Marija Rita Rando Baranović, rođena Sicilijanka koja se nakon udaje prije 31 godinu preselila u Šibenik i postala ne samo šibenska nevista nego i zaljubljenica u Šibenik prebrodila je u životu osobnu dramu nakon što je oboljela od karcinoma dojke, a ubrzo nakon toga doživjela je životnu tragediju – suprug Josip umro je također od karcinoma i ostavio ju, ipak u stranom svijetu s troje maloljetne djece.
Unatoč svemu tomu Marija Rita kroz život kroči uspravno i s osmijehom, uvijek dotjerana, a iskustva iz suočavanja s tom teškom bolešću koristi za pomoć oboljelima pa je tako već 14 godina članica šibenske Lige za borbu protiv raka i Kluba žena liječenih od karcinom dojke. Zbog tog svog volonterskog rada kandidirana je za ovogodišnju titulu Šibenska grandeca no jednako je vrijedan i njezin dugogodišnji rad na uspostavljanju i njegovanju poslovnim i ostalim veza Šibenika i Italije, posebno regije Marche. Ona je predstavnicu talijanskog Generalnog Konzulata u Rijeci Šibensko – kninsku županiju i direktoricu Agencije za promoviranje i asistenciju poduzetnicima na relaciji Italija - Hrvatska.
Po struci je učiteljica razredne nastave, a iz rodne Messine na Siciliji u Šibenik je zbog ljubavi stigla 1987. godine i od prvog dana odlično snašla i brzo uklopila.
- Svog pokojnog supruga upoznala sam u Messini dok sam studirala. Odmah smo kliknuli jedno na drugo, zaljubili se i doselili u Šibenik. Ljudi su me odlično prihvatili i ostao je nadimak „naša mala. Vrlo brzo sam shvatila kakve sve ljepote ima Šibenik i počela raditi na povezivanju s Italijom. Kad sam došla u Šibenik nisam odmah mogla početi raditi jer nisam znala jezik pa sam čuvala nekoliko djece u svom domu. No vrlo brzo sam i radila sam u Solarisu za agenciju Yugotours. Potom sam, za vrijeme kada je gradonačelnik bio Ante Šupuk počela raditi na suradnji između Šibenika i Italije, najprije na promociji zone Pode. Potom sam inicirala prije 18 godina organiziranje jedriličarske regate Šibenik- Civitanova koja se održava do danas, potom je uslijedilo potpisivanje Povelje o prijateljstvu između Šibenika i Civitanove i tako redom. U agenciji u kojoj radim već 16 godina pomažem na razne način i Šibenčanima i Talijanima od nekim osobnih potreba do uspostave poslovnih odnosa.
-Kako to da ste i nakon spurugove smrti s djecom ostali u Šibeniku. Jeste li se pomišljali vratiti u Italiju?
- Nakon suprugove smrti sastala sam se s djecom, prvenstveno s dvojicom sinova koji su bili malo veći dok je najmlađi Dario imao samo tri godine pa tada nije puno razumio. Pitala sam ih žele li da se preselimo u Italiji ili da ostanemo i oni su spremno dogovorili da žele živjeti u Šibeniku. Pitala sam ih i konzultirala se s njima iako sam duboko u sebi znala da nećemo otići iz Šibenika. Prijatelji u Civitanovi su mi se javljali, zvali me da se preselim kod njih, da će mi naći posao, djeci osigurati školovanje, ali Šibenik je bio naš izbor.
- Poznato je da ste se vrlo hrabro suočili s teškom bolešću i da od prvog dana niste skrivali što Vam se dogodilo već ste u svakom trenutku nastojali pomoći drugim ženama koje su kroz to prolazile!
- Naravno. Nisam ni pomišljala da bih mogla drukčije. Prvo zato što smatram da se tu nema što skrivati i da se to može svakom dogoditi, ali ako se dogodilo meni ne mora drugima. Drugi mogu raditi na prevenciji. Zbog toga sam se dva mjeseca od operacija priključila Ligi za borbu protiv raka. Ono što su meni dali moji prijatelji i prijateljice dok sam se liječila željela sam dati drugim ljudima. Željela sam sve to vratiti i dandanas vraćam! Koliko god nam je život težak moramo držati glavu gore. naravno da ne možemo uvijek biti raspoložene, da ima dana i kada se rasplačemo, ali nakon toga se našminkaš, napraviš frizuru i ideš dalje. U našem Klubu ja sam u ulozi psihologa kojeg na žalost nemamo i trudim se, naravno kao nestručnjak, to što bolje odraditi i zaista ljudima pomoći s obzirom na moje životno iskustvo i to i kao oboljele od te teške bolesti i kao onoga tko se suoči sa smrću drage osobe zbog te teške bolesti.
- Vrijedi napomenuti da ste kao udovica u ipak stranoj sredini uspjeli odgojiti trojicu sinova-
Fabiana, Valeria i Daria. Jeste li ponosni na njih?
- Naravno. Najstariji sin Fabiano ima svoju kraljevsku priču, direktor je novog hotela King Krešimir u Šibeniku. Valerio je novinar i živi tu priču, a najmlađi Dario je u prvom srednje, tako da tek kreće u život. Kao majka sam zadovoljna, ispunjena i ponosna jer vidim da su sinovi ipak slušali moje savjete, iako mi se ponekad i suprotstave. Moja baka je imala četiri sina i svi su morali slušati pa sam ja tako odgojila i njih.
FOTO:Obiteljski album, portret:Zrinka Magazin
