Datum objave: 28. Srpanj 2020

MISTERIJ LJEPOTE ŠIBENČANA I ŠIBENČANKI / Pročitajte što je zaboravljeni novinar Ivo Mileta pisao o tom fenomeni i kako ga je objasnio

Diana Ferić
Diana Ferić

Ljepota i stasitost Šibenčana poznata je kroz prošlost do današnjih dana, a jedan od rijetkih koji je barem pokušao proniknuti i bit tog fenomena bio je Ivo Mileta, gotovo zaboravljeni šibenski novinar i propagandist. On je šezdesetih godina prošlog stoljeća, ukazujući na zanimljivu legendu o ljubavi Amadija, sina šibenskog kneza, i pučanke Mare, zavirio i u neke povijesne izvore koji govore o ljepoti žena i muževa šibenskog kraja. Na žalost nije napisao o kojim je izvorima riječ pa nam ne preostaje drugo nego njegov tekst prepričati i nastaviti traganje za korijenima i uzrocima tog fenomena. Mileta piše da su još od onih vremena „kad je noga našeg čovjeka ovamo zakoračila i u kamenjaru složila prvo ognjište“ iz Zagore u Šibenik, grad na obali mora, silazili „snažni gorštaci i donosili sa sobom gorštačko zdravlje“. Jednom lijepom lirskom rečenicom on objašnjava tko su gorštaci o kojima govori: „Taj vječiti gorski izvor krvi ilirsko – keltsko - slavenskih plemena zagorja injektirao je vjekovima svježi krvotok levantske mješavine na našu obalu, stalno davao novi život i iznova ga oplemenjivao, pa se tako stvarao narod izuzetne gipkosti i čvrstine, sa slobodarskim pogledom na život, najšireg karaktera.“

Njihova su tijela lijepa kiparska djela

Mileta smatra da Šibenčani svoju narav, stas, snagu, ćud, snažne glasove i druge svoje značajke, a Šibenčanke ljepotu i gracioznost, imaju zahvaliti miješanju Slavena, dakle doseljenika iz zemalja oko Levantskog mora, Sirije, Libanona, Izraela i pojasa Gaze, Egipta i Libije te područja današnjeg Irana, Keltskih plemena i naroda koji su živjeli na golemom prostoru od Velike Britanije sve do Ukrajine koji su s ostalim narodima tijekom velikih seoba stigla na naše prostore te starosjedilaca Ilira. Iz te etničke retorte, smatra Mileta, potekli su dalmatinski gorštaci, ljudi iznimnog stasa, snažne tjelesne građe i natprosječne visine.

Kao argument koji dokazuje iznimnu tjelesnu ljepotu dalmatinskih gorštaka, posebno onih iz planinskog zaleđa Šibenika, Mileta navodi da je pruski kralj Fridrih Veliki tražio od mletačkog dužda da mu kao ukras za njegove dvorske ukrašavali svečanosti pošalje dalmatinske gorštake „koji svojom vitkošću, snagom i visinom izazivaju ushićenje“. Ti naši gorštaci, piše Mileta, „bili su eminentna senzacija Europe, njena privlačna romantika, oko njih se širilo rado­znalo zanimanje, a oni su u obranu europske civilizacije ne jednom muški isturali svoje grudi kad to ni­je bilo nimalo lako“.

Mileta donosi i zanimljiv citat iz djela ili pisma nekog britanskog književnika, čije ime nažalost ne navodi: „Njihova tijela u tolikoj mjeri su kiparski lijepa i skladna da imaš danonoćno utisak da se krećeš kroz rijetke čudotvorne prizme neke optike budućnosti u moderni svijet iskonski čiste antičke ljepote“.

Savršenstvo ženske ljepote

Još ljepšim riječima Mileta opisuje gorštakinje koje svojom ljepotom mute um šibenskim građanima i plemstvu: „Stasite i jedre gorštakinje, u kojih se harmonija dražesnih oblina združuje s nježnošću obrisa, elastične kao srne, strastvene i raspjeva­ne gorštačkim zdravljem, vizija su ženske ljepote u njenoj savršenosti. One su plijenile ushite putopisaca koji su krstarili rubovima ove naše vjetrometine da bi iz naše izvorne, stare, originalne riznice crpli svoje književne motive. Njemački književnik i publicista Herman Bar u svom dalmatinskom putopi­su pisao je da mu naše djevojke iz­gledaju kao Stendhalu talijanske krasotice pored Francuskinja, a Ber­nard Show da je svaka ovdašnja djevojka film­ska diva.“

Šibenčanke uzdrhtale od ženstvenosti i nježnosti

Mileta se tek na kraju svog teksta, do kojeg smo došli zahvaljujući ostavštini Mate Relje, filmskog režisera i brižnih sakupljača svega što je imalo veze s njegovim voljenim Šibenikom, posvećuje svojoj glavnoj temi, „ljupkoj šibenskoj legendi“ o ljubavi mladog šibenskog plemića Amadija i pučanke Mare.

„U ona doba nerijetke su bile ljubavi između tih krasotica, koje su se žedna oka i svježe duše sa svojim plemenom spuštale s naših visina na more, i patricijskih sinova koji nisu htjeli da se zatvore u prošlost i tradiciju nego su više voljeli život pod svijetlim suncem od oklopa predrasuda i etike svojih očeva mogućnika jer, mladost, taj najburniji i najljepši komad ljudskog života, uvi­jek vuče snaga sunca“, piše Mileta.

Prema toj legendi koju spominje Mileta, nakon što je jenjala pošast kuge, a život krenuo vedrijim tokovima, a „stari Krešimirov grad široko otvorio vrata onima koji su njegove pločnike popločali mladošću i kliktanjem života, a njegova kalete, stepeništa i portale probudili osmijehom“, Amadija je očarala je lijepa gorštakinja Mara, „šibenska djevojka neobuzdane krv, sva od drhtaja ženstvenosti i nježnosti, s licem Madone, a oči­ma dubokim i jasnim kao izvori u kamenjaru što brizgaju bistrinom kao da ih je naslikao sam veliki Raffaello“.

Ljubavno gnijezdo između Kornata i Žirja

Da ne duljimo previše priču o Amadiju i Mari – ljubav je pobijedila. Otac je Amadija, želeći sačuvati plemenitu obiteljsku krv od „nečiste krvi pučke“, zatvorio u tamnicu, ali je on pobjegao, ukrao Maru i „sa svojom se krasoticom sklonio na jedan od otočića u arhipelagu od školjića i grebena, punih pučinske draži, što zatvara­ju u obliku potkove more između Kornata i Žirja“. Mileta ovako opisuje njihovo ljubavno gnijezdo: „Skroviti je to predjel, kamenje raspeto između sunca i pučine, gdje su se među tjesnacima u dalekoj prošlosti bili ugnijezdili naši gusari živeći od prkosa, gdje je more osuto srmom kao mlada, vatrena krv strašću što je kovitla moć i dražest čovječjeg tijela, gdje jutra mirišu čvrstim djevojačkim bokovima, a pljusak sunčanih zraka sav je od ljupkih milovanja i nevinih pokreta ženskosti.“

Plima vatrene krvi

Pokoljenjima je, kaže na kraju Mileta, ostala samo nježna priča o snažnoj ljubavi, „pripovijest iz­vezena mladošću koja u svojim čvrstim bokovima i mišićima nosi besmrtnost našeg ponosnog roda te svjedočenje o Šibenčankama, tako lijepim da izazivaju plimu vatrene krvi“. Teško da ćemo naći finije i nadahnutije rečenice o ljepoti Šibenčanki od ovih koje je napisao Ivo Mileta (Rogoznica,1920. – Zadar, 1978.), novinar i propagandist, šibenski gimnazijalac, antifašist, a poslije Drugog svjetskog rata urednik „Slobodne Dalmacije“ i dopisnik „Vjesnika“ te radi propagandist u Agencije za marketing nekadašnjeg SOUR-a „Vjesnika“. Autor je više knjiga među kojima pozornost privlače „Legende s mora“ u kojoj donosi nekoliko legendi sa šibenskog područja, „More nosi priču“ i „Prometeji našeg pomorstva“ te „Drevne misterije Jadrana“ koju je 1970. godine objavio u Šibeniku.

Iz kategorije: Volim Šibenik