotovo stotinu metara. Sunčeve zrake kroz bistru vodu prodiru gotovo do 50 metara dubine. Igra njegovih zlatnih zraka u tim modrom dubinama zarobila mi je misli pa sam izgubio pojam o vremenu. Umio sam se i krenuo istraživati otok. Na susjednom brijegu naišao sam na Dragine ovce koje nisu imale prevelikog povjerenja u pridošlicu pa su se odmaknule na sigurnu udaljenost i podozrivo me gledale.
Daleko na horizontu tri su broda plovila u pravcu Otranta. Bijeli putnički brod, veliki jedrenjak s tri jarbola i izduženi teretnjak. Desno od njih daleko na plaveti pučine kao da lebdi iznad valova polako je promicala jedrilica s velikim crvenim jedrima. Gledajući je sjetio sam sa Thora Heyerdahla i njegovih pet drugova koji su na splavi od balzovine preplovili Tihi oceana. Nije trebalo puno mašte mašti da bi se zamislio Thorov Kon-Tiki i njegova suncem opaljena, bradata posada nošeni morskim strujama i istočnim vjetrovima plove prema otocima južnoga mora.
Kao pravi Robinson hodao sam uz more i tragao za predmetima koje su valovi izbacili na obalu Našao sam dvije velike drvene grede kojima sam zatvorio ulaz u svoj privremeni dom i dvije trstike spojene u korijenu koje su mi poslužile kao sušilo za posuđe.
Negdje oko podneva ispod krune Mane plovio je veliki turistički jedrenjak, a sat dva kasnije na otok su došli muškarac i žena. Tiho su prošetali do filmskog grada i još tiše otišli.
Ručao sam puru s maslinovim uljem, a poslije sam se odmarao i pisao dnevnik. Popodne sam tražio špilju Mana I, koja je istraživana još sredinom prošlog stoljeća, ali je nisam uspio naći. Spustio sam se niz jugozapadnu obalu jer sam se želio okupati u bistrom moru ali sam morao odustati. Valovi koji su s vrha Mane izgledali pitomi, padali su na stijene poput vodenih planina. Opasne marete nošeni jakim zapadnjakom uz snažni prasak razbijale su se jedna za drugom na oštrim stijenama bijesno bacajući bijelu pjenu visoko u zrak. Umjesto kupanja legao sam na tople kamene ploče, slušao more i gledao bijele oblake kako brode nebom.
Kasno popodne ponovo sa se spustio do Plaže jeze. Pokušao sam tamo uloviti koju hobotnicu, ali i tu stranu otoka su zapljuskivali veliki valovi pa sam se morao zadovoljiti skupljanjem ogrca i prilipaka od kojih sam si za večeru skuhao rižot. Usput sam donio i nekoliko grana koje je more oblikovalo tako kao da je znalo da mi trebaju vješalice za stvari i odjeću.
Dan mi je prošao tako brzo da nisam uspio napraviti ni pola onoga što sam naumio. Prije spavanja na brzinu sam pogledao SMS poruke na mobitelu. Štedeći bateriju otvorio sam samo poruke kume Teje iz Grčke: Posejdone, kosu mi mrsi nemirno Egejsko more i jednog prijatelja koji pita kako može doći kod mene na Manu. Nikako. Ako dođe, mislio sam, pokvarit će mi naum i gušte.
Vjenčanje nad pučinom
U rano jutro trećeg dana uživao sam u samoći i pogledu na beskrajnu pučinu. Od otoka Rašipa preko jugozapadnog obzorja sve do Grapšćaka, najvećeg strmca na Dugom otoku, samo nebo, more i ravna crta horizonta. Iz sanjarenja prenuli su me grbi zvuci. Netko se uspinje prema filmskom gradu. Pod Manom su bile usidrene dvije jedrilice, a na otok se iskrcala pomalo čudna grupa ljudi. Znao sam da sam budan, a pomislio sam da sanjam! Ispred skupine svečano je koračala žena sva u bijelom koja je na rukama ispruženim ispred sebe nosila dugi veo! Pomislio sam da mi se pričinja, a onda sam shvatio što se događa brzo dograbio foto aparat i brzo se uzverao na vrh gradine. Sada su oni bili zbunjeni. Odakle se pojavio ovaj stvor? Tako sam, nakon obostranog iznenađenja i čuđenja, upoznao Lisu i Martina mladi par iz Austrije. Oni su se prije četiri dana bili vjenčali u Purbachu u Austriji, a kako obožavaju Kornate došli su na Manu potvrditi svoje bračne zavjete. Vjenčao ih je skiper Ivica Vuksan iz Šopota, a svatovi su bili jedna vrlo mlada djevojka imenom Jessi, njezinih roditelja i njene tete. Ivica mi je rekao da je mladence dovezao divnom jedrilicom Bonnie Ann starom 60 godina pravim old timerom među brodovima. Nakon svečanog obreda vjenčanja u sunčano jutro na samotnoj Mani, pitao sam se je li se itko ikada prije vjenčao na ovom mjestu gdje se druže bogovi vjetra i bogovi mora. Snimao sam svatove i mladence pokraj kamenih lukova filmskog grada, a nakon toga ih pozvao u svoj skromni dom na čašu vina. Udobno se smjestivši Jessi mi je rekla da je iz San Francisca i da je novinarka, a na Manu je došla da bi napisala reportažu o legendarnom filmu Pobješnjelo more koji je tu snimljen 1958. godine. Uzvratio sam joj svojom pričom da sam i ja tu zbog pisanja reportaže o Mani i da sam odlučio, da bih je bolje mogao što napisati, živjeti na njoj sam barem tjedan dana. Bila je oduševljena.
Otpratio sam svatove do obale i usput oprao suđe. Ivica me je pozdravio načinivši nekoliko krugova prekrasnom Bonnie Ann okićenom bezbrojnim šarenim zastavicama, ispred uvale. Lisa i Martin su mi ostavili svoju vizitku, da im pošaljem slike kad se vratim na kopno.
Gužva na Mani
Legenda kaže da su kornatske otoke stvorili bogovi od suza zvijezda, a onda su zadnjeg dana stvaranja, more u kojem su titrali ti bezbrojni otoci i hridi obojili plavetnilom iz svojih snova.
Jadran pripada najplavijim morima svijeta, a Kornati su njegov najmodriji kutak. Sjetio sam se toga dok sam sjedio nad strmcem i u tamnomodroj dubini promatrao dupine kako jure za plavim jatima riba. Horizont na jugu bio je prekriven tmurnom zavjesom oblaka, ali zato je na sjeveru i zapadu bilo vedro, a nebo je bilo ukrašeno grudama snježnobijelih oblaka.
U sjeverozapadnu uvalu počele su uplovljavati jedrilice, jedna za drugom. Sve brojnije grupice turista uspinjale su se prema gradini. Onda je doplovio i izletnički brod Plava laguna, pun Mađara i na pustoj Mani odjednom je nastala gužva kao na šibenskoj rivi nedjeljom dopodne. Ja sam mislio da ću ovdje biti sam, a u tren oka sam postao – turistički vodič! Nijemci su me pitali za ime filma koji je tu sniman, a Mađari su bili zbunjeni jer su mislili da su te zidine ostaci nekog antičkog naselja. Svašta su me pitali ali se nitko nije zapitao tko sam ja i što radim tu. Izgleda da im je bilo savršeno normalno da je netko tu, da brine o otoku i da bude pri ruci turistima. Na Mani je toga dana bilo zbilja živo. Sa žala je dopirala graja kupača, s brodova glazba, iz filmskog grada žamor. Sklonio sam se od ljudi i vrućih sunčevih zraka u spasonosnu svježinu svojih zidina i skuha leću začinjenu maslinovim uljem, lukom i petrusimenom. Leća, pura, riža, malo povrća, maslinovo ulje, vino i ono što nađem u moru bila mi je sva hrana. Osjećao sam se fantastično. Bio sam lagan kao ptica, pun snage, kondicije, bistrih misli i čistog duha.
Gledajući svu tu gužvu sa zadovoljstvom sam zaključio da sam za boravak na Mani odabrao najbolje mjesto jer su turisti prolazili stazom uz sjeverni zid kućice i nitko nije primjećivao ulaz u nju. Previše je ljudi tog dana došlo na Manu. Otok je utihnuo tek kasno popodne. U blaženom miru pošao sam rubom klifa ne bih li ipak pronašao onu špilju, a onda sam duboko dolje tamo gdje kamena vertikala nestaje u tami morske dubine ugledao - morske sirene! Naravno nisu to bile one Odisejeve sirene već dvije sasvim gole djevojke s dugim perajama na nogama koje su plivale i ronile po tom modrom ambisu. Prizor je bio zaista lijep. Ubrzo su i one nestale. Uspele su se na svoj brod i otplovile. Pomislio sam; To je zbilja bilo dovoljno gužve za jedan pusti otok., ali sam se prerano počeo radovati. Uz strmac između gradine i plaže uspinjala se grupa penjača! Istraživali su nove smjerove uspona uz kamenu okomicu. Da li bi oni uopće smjeli biti tu u srcu nacionalnog parka penjati se uz stijene koje su zaštićene kao vrijedna prirodna baština? Nisam imao volje prilaziti im već sam sišao do Plaže jeze i zaronio u bistro, ugodno svježe more među jata salpi, pica i očada, toliko pitomih da sam ih gotovo rukom mogao dodirnuti. Nakon pedesetak metara doplivao sam do podmorskog praga iza kojeg se dno više ne može vidjeti. Tu je modri ambis dubok šezdeset metara. Spušta se okomito do prostrane police nakon koje slijedi nova okomica duboka više od trideset metara. Kada sam izašao iz mora penjača više nije bilo ali evo netko ide prema meni i veslo mi maše. To su Luka i Dominik. Došli su sami iz uvale Lučice na otoku Kornatu vidjeti kako sam i treba li mi štogod. Bio sam zatečen njihovom hrabrošću i vještinom. Ta Dominik ima samo 13, a Luka tek 7 godina. A ja sam mislio da sam samo ja hrabar! Pozvao sam ih u svoj dom. Pomno su ga pregledali i zaključili da sam sve uredio baš kako treba, i primijetili da mi je aparat za slikivanje isto odličan, a Luka zanimao jeli još slikivam i jesam li sve po otoku poslikiva. Dominik se bojao da im ne popusti sidro od broda pa su ubrzo krenuli nazad. Za večeru sam spremio paprike s lukom frigane u maslinovim ulju. Nakon večere ulio sam si potić vina, smjestio se kraj zvonika i gledao zvijezde. Večer je bila topla, bez daška vjetra, nebo ukrašeno pokojom zvijezdom padalicom, a zrak ispunjen mirisima i šumom mora. U daljini bliještili su ferali velikih ribarskih brodova, a daleko na jugozapadnom nebu zračila je blijeda svijetlost Italije. Uživao sam u svakom trenutku predivne večeri na Mani. Te noći nisam spavao pod šatorom već na stijeni iznad strmca pokriven samo zvjezdanim svodom.
Na Ćićipasu
Probudio sam se sa zlatnim zrakama kornatskog jutara. Cijele noći mazio me je blagi levant uvlačeći mi se u toplu vreću za spavanje. Doručkovao sam čaja i malo dvopeka gledajući dupine što su se u valovima levanta bacali za jatima riba, a galebovi iznad njih vrebali svoj dio plijena. Danas mi je cilj bio osvojiti vrh Ćićipas, na istočnom kraju otoka. Uz put, prolazeći rubom klifa, samo nekoliko stotina metara od svog doma, ugledao sam špilju za kojom sam tragao. Bila mi je doslovno pod nosom, a ja je nisam vidio. Mislim da sam jednom čak i preskočio preko ulaza, a da je nisam uočio.
Hodao sam dalje duž obrve strmca s kraja na kraj otoka. S najviše točke pruža se fantastičan pogled na Manu, filmski grad, cijeli strmac i brodove pod njim. Među sivo-bijelim kornatskim liticama primijetio sam smilje, kadulju, kupinu, mličak i neki lijepi grm kojem nisam znao ime. Na stazi kojom sam prolazio ugledao sam i jednu bogomoljku. Na Mani su i kukci rijetkost. Osim grmlja mrtve, zakržljalih maslina i jedne smokve na otoku nema ni jednog većeg stabla. Uspon na najviši vrh Mane, 77 metara visoki Ćićipas nije bio težak, a vrijedio je truda. S njega se može vidjeti skoro cijeli otok. Dug je oko 1500 metara i ima oblik dvostruko zakrivljenog bumeranga. Strmac na Mani sa svojih 1200 metara najduža je kornatska kruna. Na putu do Ćičipasa, primijetio sam izblijedjele planinarske oznake. Sedamdesetih godina tu su stazu markirali planinari, zaposlenici OKI-ja iz Zagreba. Na kraju sam se spustio do najveće i najzaštićenije uvale Mane i neobičnog rta zvanog Kosir. U uvali se nalazila kamena štalica za Dragine ovce. Posljednje snimke ispucao sa na minijaturnom polju u srcu otoka, između pristaništa s jedne strane i kamenih blokova u Plaže jeze, s druge strane. Baterija fotoaparata se na moju žalost ispraznila pa sam, sve što sam vidio i doživio moga samo zapisivati.
U podzemlju Mane
Za spilju Mana I sam znao jer su je još 1986. godine istražili i opisali legendarni hrvatski speleolozi, braća Marijan i Radovan Čepelak pa sam zato na otok donio i svoju speleološku opremu. Braća Čepelak su kornatski arhipelag oplovili kajacima, a usput su istraživali, označavali i crtali speleološke objekte na kornatskim otocima. Imao sam njihov nacrt spilje Mana I i kada sam se spustio u 12 metara duboku pukotinu u strmcu Mane lako sam je prepoznao. Bila je to zbilja Mana I ali mi sam odmah uočio da ću nakon zabijanja markacijske pločice i mjerenja koordinata položaja špilje morati ponovno nacrtati spilju jer to braća Čepelak nisu učinila dovoljno dobro. Mislim da su oni špilji prišli s mora, a odatle nisu mogli vidjeti njeno gornje udubljenje, a ako je bilo valova i plime onda su im i donja udubina bila skrivena. Pružila mi se dakle nesvakidašnja prilika da moram ispravljati greške braće Čepelak.
Dok sam se spuštao u njenu titravom svjetlošću obasjanu utrobu slušao sam huk mora i udare valova iz dubine. Na dnu me dočekala igra sunčeve svjetlosti na površini nemirne vode koju su valovi ulijevali u utrobu špilje. Preko tri metra visokog praga iz unutrašnjosti špilje prebacio se na vanjsku strane strmca, a onda se provukao kroz prozorčić i izašao točno u potkapinu Mane. Mjesto na kojem sam se nalazio bilo je umjetničko djelo prirode i snažnih pučinskih valova. Na zidu strmca s druge procjepa strane primijetio sam još tri otvora. Bili su na nezgodnom mjestu, a ja nisam imao dovoljno opreme da ih dosegnem. Nema veze, bit će još prilika da ih istražim.
Još jedan Robinson na Mani
Sutradan mi se javio Drago Skračić. Kaža da dolazi po mene jer ne zna kad će opet u Kornate.
Bilo mi je žao kad sam to čuo jer mi se činilo da sam na Manu stigao tek jučer. Dani su mi doslovno prohujali. Nisam stigao obaviti ni pola svega onoga što sam naumio raditi, a ni na trenutak mi nije bilo dosadno. U sumrak sam složio opremu i napokon otkrio tko mi je krao kruh. Na Mani je postojao još jedan Robinson! Dok sam uzimao zadnje stvari koje su mi ostale u mom domu, kroz vrata je panično istrčala mala uplašena mačka! Zagonetka izgriženg kruha bila je riješena. Krala mi ga je gladna mačka. Kako je ona dospjela na Manu? Tko zna? Možda je pobjegla s nekog broda, a možda ju je tu netko namjerno ostavio.
Posljednju noć sam spavao na plaži uz more. Puhao je lagani, ali neugodni jugoistočnjak, pa sam posljednju večeru morao kuhati među skriven niskim kamenim zidovima. Častio sam se buzarom od ogrca i prilipaka, a u tami nedaleko od mene svijetle su oči one mačke. Bojala se, ali me je ipak pratila. Nije ni čudo bio sam joj jedino društvo na ovom pustom otoku. Pitao sam se kako će preživjeti kad dođu hladni dani. Ostavio sam joj kruha namočenog u juhu od morskih plodova i legao na malu livadu kraj obale. Zaklonjen od noćnog vjetra i morskih kapi grmom zelene mrtve, utoplio sam se među svojim ruksacima utonuo u san.
Povratak
Na povratku šutim i gledam Manu kako se polako smanjuje i skriva među drugim otocima. Drago je na kormilu, a Dominik i Luka još spavaju. Tek je svanulo. Pred nama je još dug i naporan dan. Tko ide u Kornate s Kurnatarima ne može biti tek obični turista već mora biti spreman s njima podijeliti i muku i radost pa i priskočiti u pomoć kad pomoć zatreba, a uvijek nekome treba. Ovoga puta trebalo je pomoći okupiti stada ovaca vlasniku otoka Kasele. Dočekalo nas je desetak Kurnatara pa smo složno krenuli u potjeru za nepovjerljivim i lukavim kornatskim ovcama. Te ovce su zbilja zanimljiva stvorenja, ali još su čudniji i zanimljiviji Kurnatari. Imaju nevjerojatnu snagu i kondiciju. Izgledaju malo nezgrapno, a po stijenama i škrapama oštrim poput noževa kreću se spretno i gipko. Kada ih gledaš čini ti se da su spori, a kada kreneš za njima ne možeš ih stići. Iako sam od nekih upola mlađi, imam dobru kondiciju i vičan sam hodanju po svakakvim terenima nisam se s njima mogao mjeriti pogotovo ne sa Dragom. Taj se ne umara, ne posustaje. Obiđe otok za tren i ništa mu ne promakne. Čudo.
Nakon obavljenog posla plovimo drevnim kurnatarskim putom kroz Vrata od Opata preko Murtreskog mora prema Murteru. Za kormilom je Dominik, Luka veselo trčkara palubom, a Drago i ja dok marendamo tunjevinu i zimsku salamu razgovaramo bi li nam uz njih bolje prijalo hladno pivo ili opol. Uživam u svemu tome svjestan da na kopno idem s pravom kornatskom pričom i da onako opaljen suncem izgledam baš kao Kurnatar. Bio sam ponosan što ličim na njih, što imam prijatelje Kurnatare i radim kao Kurnatar. Osjećaj prisnosti s tim divnim ljudima, zadnjim divovima prirode među nama, ispunio me je srećom. Tog trenutka sjetio sam se da sam na Manu išao da bih bio sam i da bih barem na tren osjećao da živim istinski život. To mi je trebalo kao što mi trebaju voda i kruh, a dobio sam puno više. Postao sam jedan Kurnatara, jedan od istinskih ljudi koji žive istinski život svima nama potreban baš kao voda i kruh!
Nakon sat i po plovidbe uplovljavamo u murterski porat među stotine jahti i jedrilica. Zrak je vruć i ustajao. Asfalt, automobili, vreva... Je li to uopće moj svijet? Jesam li ja, kornatski astronaut pri povratku s planeta Mane zalutao u neki drugi svemir?
Sve to struji mojim mislima dok onako neobrijan i zapušten ležim na murterskoj rivi među svojim ruksacima i torbama. Dok čekam da netko dođe po mene prolaznici me čudno gledaju a meni se čini kako taj što čučeći u hladu tamarisa pere zube i brije petodnevnu bradu nisam ja već neko drugi i da sam još uvijek tamo na Mani na kojoj nema ničega, a postoji sve što pa i više od toga.
