Datum objave: 19. Veljača 2019

Dalmatinci su najkonzervativniji u Hrvatskoj u odnosu prema rodnim pitanjima

Diana Ferić
Diana Ferić

Dalmacija se, nažalost, u cijeloj Hrvatskoj ističe po tome što je u njoj najveća razlika u postotku muškaraca i postotku žena s emancipiranim stavovima o rodnim odnosima. To pokazuje da će se rodni odnosi i društvo u ovoj regiji sporije razvijati nego drugdje, kaže u razgovoru za portal morski.hr, sociolog i sveučilišni profesor sa Fakulteta u Zadru Mirko Petrić. na temelju istraživanja kojima se bavi u sklopu projekta GENMOD. Projekt vodi prof. dr. sc. Inga Tomić-Koludrović s Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”

 

 

 

 "U Dalmaciji, a gotovo u vlas isti postotak nalazimo i u Zagrebu i u Slavoniji, 32% žena smatra da bi muškarci i žene u društvenim odnosima i poslovima koje obavljaju trebali biti posve ravnopravni. U Dalmaciji, međutim, takve stavove ima tek 17,3 posto muškaraca, a u Zagrebu 23, posto. U svim drugim hrvatskim regijama, znatno je više i muškaraca i žena s emancipiranim stavovima o rodnoj ravnopravnosti, a razlike u njihovoj zastupljenosti u uzorku znatno su manje nego u Dalmaciji i u Zagrebu. Također, promotrimo li koliko muškarci u Dalmaciji sudjeluju u rutinskim kućnim poslovima, u odnosu na druge muškarce u Hrvatskoj, pokazat će se da je to ispod ionako niskog hrvatskog prosjeka. Dapače, pokazuje se da muškarci u Dalmaciji često ne obavljaju ni one kućne poslove koji se tradicionalno smatraju „muškim“, kao što su primjerice poslovi održavanja kuće. Štoviše, na temelju ispitivanja zadovoljstva partnerskim odnosom, moglo bi se čak reći da su žene u Dalmaciji zadovoljne kad muškarci obavljaju i one „muške poslove“, a ne ostavljaju to njima na brigu. Jedino u čemu su muškarci u Dalmaciji iznad nacionalnog prosjeka jest posao plaćanja računa, a to pak znači da oni kontroliraju obiteljske financije.

A što je sa ženama? Kakve su danas dalmatinske žene?

– Baš kao i drugdje u Hrvatskoj, i u Dalmaciji se ženske rodne uloge moderniziraju znatno brže nego muške, samo što je to u ovoj regiji možda još jasnije vidljivo s obzirom na doista veliko zaostajanje muškaraca. Kao specifičnost Dalmacije u odnosu na ostatak Hrvatske već je i ranije, u istraživanju iz 2005. godine, čije je rezultate interpretirala prof. dr. sc. Inga Tomić-Koludrović, utvrđeno da je u njoj bilo najviše žena koje su pokazivale težnju prema modernizaciji ili već imale stavove o rodnim odnosima bliske onima najnaprednijima u međunarodnom kontekstu. U Zagrebu je, za usporedbu, tada bilo više žena s najnaprednijim stavovima, ali također i znatno više žena s vrlo tradicionalnim stavovima, na koje se u Dalmaciji gotovo uopće nije nailazilo.

Trinaest godina kasnije, može se reći da se prethodno utvrđeno stanje u Dalmaciji tek djelomično nastavlja, jer su mlade žene konzervativnijih nazora od onih srednje dobi. Rezultati našeg anketnog ispitivanja, naime, pokazuju da je u Hrvatskoj općenito najmanje i žena i muškaraca s emancipiranim rodnim stavovima u mlađim dobnim skupinama (između 18 i 24 godine). U toj je dobnoj skupini približno tri puta manje emancipiranih žena nego u skupinama od 25-44 i 45-59 godina, a slično vrijedi i za muškarce. Ovakvi rezultati vrijede i za Dalmaciju, što se može zorno vidjeti i u kvalitativnim promatranjima ponašanja u javnom prostoru. U Hrvatskoj su i emancipirani muškarci i emancipirane žene u prosjeku slične dobi, oko 46 godina. No, s obzirom da je u Dalmaciji manje emancipiranih muškaraca nego drugdje u Hrvatskoj, primjećuje se da baš u spomenutoj dobi u javnom prostoru gotovo sve više dolazi do neke vrste segregacije muškaraca i žena. Promatranjem u povijesnoj jezgri Splita utvrđeno je, naime, da skupine od nekoliko žena srednje dobi, a ponekad i mlađe, često izlaze vani same i ponašanjem ne pokazuju interes za kontakt s muškarcima. Kao što su nekad vani izlazila „muška društva“, tako sad imamo i „ženska društva“. U svakom slučaju, i to se može smatrati znakom daljnje emancipacije žena u Dalmaciji.

Kakav je Dalmatinac 21. stoljeća za razliku od svojega primjerice djeda ili oca?

– Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan, jer dijelom zavisi i o tome kakav je bio djed ili otac, a naravno i o tome kakav je stupanj obrazovanosti pojedinačnih Dalmatinaca o kojima govorimo. Teško je govoriti u apstrakcijama i prosjecima, ali ako bi se – za ljubav figure – moglo generalizirati, onda bi stereotip „Dalmatinca 21. stoljeća“ vjerojatno bio unificiraniji nego što je to bio slučaj u prošlosti. Naime, prije Drugog svjetskog rata bile su izražene klasne razlike, ne samo u količini financijskog kapitala i imovine koju netko posjeduje, kao što je to danas, nego i u ponašanju i u općoj razini uglađenosti. Nekad su se po tome jasnije razlikovali pojedini urbani i ruralni tipovi, „veća i manja gospoda“, „stariji i noviji građani“, obrtnici, radnici i težaci. Razlike su, naravno, zamjetne i danas, no u socijalističkom društvu došlo je u velikoj mjeri do nivelacije klasnih razlika i rodila se nova, hibridna kultura. Do promjena koje su povećale „ruralizaciju gradova“ je, zatim, opet došlo u razdoblju postsocijalističke tranzicije. Tako je današnja urbana kultura u Dalmaciji, ako se uopće može tako generalizirati, u prosjeku grublja, manje uglađena i manje mediteranska no što je nekad bila u višim slojevima društva. No, s druge strane, slojevi nekad isključeni iz pristupa različitim dobrima, povećali su znatno svoj životni standard, a došlo je svakako i do stanovitih promjena u načinu ponašanja. Poteškoća je, pritom, naravno u tome što se standard života mijenja znatno brže negoli naučeno ponašanje i strukture naslijeđene iz prošlosti.
 

 

Zašto je došlo do takve promjene u načinu ponašanja kod dalmatinskih muškaraca?
– Dalmacija je povijesno specifična po tome što je – u odnosu na ostale hrvatske regije – bila znatno ranije uključena u procese koji su u Europi doveli do rane moderne. Sjetimo se samo da je prvo sveučilište na današnjem teritoriju Hrvatske utemeljeno u Zadru kao dominikanski studium generale već 1396. godine, te da je taj studij 1553. dobio status universitas privilegiata, s pravom dodjeljivanja najviših – danas bismo rekli „europski priznatih“ – akademskih naslova. Na početku 16. stoljeća u Dalmaciji već imamo razvijenu pismenu pjesničku kulturu na narodnom jeziku, kao i autore romana i putopisa, pronalazače i znanstvenike, o trgovcima i dubrovačkim diplomatima da se ni ne govori. Sve ove arhetipske figure rane modernosti nalazimo na dalmatinskom tlu. Još ranije, srednjovjekovni statuti dalmatinskih gradova spadaju među napredne dokumente svog vremena, usporedive s pravnim propisima u tadašnjim talijanskim gradovima.

Odnos muškaraca prema ženama u Dalmaciji u tom je vremenu, naravno, bio patrijarhalniji nego što je to u naprednim sredinama danas, ali bila je riječ o patrijarhatu mediteranskog tipa, u kojem je uloga žene bila znatno manje podređena nego u ruralnom kontekstu. Štoviše, na temelju podataka prikupljenih istraživanjem koje je pred Drugi svjetski rat provedeno na području cijele tadašnje Jugoslavije (osim u Sloveniji), socijalna antropologinja Vera Stein Ehrlich zaključila je da su odnosi između muškaraca i žena u Dalmaciji bili najnapredniji na cijelom istraženom području. Razlozi koje je za to navela su rano usvajanje kulture i – za to vrijeme vrlo naprednih – muško-ženskih odnosa merkantilističke Venecije, te kasnije austrijske birokratske kulture. Međutim, Stein Ehrlich također je napomenula da se njezina tvrdnja odnosi samo na obalni pojas, odnosno na pojas za koji doslovno kaže da se proteže 5 kilometara od obalne linije u unutrašnjost i zastaje na planinama koje dijele obalu i urbani kontekst od zaleđa. Kao što znamo, ti su dijelovi u zaleđu bili dugo pod turskom vlašću, a ta je civilizacija muško-ženske odnose vidjela na znatno drukčiji, tradicionalniji način nego zapadna mediteranska, koju je u ovim krajevima predstavljala Venecija. Nekadašnji mediteranski profil urbane kulture počeo je mijenjati proces industrijalizacije i doseljenja ruralnog stanovništva u grad. On je započeo već u razdoblju između dva svjetska rata, a znatno se ubrzao i povećao u vremenu socijalističke industrijalizacije. U gradove koji su narasli nekoliko puta tada se doselila golema masa stanovništva koja je prethodno živjela upravo u ruralnom zaleđu, sa znatno tradicionalnijim muško-ženskim odnosima i drukčijim, nemediteranskim tipom patrijarhata. Došlo je do promjena profila stanovništva i miješanja različitih tipova kultura, koji su stvorili novu situaciju. A valja napomenuti da je zatim došlo i do novog priljeva prethodno ruralnog stanovništva u grad tijekom tranzicijskog razdoblja, te priličnog odljeva najbolje obrazovanog i najurbanijeg stanovništva, osobito mladih, prvenstveno prema Zagrebu, a također i u inozemstvo.

Cijeli tekst pročitajte na:https://www.dalmacijadanas.hr/istrazivanja-potvrdila-dalmatinac-21-stoljeca-grublji-i-manje-mediteranski
 

Iz kategorije: Volim Šibenik