Datum objave: 27. Rujan 2017

Sjećanja prof. Ive Livakovića(2):O šibenskoj gimnaziji, gimnazijskim gracijama, komunističkim pravovjernicima

Diana Ferić
Diana Ferić

Profesor Ivo Livaković, najveći živući šibenski intelektualac cijeli je život bio svestran i puno je toga na društvenom planu i to uglavnom volonterski radio za svoj Šibenik, ali će u povijesti Šibenika najprije ostati zapamćen kao najdugovječniji direktor u to vrijeme čuvene šibenske gimnazije,a kada je izabran na tu funkciju bio je najmlađi direktor gimnazije u Europi. Evo njegova sjećanja na taj dio šibenske povijesti:

 

 

Sljedeće školske godine počeo sam u Gimnaziji raditi kao profesor hrvatskog jezika i književnosti. Zorić je osjećao da je kao izvanpartijac već u nemilosti, a kako ni ja tada nisam bio član Partije, a i poznavali smo se od ranije, imao je u mene povjerenja. Bio sam mlad i zelen. Roditelji me nisu razlikovali od učenika. Gotovo svakodnevno sam doživljavao da mi netko na hodniku kaže: -Ne guraj se, mali! Zorić me nije doživljavao kao konkurenciju pa sam postao njegov, da tako kažem, neformalni zamjenik. Čak sam pisao i službene obavijesti u njegovo ime. Te sam godine predavao maturantima, generaciji Arsena Dedića i Anđelka Runjića. Njih su dvojica bila odlični učenici. U prosincu 1957. baš nekako uoči dočeka Nove godine Arsenu sam dao jedinicu iz književnosti. Njega nikada nisam ispitivao usmeno jer je pisao odlične zadatke, ali toga dana sam ga pitao o Dinku Šimunoviću. Međutim, on ni makac. Ni riječi. Pitao sam ga je li pročitao Alkara. Kaže on:
-Nisam.
-E, moj Arsene, to je nedovoljan. – kažem mu ja i fingiram da mu u dnevnik upisujem jedinicu. Naravno, nisam je upisao jer je bio je odličan učenik i nisam mu želio dati jedinicu zbog jednog propusta. Kad na velikom odmoru Arsen i Runjić dolaze k meni u zbornicu. Kaže Arsen: -Mogu li, profesore, s vama razgovarati?
-Izvoli.
-Ma, profesore, ovo je prvi put da sam dobio nedovoljan i to baš pred Novu godinu pa neću od roditelja ništa dobiti na poklon. Molim vas dajte mi pozitivnu ocjenu, a ja ću to pošteno odraditi na sljedećem satu.
A Runjić se odmah umiješa: -Za kamatu ako bude znao za pet, dajte mu četiri.
-Dobro, a što ti imaš s tim? - pitam ja Runjića, a on kao iz topa izvali: -Ja sam mu odvjetnik.

 

Najmlađi direktor gimnazije u Europi

 


Godinu dana kasnije postao sam direktor Gimnazije. Nisam imao ambicije postati direktorom niti sam očekivao da bi mi ta dužnost mogla biti ponuđena. Te 1957. godine bio sam jedan od članova komisije na maturi. Usred ispita ušao je u učionicu direktor Zorić i šapnuo mi na uho: -Nazvao je telefonom načelnik Općine Petar Rončević i rekao da hitno dođeš k njemu u općinu.
Kažem mu: -Dobro ići ću tamo kad završi jutarnji dio mature.
-Kada se vratiš, odmah mi dođi reći što je bilo - molio me je.
Tako ja poslije dopodnevnog ispita odem u općinu, a tamo me čekaju Nikola Ćaće, Joško Jurković, Josip Ninić Jockan i još neki. Kažu oni meni bez uvoda i obrazloženja: -Čuj, mi smo odlučili da profesor Zorić treba napustiti mjesto direktora, a naš je prijedlog da direktor budeš ti. Bio sam šokiran. Ta imao sam tek dvadeset pet godina. Bio sam žutokljunac, a oni mi nude mjesto direktora Gimnazije, najvažnije obrazovne institucije u gradu i općini, koja je tada bila među najboljima u Hrvatskoj i meni je bila svetinja. Smrzao sam se. Zacrvenio sam se i počeo se braniti.
-Pa zašto baš ja? Pa kako ja? Pa to nije moguće!
Ali skoči Jockan Ninić: -Ma šta nije moguće! Ja sam u tvojim godinama nosio mitraljez na fronti! Zbunio sam se: -Pa dobro onda, ali dozvolite mi da promislim i da se konzultiram sa suprugom.
-Dobro, dođi za sedam dana, ali nemoj se puno premišljati.
E, ali kako sada Zoriću na oči! Odem u Gimnaziju, a on me čeka u svojoj kancelariji sav na iglama. Bio sam jadan i nesretan. Bilo me je stid. Stao sam pred njega i počeo mucati. Kažem mu: -Vi, direktore, po odluci Komiteta trebate otići s dužnosti direktora, a oni predlažu da ja budem direktor umjesto vas. Naplakao sam se kao dijete. Uto uđe u kancelariju čistačica, ali je odmah pobjegla kada je vidjela mene uplakanoga, a Zorića nevoljnog i prestravljenog.
Tada sam dobio trombozu oka. Srećko Bijelić, predsjednik Omladine Hrvatske, pomogao mi je da se liječim u tada najboljem klimatskom lječilištu u Sloveniji. Po povratku s liječenja 1958. godine u Šibeniku me je čekalo rješenje o imenovanju za direktora. Tako sam postao direktorom jedne od tri najbolje gimnazije u Hrvatskoj. Bio sam direktor kojem su svi profesori i sve osoblje davali ti, a ja sam svima govorio vi. Beogradska Ekspres politika tada je objavila: Ivo Livaković, najmlađi direktor gimnazije u Europi.

 

 

Profesor Škarica, otac šibenskog Carusa Pere Škarice

 

Kao najmlađi direktor gimnazije u Europi našao sam se na čelu najvažnije školske institucije Šibenika, a kao takav baštinio sam i laskavi ali obvezujući status prvog intelektualca Šibenika. Sve je to lijepo zvučalo ali nije bilo lako preko noći postati nadređen svojim dojučerašnjim profesorima. Neki su me i dalje doživljavali kao svog učenika. Većina je, međutim, bila relaksirana mojim dolaskom i optimistična, ali ja sam bio u užasnoj situaciji. Kako se postaviti? Kako izgraditi autoritet? Na ta pitanja nisam imao odgovore. Sada sam, recimo, bio direktor strogom profesoru matematike Ivi Kojundžiću. Dok sam bio učenik on mi je bio razrednik, volio me je i preferirao, ali je bio vražji, veliki hazarder – kartaša koji se nikada nije pripremao za sat, bio je silno ambiciozan, a volio je luksuz i život na visokoj nozi. Kupio si je skupi auto, a u kući je imao gomile kristala. Stanovao ju pored samostana sv. Frane u stanu bez sunca i mjeseca. Dok sam bio učenik ja sam mu bio kurir za vezu. Naime, čim sam se vratio sa studija bio sam izabran za predsjednika Savjeta za prosvjetu i kulturu u Općini Šibenik pa sam bio uključen u društvene tokove tako da sam i njemu mogao biti od koristi. Kojundžić međutim nije bio u dobrim odnosima s direktorom Gimnazije Zorićem. Bilo je tu neugodnih situacija iz kojih sam ga ja kao učenik osmog razreda gimnazije morao izvlačiti, a sada sam mu bio direktor! Još nisam ni zagrijao direktorsku stolicu, a u gimnaziju je prebačen profesor Milivoj Škarica, otac popularnog taksista Pere Škarice, šibenskog Caruza. On je za vrijeme rata bio domobran. Preživio je kalvariju Križnog puta. Bio je ustravljen svim tim. Međutim, bio je profesor fizike, a takvih nije bilo puno pa je nekako napredovao i dospio do gimnazije. Bio je dosta dobar profesori. Dobro je radio svoj posao pa je gimnazija dobivala i nagrade. No, učenici njegovog razreda u koji su tada išli Gustav Červar i Darko Ramljak čiji je otac bio predsjednik Školskog odbora, pravili su mu dešpete. Jednom je Ramljak ugurao nešto u bravu fizikalnog kabineta pa ga Škarica nije mogao otključati. Bio je bijesan. Došao je požaliti se meni, a i ja sam bio vražji.
-Baš mi je drago da se to dogodilo jer želim vidjeti kako ćete vi to pedagoški razriješiti. Želim vidjeti kakav ste pedagog.
Stavio sam ga na velike muke jer sam već naslućivao da je glavni krivac sin predsjednika Školskog odbora. Nije mu bilo lako, a ja sam bio znatiželjan kako će se izvući iz škripca. Vrati se on u učionicu, stane pred učenike i kaže: -Znam da je krivac netko iz ovog razreda. Neka ustane onaj tko je to napravio. Nakon kraćeg tajca ustane Ramljak, a Škarica ga pita:
-Koji je danas dan?
Ramljak se zbunjeno ogleda oko sebe pa promuca: -Srijeda.
-Dobro. Onda ti izričem kaznu: sram te bilo do petka ujutro! Bio je to sjajan, antologijski trenutak primijenjene pedagogije.

 Uplašeni domobran i komunistička pravovjernica

Tijekom prvih godina direktorovanja gimnazijom imao sam puno različitih iskustava s profesorima. Već 1960. godine došao je u gimnaziju mladi profesor Ivo Brešan, kojega sam prihvatio sa zadovoljstvom i srdačnošću. Nedugo zatim došla je njegova supruga Jela Brešan. Bila je tu i legendarna Rina Guberina, supruga Šime Guberine direktora Druge osnovne škole koja je radila u zgradi gimnazije poslije podne. Ta Rina bila je zgodna, živahna žena ali je bila netočna i uvijek je kasnila na nastavu. Svako se jutro natjecala sa školskim zvonom trčeći uz stepenice. Još bi se nekako i provukla ali ja sam imao vrijednog i odanog školskog podvornika Nikicu Blaževića Dindona, izvanrednog pjevača u Kolu. On je imao zadaću da nakon drugog zvona zaključa vrata i nije smio nikoga pustiti u školu. To se odnosilo na učenike ali on je to samoinicijativno primjenjivao i na profesore, što meni nije ni malo smetalo, pa su Rina i profesor Škarica morali ići okolo i ulaziti na zadnja vrata koja su uvijek bila otvorenima zbog učenika invalida i učenika putnika. Bile su to čudne scene kada su pred školska vrata zadihani i znojni stizali vrijedni i dobri profesor Škarica, uplašeni domobran kojemu je nepodobna prošlost oproštena zbog deficita profesora fizike i profesorica Rina apsolutno podobna, naklonjena socijalističkoj omladini i partizanima. Osam je puta bila na radnim akcijama. Učenici su je voljeli jer je predavala teatralno, patetično, puna sebe, a profesori su zazirali od nje i nisu je voljeli zbog njene pretjerane ambicioznosti i komunističke pravovjernosti. Bila je otvoreno protiv mene i koristila je sva sredstva da me kompromitira i ukloni s direktorskog mjesta na koje je po svaku cijenu željela doći.

 Gimnazijske gracije

Ja nisam bio član Partije kada sam postavljen za direktora i to je pravovjernoj profesorici Rini bilo nepojmljivo. Ipak, htio ne htio, dvije godine nakon imenovanja morao sam ući u Partiju ali meni Partija i politika nisu nikada bili na prvom mjestu. Rinu baš učenici nisu puno voljeli jer je bila patetična ali su je voljele učenice kojima je bila razrednica jer se znala boriti za njih, a u drugim razredima nije bila previše omiljena zbog svoje patetičnosti. Osobito je bila omiljena među učenicama generacije kojoj su pripadale najpoznatije gimnazijske gracije – grupa možda najljepših djevojaka koja je ikada istovremeno išla u gimnaziju i stjecajem okolnosti zatekla se u istom razredu. Bile su to Radojka Škarica, sestra Siniše Škarice, Mirjana Tesolato, šibenska ljepotica koja je postala turistički vodič u Nici i francuskoj Provansi i, najljepša među njima, Leda Grbac. Ja sam ih prozvao gracijama jer su bile zaista lijepe i dražesne žene.

 

Na udaru Partije nakon sloma Hrvatskog proljeća

Rina je otvoreno aspirirala na mjesto direktora i bila je uvjerena da je došao njen trenutak kada smo se 1972. godine nakon sloma Hrvatskog proljeća na udaru kao hrvatski nacionalisti našli Ivo Brešan, Ante Batinica i ja. Ocijenila je da je došlo njeno vrijeme jer je bila partijski jaka. Nije imala razloga sumnjati u uspjeh jer smo nas trojica gotovo godinu dana bili glavne pa i jedine točke dnevnog reda sastanaka Osnovne organizacije Saveza komunista (OO SK) gimnazije koji su održavani svakog utorka popodne. Nisu to bili bezazleni sastanci. Na njih su redovno dolazili visoki općinski partijski dužnosnici Milan Bijelić i Miloš Zlatović koji je bio organizacijski sekretar Općinskog komiteta SK Šibenika. Za mene je to bilo osobito nepovoljno jer mi je upravo isticao četverogodišnji direktorski mandat i bio je raspisan natječaj za, kako se to tada zvalo, reizbor. Zbog toga što sam bio prozvan kao hrvatski nacionalista, sudionik Hrvatskog proljeća i zbog partijske opomene gotovo i nisam imao izglede da budem ponovo imenovan za direktora gimnazije. Rina je bila sigurna da će me uspjeti ukloniti i da joj zbog njene besprijekorne političke biografije ništa ne stoji na putu da ostvari svoj san i postane direktoricom gimnazije. Stvari se međutim nisu razvijale onako kako je ona očekivala. Na dužnosti direktorice gimnazije nisu je htjeli ni učenici ni profesori. Protiv nje su bili Zbor radnika i učenici članovi Saveza komunista. Ona je, recimo, uvijek bila predlagana za dužnosti predsjednika Zbora radnika, predsjednika Savjeta škole i Sindikata ali nikada na izborima nije dobila više od dva glasa. Njen suprug mi je kasnije pričao da je to izluđivalo, da je znala do svitanja pušiti na balkonu i hodati gore dolje jer nije mogla shvatiti što se događa. Po svim tadašnjim kriterijima ona je trebala biti uspješna ali nije.
 

 

Ugled i slava šibenske gimnazije

 

Bilo je i sasvim drugačijih profesora. Imao sam privilegiju biti direktor recimo vrsnom profesoru i velikom radniku Milivoju Petkoviću Minji koji je u gimnaziji počeo na do tada neviđenu razinu podizati sport i sportsku kulturu. On je utemeljitelj Školskog sportskog društva Gimnazijalac koje će imati presudan utjecaj na razvoj sporta u Šibeniku napose košarke. Vidio sam što radi i shvatio što želi pa sam ga podržavao koliko god sam mogao. Po slobodnim aktivnostima i znanstvenim učeničkim grupama šibenska je gimnazija postala znamenita u Hrvatskoj. Ono što je započeo Milivoj Petković do savršenstva je razvio profesor Ivica Slipčević. On je bio ozbiljan, metodičan, ustrajan i odličan organizator. Morao sam Gimnazijalcu dati posebnu prostoriju da ima gdje držati sve te trofeje i odličja koja je osvajao. Imali smo puno slobodnih i vannastavnih aktivnosti. Jedna od čuvenih gimnazijskih sekcija bila je sekcija za ručni rad koju je vodila profesorica Vesna Mrša. Ona je u tome bila jako dobra. Okupljala je učenice i učila ih kako se kroji, veze i šiva te podučavala drugim korisnim vještinama. I nju sam podržavao kao i sve druge koji su željeli raditi, koji su učenicima davali dodatno znanje i pridonosili ugledu šibenske gimnazije. U to je vrijeme više profesora bilo predano angažirano u vannastavnim i vanškolskim aktivnostima naših učenika. Osim Petkovića, Slipčevića i Mrše takvi su bile profesorice Dunja Krpan, Mira Lambaša i Jela Godlar Brešan, profesor  Ivo Antunac... Htio sam zadržati renome i reputaciju šibenske gimnazije. Bio sam ponosan na našu gimnaziju, a zahvaljujući odličnim profesorima i njihovom nesebičnom zalaganju dobio sam priliku pomagati Šibenik, gimnaziju i cjelokupno šibensko školstvo s viših razina. Postao sam predsjednik Aktiva direktora gimnazija Dalmacije i predsjednik Društva za profesionalnu orijentaciju Dalmacije, a ubrzo Predsjednik Predsjedništva i Republičke samoupravne interesne zajednice kulture koja je bila nositelj najvećih investicija i najvećih kulturnih projekata u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj te tajnik Samoupravne interesne zajednice za umjetničke škole Hrvatske. 

 

 Naveliko se ćakulalo kako berem velike šolde

Kao direktor ostao sam aktivan i u kulturnom životu Šibenika. Bio sam prvi potpredsjednik Festivalskog vijeća i jedan od utemeljitelja Dječjeg festivala, današnjeg MDF-a. Postao sam predsjednika Savjeta za prosvjetu i kulturu, predsjednik Fonda za unapređivanje kulturnih djelatnosti općine Šibenik, a kasnije tajnik općinske Samoupravne interesne zajednice za kulturu općine Šibenik. Tu počinje moja intenzivna kulturno – prosvjetna pa i politička aktivnost u gradu lišena bilo kakve ideologije. Jedini ciljevi bio bili su mi dobrobit, i prosperitet Šibenika. Tada je bio običaj, a i danas je tako, da jedna funkcija generira brojne druge. Kako sam ja bio najviše usmjeren na kulturu i umjetnost, na kazalište i glazbu, dospio sam u sve forume i institucije koji su imali veze s tim pa i Dječji festival. Tako sam zahvaljujući svom nemiru, želji da u svemu sudjelujem i poziciji direktora gimnazije koji između 1958. i 1993. godine imao status prvog intelektualca Šibenika i bio čelnik svekolikog prosvjetnog i kulturnog života Šibenika, a imao sam bitan utjecaj na prosvjetu i kulturu Hrvatske. Sve te poslove obavljao sam pro bono i nikada za njih nisam dobivao ni plaću ni honorar iako su mnogi mislili i naveliko ćakulali kako berem velike šolde. Nikada u životu nisam ništa radio za novac niti sam imao primanja mimo plaće. Kada sam izabran za potpredsjednika Skupštine općine Šibenik zadužio sam profesora Antu Bulata da me zamjenjuje. On je primao moju direktorsku plaću, a ja potpredsjedničku plaću..
 

Iz kategorije: Volim Šibenik