U Šibeniku je u 83. godini preminuo Vlado Gold, legendarni vlasnik nekadašnjeg kultnog šibenskog kafića Gold na Dobriću “uza skale”, u srcu starogradske jezgre. Tužna vijest ražalostila je brojne Šibenčane i Šibenčanke, ponajviše one rođene pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Upravo su Vlado i njegov Gold obilježili mladenačke dane brojnih šibenskih generacija, postavši kultno mjesto svakodnevnog okupljanja od ranih sedamdesetih do kraja osamdesetih, prenismo iz Jutarnjeg lista.
Ušteđevinu stečenu tijekom nekoliko godina privremenog rada u Njemačkoj, nakon povratka u Šibenik Vlade Gold uložio je u kafić i otvorio ga u rujnu 1973- godine. Do ranih sedamdesetih u gradu su egzistirale gostionice, kavane i toverne, da bi se u to vrijeme počeli otvarati caffe-barovi kao novi ugostiteljski sadržaji.
Nakon Alfe, Gold je zapravo bio drugi kafić u Šibeniku, ali prvi u kojemu se slušala isključivo rock-glazba. Među njegovim posjetiteljima iz tog vremena s kojima smo razgovarali, ni nakon 40 i više godina ne blijede sjećanja na mladost koju se pro¬veli u Goldu i na njegova vlasnika Vladu, kao dobrog čovjeka i prijatelja. Kafić Gold, prisjećaju se, u svoje je vrijeme bio urbani ugostiteljski objekt, uređen dizajnerski i s puno ukusa. Za Šibenčane je Gold vrlo brzo postao kultno mjesto. Uz tada nešto starije Šibenčane, Gold je postao okupljalište šbenske srednjoškolske mladeži. U njemu su tadašnji tinejdžeri popili prvi espreso i konzumirali tostove - tople sendviče koje su u to vrijeme bili novitada i samo ih je Gold držao.
DOBRO DOŠLI, DRAGI ŠUVAROVCI
U drugoj polovici sedamdesetih u Golda smo zalazili mahom mi gimnazijalci. Za¬pravo, treba se ispraviti, mi smo bili ona prva generacije Šuvarove školske reforme, kad su uvedene prve dvije godine općeg srednjoškolskog obrazovanja. Međutim, smatrali smo se gimnazijalcima jer su nam profesori i udžbenici bili gimnazijski. Mi ljubitelji bezalkoholnih napitaka uživali smo u juiceu sa šlagom, a i espreso je bio izvrstan. U Golda se obvezno išlo nakon škole, a nastava je uvijek bila ujutro. Između 12 i 13 sati kafić je bio krcat. Sjedilo se i vani, na skalama prema Dobriću ili uz skale prema kafiću. Ispred, točno prije ulaza u kafić, na kamenom zidu stajala je daska na kojoj se sjedilo i ona je slovila kao najbolja pozicija. Nama gimnazijalcima posebno je imponiralo što je redovit gost Golda bio i književnik Ivo Brešan, koji nam je u to vrijeme bio gimnazijski profesor. On je bio narodni čovjek, nije bio nedodirljiv profesor i često je u Golda s nama učenicima razglabao y svakojakim temama - prisjetile su se danas dvije sredovječne Šibenke.
Svojih srednjoškolskih dana u Goldu dobro se sjeća i Ivica Poljičak, današnji državni tajniku Ministarstvu kulture.
S prvim srednjoškolskim danima, davne 1979-.godine, Gold je postao kafić koji je obilježio to razdoblje mog života i moje generacije. Kad sam čuo daje umro Vlado Gold, na površinu su spontano isplivali broj ni detalji iz tog vremena naše mladenačke socijalizacije. Pripadam generaciji kojoj je odlazak u kafić bio već izboreno pravo, a ja sam se u Goldu prvi put susreo s klasičnim rockom koji sam upijao, bez obzira na veliku popularnost bendova novog vala.
-I danas mi je pred očima Goldov gramofon Dual i posložene longplejke na središnju os. Kad bi odsvirala jedna strana, ručka bi se automatski povukla i okretao bi se sljedeći LP. U Golda sam prvi put čuo antologijsku Doorsovu ‘Trinaesticu’ i na njoj ‘Light Ma Fire’. Rock-glazba bila je magnet koji privlači, a za razliku od danas, slušali su se cijeli albumi. Gramofonske ploče tada su se još nabavljale u inozemstvu, a i sam Vlade Gold donio je neke iz Njemačke - rekao je Ivica Poljičak.
Vlade Gold i njegov Gold, kaže Poljičak, zauvijek će živjeti medu brojnim generacijama Šibenčana.
-Isti oblik naočala iz tih vremena njegova kafića, barba Vlade je nosio i poslije, bez obzira na to što su bile izvan mode. Bile su, uz njegovanu bradicu, njegov prepoznatljiv znak. Kao što je i njegov Gold stekao generacijsku prepoznatljivost. Do druge polovice 8o-ih trajalo je zlatno doba Golda. Neke od stalnih mušterija više nisu na životu, a sada nas je napustio i Vlade. Prostor Golda ostao je prazan, jer svi pokušaji s drugim sadržajima na njegovu mjestu bili šu neuspješni. Nema više Golda, ali ostale su brojne priče iz tog vremena, koje će se pričati vječno. Jer svatko tko je prošao kroz drvena vrata kafića ima ponešto ispričati o Vladi i njegovu Goldu. Nema ih više, ali žive i dalje - kazao je Ivica Poljičak.
Teško je iz današnje perspektive opisati sve događaje i mladenačku svakodnevicu, kaže nekad vrsni vaterpolist Solarisa Denis Seferović, što smo je provodili u našem Goldu s Vladom, koji je za sve nas bio Vlade - prema dobrima dobar, a prema onim drugima drukčiji, i to nikad nije krio.
ŠKOLARCI, PROFESORI I POMORCI
-U Golda sam počeo dolaziti još 1976. go¬dine. Ondje se naš mladenački život odvijao svakodnevno. U Šibeniku je bilo još nekoliko kafića, ali se Gold izdvojio kao kafić srednjoškolaca i njihovih profesora, studenata te pomoraca. Povezivala nas je zajednička
atmosfera kroz koju se prožimao osjećaj prozapadne opuštenosti uz glazbu. Glazba je bila najvažniji faktor. Vlade je imao Dualov gramofon i slušale su se ploče. Kafić je ujedno bio slušaonica. Stavila bi se ploča i ona bi se odvrtjela od početka do kraja. Uz Vladu, ploče su nabavljali i donosili konobari i gosti. Naravno, to je bila isključivo rock- glazba. Slušali su se Clapton, Doorsi, JJ Ga¬le, Lennon, Allmani, Janis Joplin, Hendrix, Cream, Stonesi, Free, Bad Company, grupe američke zapadne obale, blues... Sjećam se da je netko donio prvi album Đire Straitsa i slušali smo ga dok je to bila još nepoznata grupa. U kafiću je bio kazetofon, ali se on nije upotrebljavao. Sve dok netko nije donio ‘Sunčana strana ulice’, koji smo slušali u Goldu, a da ploča jos nije izašla - rekao je Denis Seferović.
Atmosfera bliskosti vladala je među stalnim posjetiteljima, ali bilo je i onih gostiju, prisjeća se Seferović koji su dolazili s namjerom da naprave svinjariju.
Tada bi, kaže on, uletio Vlade i začas sredio situaciju.
JEDINO MU KER BESPOSLEN
-Nakon što se jednom vojska izopijala u šibenskim kasarnama i pravila neugodne
i pravila neugodne scene Vlade im je zabranio dolazak i to je bio njihov zadnji posjet Goldu. A nerijetko se znalo dogoditi da bi pri dolasku u kafić trebalo uzeti samo čašu jer su boce bile poslagane na šanku. To bi bilo kad bi naši pomorci došli kući i častili. Moje vrijeme u Goldu obilježili su konobari Miš, Kesa, Čarli i Tome. Potom je Vlade zaposlio u kafiću cijelu svoju obitelj, pa smo ga zafrkavali da mu jedino pas ništa ne radi. Imao je odličan smisao za humor, znao se dobro našaliti na svoj| i tuđi račun - kaže Seferović.
Prisjetio se i jednog detalja iz vaterpolske karijere: - Igrali smo protiv tada europskijakog Partizana u bazenu u Crnici pred dvije tisuće ljudi,a završilo je 6:6 i sve je gorjelo.
Zabio sam taj šesti izjednačavajući gol dvadesetak sekundi prije kraja. Jedna sam čekao da odem u Golda i s ekipom proslavim taj rezultatski uspje. Vlade me dočekao na vratima i rekao: Sve sam čuo, sve znam, pij što god hoćeš, samo nemoj viski. Jebiga, skup je!
Goldovo zlatno doba trajalo je do 1985. godine. Nas njegove starosjedioce život je odveo na razne strane, a došle su nove generacije . Kafić je, koliko se sjećam, radio do Domovinskog rata, a nakon toga u tom se prostoru prodavala dječja roba. Sad je prazan – Zaključio je Denis Seferović.
Vlado i Gold ostao je nezaboravan i u memoriji kolegice Dijane Ferić, dugogodišnje šibenske novinarke, urednice portala Šibenik News.
-Tadašnjim gimnazijalcima, kojima sam i ja pripadala, uobičajeno je bilo da se napravi đir po Poljani i onda svrati u Golda. Isti ritual bio je i uvečer – ma gdje se izlazilo najprije se dolazilo popiti kavu ili neko drugo piće u Golda. Barba Vlade nas je uvijek dočekivao s osmijehom i zgodnim komentarom. Uvijek je znao uputiti toplu roditeljsku riječ. Njegov odnos prema gostima bio je poseban, izvan današnjih normativa za vlasnika kafića. To je bio spoj autoriteta i prijateljstva. Na skalama njegovog kafića i na parapetu, uz njega smo proveli veliki dio naše lijepe mladosti. Inače meni i mojim prijateljicama roditelji su u tim srednjoškolskim danima zabranjivali odlazak u kafiće. Ali ne ako je bio Gold u pitanju. Samo u Golda možete, a u ostale kafiće ne – bilo je pravilo.
Barba Vlade i Gold zauvijek će živjeti u sjećanjima mnogih Šibenčanki i Šibenčana. Znamenitosti našeg Šibenika ne čine samo njegovi kulturno – povijesni spomenici nego i kultna mjesta koja su duboko ukorijenjena u kolektivno pamćenje generacija. A takvo mjesto je nekadašnji Gold pa bi taj prostor na Dobriću mogao dobiti i spomen – obilježje- zaključuje u šali Dijana Ferić.
