Datum objave: 30. Ožujak 2017

UPOZNAJTE ŠIBENČANE KOJE POZNAJETE:Ale Guberina, kipar i zaljubljenik u more...

Diana Ferić
Diana Ferić

Po broju nagrada, izložaba i ostvarenih javnih djela šibenski kipar Ale Guberina bez konkurencije je u Hrvatskoj, a i u svijetu je malo sličnih primjera. Niti jedan hrvatski kipar nikada nije dobio toliko nagrada:sedamnaest prvih, šest drugih i tri treće nagrade, postavio četrdeset dva javna djela te održao čak dvadeset devet samostalnih izložaba.Njegov životni i umjetničku pun nije zanimljiv samo zbog toga već i zbog toga što se u njemu zrcali i dio šibenske i cijele hrvatske novije prošlosti. Evo njegove priče: 

 

-Rodio sam se u Šibeniku u Docu, u prvom redu do mora gdje se djeca rađaju tako da iz matere upadnu glavom u more, a pri prvom udisaju zapletu se u konope u Mandroču. Dogodio sam se kao drugo dijete u drugom braku moga oca i prvom braku moje majke 14. svibnja 1946. godine, odmah po završetku Drugog svjetskog rata. To znači da sam se rodio među šibenskim ruševinama, u vremenu gladi, neimaštine i bijede, ali i u vremenu velikih promjena i obnove. Bilo nas šestoro djece: ja, braća Joso i Stipe i sestre Iskra, Jela i Božena. Imao sam još dvojicu braće, Marka i Aleksandra, iz očevog prvog braka. Po starijem sam dobio ime. Živjeli smo teško i u velikoj oskudici. Ali sve to, glad, ruševine, siromaštvo, rodni Dolac i silni radovi na podizanju Šibenika iz pepela rata, odredili su moj život i moju sudbinu.

More je odlučilo da ću biti kipar

Evo kako je to bilo. Ispred moje rodne kuće u Docu bilo je pristanište s drvenom rivom, ali je tada more nasipano građom iskopanom iz temelja novih šibenskih zgrada. Kamioni su ga dovozili danonoćno. Plac na kojem je danas parkiralište i na kojem Dolačani popravljaju svoje brodove doslovno se rađao pred mojim očima. Rastao je, širio se, ali ni more se nije dalo. Valovi su valjali sav taj krš i ispirali ga. Stalno sam bio na tom nasipu, igrao se s drugom djecom i kupao u moru, a ondje se utopio i moj brat Stipe kada je imao samo pet godina. Nije znao plivati jer je rođen s kroničnom astmom. Ja sam bio star četiri i pol godine kada sam na toj škarpi našao grumen gline i shvatio da od nje mogu raditi zgodne stvari. Počeo sam modelirati životinjice, razne biste, čak i portrete. U to vrijeme u Šibeniku nije bilo ni kipara ni kiparskog ateljea pa nisam imao od koga naučiti nešto o kiparstvu. Bila je puka sreća, splet životnih okolnosti da su, između sveg tog otpada koji su Šibenčani bacali u more, valovi baš pod mojim prozorom oblikovali to grumenje fine, podatne gline kao stvorene za dječje ruke. Bilo je čudesno gledati vlastite prste kako ni iz čega stvaraju nešto. Radio sam na prozoru rodne kuće stojeći na škanjelu da bih ga dosegnuo. Izradio sam na stotine životinjskih figurica. S pet godina napravio sam čak i slona – životinju koju nikada nisam vidio. Opisali su mi ga šibenski pomorci. Vidjeli su moje figurice, moje beštije, divili su im se pa su ushićeno kazali: -Mali, pa ti bi mogao i slona napraviti! Pitao sam ih što je to slon. Rekli su: -To ti je životinja koja izgleda kao prasac, samo je puno, puno veća i umjesto njuške ima surlu kao vatrogasnu cijev. Hitro sam pred njima oblikovao slona. Oni su zinuli: -To je čudo! Pa taj mulac nije nikada vidio slona! Tako je počela moja umjetnička i kiparska karijera. Uvjeren sam da je odluku da ću biti kipar donijelo more.

 

Osjećaj za lijepo i umjetničke gene darovala mi je majka

Od oca sam naslijedio radost i sreću što pripadam najstarijem rodu u Šibeniku. Po predaji i dokumentima spominjemo se od 15. stoljeća, a priča se da je prvi Guberina došao u Šibenik iz Odese, iz Odeške gubernije i da smo tako dobili prezime - Guberina. Navodno je taj prvi Guberina 1274. godine preživio brodolom negdje kod Žirja i sklonio se na taj otok. Žirje je tada posjedovao neki plemić bez nasljednika, a taj moj predak mu se jako svidio jer je bio pošten i dobar radnik pa ga je oženio pučankom i dao mu cijelo svoje imanje. Od tada do danas rod Guberina preživio je sve: i kuge, i ratove, i carevine, i kraljevine, sve vlasti, sve režime i sve vladare. Majka mi je iz Ravnih kotara. Njena majka bila je nećakinja čuvenog graditelja orgulja Petra Nakića. Vjerujem da smo baš od majke Ike baštinili osjećaj za lijepo i umjetnički dar. Prvi u rodu Guberinovića s umjetničkim darom bio je Špiro Guberina, drugi sam ja, pa moj stariji sin Ante, koji je također akademski kipar, i mlađi sin Mario, koji ima jaku umjetničku žicu za glazbu, pisanje i likovnost. Čini mi se da se dogodila zgodna mišanca primorsko-dalmatinsko-ukrajinskih i vlaških gena. Moja majka prekrasno je pjevala i vezla, a lijepo je i crtala. Jednom sam zgodom na marginama nekih starih novina vidio prekrasne crteže. Pitao sam oca čiju su, ali ni on nije znao. Malo sam razmislio i shvatio da ih je narisala moja mama. Ona je bila nepismena, ali je bila izuzetno inteligentna. Imala je smisla za kreaciju, za likovnost. Došla je u Šibenik trbuhom za kruhom i radila kao čobanica. Moj otac ju je poznavao jer je čuvala i naše ovce na Srimi, ali su se zbližili u talijanskom logoru smrti na Molatu. Fašisti su na Molatu zatočili mnoge Šibenčane među kojima su bili moj otac i njegova prva žena te moja majka, čobanica Ika. Fašisti su ubili očevu ženu, majku moje braće Aleksandra i Marka. On je preživio vjerojatno zato što je izvrsno govorio njemački, talijanski i mađarski. Bio je prevoditelj u logoru, a za nagradu je dobio fini posao – čistio je logorašku odjeću od buha i ušiju. Kada je pala Italija, vratili su se moj otac Ante i moja buduća majka Ika u Šibenik, oženili se i počeli stvarati novu obitelj.


Život od pijeska

Rastao sam usporedo s rastom novog Šibenika iz pepela i ruševina. To bolno rađanje, sve njegove uspone i padove duboko proživljavam jer mi smo vršnjaci. Osnovnu školu pohađao sam u Docu, ali ne kao druga djeca. Moja rodna kuća naslonjena je na zgradu koja je služila kao škola i u nju sam mogao ući kroz vrata u sobi moje majke. Išao sam u školu, a da uopće nisam morao izaći iz kuće! Šibenik je tada bio pun djece kao košnica. Generacija 1946. bila je jedna od najbrojnijih generacija u povijesti Šibeniku. Bila je vrlo uspješna generacija, gladna, gola i bosa, ali je silno napadala na bolju budućnost. Živjeli smo jako teško. Bilo nas je puno, a primanja su bila oskudna. Otac je radio kao općinski službenik. Kako su pred našom kućom pristajali brodovi koji su s Krke dovozili spržinu, zadužili su ga da mjeri i evidentira koliko je tko dovezao. Zablaćani i Skradinjani iskrcavali su je u barele od pola kubika i ostavljali na hrpicama. Po taj su pijesak dolazili šibenski kirijaši konjskim zapregama i odvozili ga na gradilišta. Moj je otac sve bilježio i pazio da sve bude kako treba i da svatko dobije koliko mu pripada. Kada je pijesak počelo dovoziti i poduzeće Rad, nastala je od njega cijela planina koju i danas pamte sva ondašnja dolačka djeca, a pamte i mog oca koji im je branio da se igraju u tom raju. Kada je otišao u mirovinu, zaposlio je svoju Iku u Radu i obavljao posao umjesto nje jer je ona bila nepismena. Mi smo, dakle, živjeli od - spržine.

 

 

 Sam u nepoznatom gradu

Nakon osnovne škole trebalo se upisati u srednju, ali mene nije zanimalo ništa osim umjetnosti. Saznao sam da u Splitu postoji Škola za primijenjenu umjetnost , a ona je bila jedina koju sam želio. Zvuči čudno, ali ja sam već kao dječak bio gotovo etabliran umjetnik. Tada je bio običaj da se na kraju školske godine organiziraju izložbe učeničkih radova, a na njima je bilo 90 posto mojih radova. Bio sam čudo od diteta. Već sam bio slavan u Docu i Šibeniku. Idoli su mi bili Meštrović i Juraj Dalmatinac. Utuvio sam si u glavu, a nevjerojatno sam tvrdoglav, da hoću u školu za primijenjenu umjetnost i to u Splitu iako nisam imao nikakvu predodžbu što je to, a ni gdje je jer u Splitu nikada nisam bio. Mama mi kaže: -Ali, sine dragi, nemamo novaca. Tata kaže: -Kako ćemo to platiti? Gdje ćeš spavati? Što ćeš jesti? A ja kažem: -Ne znam kako ćemo, ali ja idem u tu školu i ni u jednu drugu. Ništa me nije moglo pokolebati pa ni činjenica da nemamo novaca ni za autobusnu kartu do Splita. Mater je slegnula ramenima: -A dobro, sinko, kada ti hoćeš tu svoju umjetnost tirat do kraja, onda tiraj. I ćaća se pomirio. U Split me je odvela majka koja je tamo često išla prodavati kokoši. Išli smo autobusom, bilim putom preko Boraje. Iskrcala me je na autobusnom kolodvoru, poljubila i vratila se u Šibenik, a ja sam ostao sam, u nepoznatom gradu, bez i jedne pare u džepu. Nisam imao pojma gdje je škola u koju se želim upisati. Nikoga nisam poznavao i ni na koga se nisam mogao osloniti.

 

Moja sveta tunjica i cipli zlataši

Išao sam uplakan s kolodvora prema rivi i ugledao u moru pod njom prekrasne ciple. To je već bio moj svijet. U Šibeniku sam od malih nogu lovio ribu na vreće. I tada u moj život ulazi moja tunjica. Uvijek sam je nosio sa sobom. Gledam ja te ciple, klipane od tri kvarta, tamo ispred Dioklecijanove palače i vrtim tunjicu u džepu. Znam da ih mogu uloviti, ali nemam novaca za kruh da mrvice stavim na udicu. Što ću sad? Plakao sam od jada i muke. I tada se događa drugo čudo nakon onog grumenja gline. Vidim na zidiću na pazaru, na onom zavoju kada se ide s obale prema biskupiji - pola štruce kruha! Na taj sam kruh ulovio valjda 30 kila cipala! Čim bih bacio udicu – evo ga. Bilo ih je toliko da mi je dodijalo loviti. Umoran zavukao sam se s tim ciplima pod neku tendu i zaspao. Ujutro su me probudili lučki radnici udarajući me nogom: -Mulac, šta ti tu radiš? Mislili su da sam skitnica ili lopov. Tko zna što bi bilo da se među njima nije našao neki dobričina koji je kazao: -Ma čekajte, ljudi, šta vam je? Pustite malog! Pita me on ljubazno: -Tko si ti, mali? Odakle si? Šta radiš u Splitu? I ja mu sve lijepo ispričam, i tko sam, i što sam, i što želim, i zašto sam došao. Pita me čiji su cipli, a ja mu obećam dati dva ako mi kaže gdje je peškarija. Odveo me je do peškarije, a pokazao mi je i gdje Škola za primijenjenu umjetnost. Sav sretan stavio sam svoje ciple na banak i čekao kupce kad eto ti nekog rmpalije: -As ti boga, a ča je vo?
-To su cipli.
-A čiji su?
-A moji.
Tada se on razgoropadi: -Ma, biži ubiću te. Mulac jedan zauzeo moj banak! I baci ciple na zemlju tako da su se rasuli preko ulice sve do ulaza u restoran preko puta peškarije. Uplašen i uplakan kupio sam te svoje nesretne ribe, a pred restoranom stoji šef sale i pita me: -A je li, mali, a ča ti je to?
-A cipli.
-A ča ćeš s otim?
-A ne znam.
-A bi li proda?
-A bi.
-A pošto?
-A koliko platiš.
-Aj, dođi vamo.
Uzeo je sve. Dao mi je za njih cijelo bogatstvo i kazao: -Ako budeš opet imao ovakvu ribu, samo mi se javi. Tako sam već prvog dana boravka u Splitu zahvaljujući svojoj tunjici došao do stalnog prihoda. Bilo je novčina koliko hoćeš.

 

 Magarac

Odmah sam otišao u školu. Ali, jao, zakasnio sam na prijemni ispit. Tada mi se opet nasmiješila sreća. Direktor škole bio je Vinko Protić čija se sestra udala za Šibenčanina pa mu je Šibenik bio drag. On mi kaže: -Slušaj, mali Šibenčanine, zakasnio si. Nema veze, evo tu ti lipo sidi. Crtaj, modeliraj, pa ćemo vidjeti što će s tobom biti. Tako sam se počeo pripremati za prijemni ispit. Radilo se do dva popodne. Svi idu kuda koji, a ja na Marjan. Našao sam tamo jednu klupu na kojoj sam spavao. Zaspao bih sretan i zadovoljan jer sve je dobro išlo. Kada bih se naspavao, išao sam na rivu loviti i nositi ribu u restoran. Šef sale je bio oduševljen: -Ajme, dobri li su ti, mali! Pet sam dana spavao na klupi na Marjanu. Bio sam sit, sretan, odmoran, imao sam novaca. Divota jedna. Već treći dan znalo se da ću biti primljen. Nastavnici Duhović, Protić, Ježina, Budeša bili su oduševljeni mojim radom. Za zadnji rad nismo imali zadanu temu pa sam napravio magarca od papira. Na proglašenju primljenih Vinko Protić uzme moj rad i pita: -Koji je ovo magarac? Skočio sam: -Ja sam!, a on nasmije:- A kad jesi onda si primljen. Nije bilo sretnijeg bića od mene.

 

 

 Božji dar s neba

Bilo je to 1959. godine. Vratio sam se u Šibenik i tražio od općine stipendiju. Pozvao sam se na svoju braću antifašiste i partizane. Dali su mi je, ali samo u visini troškova smještaja u domu. Odlično! Sritan. Zadovoljan. A u domu – Amerika! Čak sam s Pavom Dulčićem i Izvorom Orebom dobio i atelje - staru praonicu rublja. Ali dogodine je dom poskupio sa 7000 na 24 000 dinara. Bila je to nesreća i – sreća. Nesreća jer toliko nisam mogao zaraditi, a ni općina mi nije mogla toliko dati. Kazali su mi: -Ostavljamo ti 7000 dinara, ali te oslobađamo radne obveze po završetku školovanja. Tako sam se riješio obveze i stekao slobodu, ali sam morao krvavio raditi da bih se mogao školovati, no i to je izašlo na dobro. Štoviše, bio je to božji dar s neba. Pomogao mi je profesor Ante Ivanišević koji je bio voditelj radionice obrade drveta na kiparskom odjelu. I danas imam neke od najboljih alata za obradu drveta u Hrvatskoj koje sam napravio jer sam to naučio od njega - najvećeg umjetnika drvorezbara kojeg smo ikada imali. Spavao sam u jednoj sobici iznad pijace. Hranili smo se svakako. Spašavala nas je đačka solidarnost. Dijelili smo sve što bi nam roditelji poslali. Neki su imali imućne roditelje koji su im slali i novce, ali oni su čak i njih dijelili. Profesor Ivanišević mi je za rad u svom ateljeu davao malu plaću. Radio sam sve što je trebalo. Osim obrade drveta naučio sam kovački zanat i savladao vještinu obradu kamena do savršenstva.

 

Krivotvoritelj ulaznica za Hajdukove utakmice

Već tada sam bio nagrađivan za svoja djela. Prvi put sam nagrađen još u Šibeniku kada mi je bilo dvanaest godina. Na natječaju Crvenog križa Borba protiv alkoholizma dobio sam drugu nagradu. Na natječajima u povodu Dana mladosti bio sam dva puta najbolji u tadašnjoj državi. Moji roditelji nisu znali ništa o mom školovanju i mojoj karijeri. Dolazio sam u Šibenik uglavnom – loviti ribu, najčešće kada je stađun od arbuna. Predvečer bih išao autobusom u Jadrtovac uloviti gambare za mamac, a ujutro bih isplovio i ulovio po 20 – 30 kilograma arbuna kapitalaca. Najviše ih je bilo između TEF-a i Martinske. U Split sam se vraćao vaporom Partizanka koji je plovio na liniji Rijeka – Dubrovnik. Nikada nisam platio putnu kartu. Ili sam se švercao ili sam falsificirao kartu. Bio sam velemajstor za krivotvorenje. Ma što velemajstor, bio sam slavan jer sam znao krivotvoriti ulaznice za Hajdukove utakmice i za kino. Svi moji prijatelji su to znali i iskorištavali su me. Tako sam pekao zanat. Nikada nisam sumnjao u sebe i nisam priznavao nikakve prepreke. Opstao sam u tim teškim godinama ne zato što sam znao da mogu ili moram, nego da hoću.

 

 Molim vas pošaljite me u vojsku

Nakon srednje škole nisam se mogao odmah upisati na Akademiju u Zagrebu zato što nisam imao novaca za put do Zagreba. Cijena putne karte bila je iznad mojih mogućnosti. Neki kolege suočeni s istim problemom upisali su likovni smjer na Pedagoškoj akademiji. Zvali su me da ostanem s njima. Nisam pristao. Rekao sam im: -Ja idem u svoj Šibenik. Lovit ću ribu i zaradit za put do Zagreba. Činilo se da će sve biti dobro. Odmah sam zaradio nešto jer sam napravio Titovu bistu za TEF. Zainteresirala su se još neka poduzeća, ali od posla nije bilo ništa, a riba je te godine, kao za inat, slabo grizla. Nisam mogao krenuti u Zagreb. Kazao sam: -U redu. Nema problema. Idem ja u vojsku. Poslali su me u Pulu u mornaricu na dvije godine. Kad eto ti nove sreće! Poslala me JNA u moj novi umjetnički raj. Zapovjednik mornaričkog centra u Puli bio je narodni heroj Šibenčanin Dinko Šurkalo, moj susjed iz Doca i prijatelj moje braće. Kada je čuo da sam došao u Pulu, bio je oduševljen: -Samo ti meni javi ako ti što treba. Od tada me nitko nije dirao, oficiri su bježali od mene da mi se slučajno ne zamjere. Radio sam samo svoj umjetnički posao i išao samo na vježbe gađanja, ali ne zato što sam morao, već zato što sam to volio. Kada je došlo vrijeme za prekomandu, pita me Šurkalo hoću li u Šibenik.
-Neću jer ću bježati iz kasarne loviti ribu. Pošalji ti mene u Split.
Tako se ja vratim u Split. U Lori sam odmah dobio atelje. Bio sam zaposlen u biblioteci, a atelje je bio odmah uz nju. Bio sam vojnik s ateljeom sa svim materijalima koji mi trebaju. Fantazija. Nema smotre, nema obveza… Požalio sam se Ivanu Jakiru, velikom prijatelju mog brata Marka, da mi je tijesan prostor za rad. On me odvede k zapovjedniku Anti Štambuku, a taj me pošalje u podoficirski nastavni centar u raskošnoj vili na Marjanu. Dobio sam cijelo potkrovlje vile. Dao mi je i vojnika da mi donosi hranu. Mogao sam ići kamo sam i kada sam htio. Radio sam skulpture, organizirao izložbe, stvarao čarolije. Navraćao sam u svoju Školu za primijenjenu umjetnost. Imao sam tamo status poluboga. Zamjenjivao sam profesore kada bi trebalo, uzimali su moje radove za modele.

 

 

Horizonti sreće

Odmah po odsluženju vojnog roka upisao sam se na Likovnu akademiju u Zagrebu. Bilo je to 1970. godine U međuvremenu sam se zaljubio, oženio i dobio kćer i sina - Hrvatinku i Antu. No, došli su problemi. Trebalo je studirati i hraniti obitelj, a nisam imao ni posla ni novaca. Što ću sad? U Zagrebu nisam nikoga poznavao osim jednog dalekog rođaka koji ni sam nije živio dobro. Kako ću se snaći? Imao sam samo svoje ruke, svoj dar. Brzo sam se snašao. U vojsci sam naučio izrađivati modele brodova i brodove u boci. U to vrijeme revije Start i Studio objavljivali su brojeve telefona popularnih ličnosti i estradnih zvijezda. Naučio sam napamet pedeset imena i brojeva telefona. Zvao sam ih po redu s javne govornice na Britanskom trgu. Prvi kojeg sam nazvao bio je Arsen Dedić. Kažem mu tko sam, što sam. Arsen se oduševio i odmah kupio moju galiju. Nakon toga to je postao strašan biznis. Prodavao sam galije, nave, kaiće, sve. Vice Vukov, pjevači, književnici, umjetnici, svi su kupovali, svima se to sviđalo. Kupovali su toliko da sam radio cijele serije. Imao sam dovoljno novca za obitelj, život i školovanje. Nevjerojatno je kakvu sam sreću imao. Uvijek sam u ružnim životnim trenucima imao beskrajnu sreću.

 Tri od tri

 

Na Akademiji mi je dobro krenulo. Počeo sam dobivati vrijedne nagrade na prestižnim izložbama. Na prvom zagrebačkom Salonu mladih od tri moguće prve nagrade dobio sam – tri, za drvenu skulpturu koja je predstavljala personifikaciju bratstva i jedinstva, a zapravo je to bila grota, jedan od mojih najdražih motiva. Skicu sam napravio brzo. Bio sam u stvaralačkom zanosu pa nisam išao u stan već sam spavao u ateljeu na klupi. Skulpturu sam radio u ateljeu Dušana Džamonje. Kada je vidio što stvaram, bio je oduševljen: -U vražju mater, ovo ti je prva nagrada garant. I dobio sam je. Tim sam radom zaslužio veliko poštovanje profesora. Od tada su me prihvaćali kao sebi ravnog. To nije bila mala stvar jer su među njima bili velikani poput Grge Antunca i Frana Kršinića.

:

 

Špijuni, denuncijanti, konvertiti

Akademiju sam završio u redovnom roku, a diplomirao sam u - zatvoru u Staroj Gradiški kao politički robijaš iako se politikom nisam nikada bavio. Doduše na Akademiji sam 1971. godine bio predsjednik Fakultetskog studentskog odbora. No Akademija nije bila u sastavu zagrebačkog Sveučilišta tako da smo bili izvan matice studentskog dijela maspoka. Bili smo politički angažirani, ali moj angažman je bio više osoban. Stran mi je fašizam, stran mi je svaki totalitarizam. Blisko mi je i prihvatljivo sve što je humanističko. Moj profesor Valerija Michieli, kod kojega sam diplomirao, bio je antifašist i humanist po mojoj mjeri. Nakon Drugog svjetskog rata robijao je dvanaest godina na Golom otoku. Od njega sam čuo istu priču kakvu mi je ispričao brat Marko kada je odlazio iz JNA u mirovinu. On je mogao birati gdje želi živjeti jer je bio prvoborac i predratni skojevac. Izabrao je Rijeku. Pitao sam ga:
-Dobro, zašto si izabrao Rijeku, a ne svoj rodni Šibenik?
-A ne- kazao mi je on - Šibenik i Zagreb su vrlo opasni gradovi za mene i ljude poput mene. Da sam ostao u Šibeniku najvjerojatnije bih završio na Golom otokom. Rekli su mi da nije dobro živjeti u zavičaju jer postoje konvertiti i denuncijanti koji su svašta u stanju napraviti da bi se domogli vlasti i privilegija. Ta priča me je mučila i stvorila je u meni averziju prema tom lažnom komunizmu i socijalizmu iako sam i danas sa socijalizmom na ti i još uvijek mislim da u njemu ima materijala za dobar život i stvaranje humanijeg društvenog sustava. Bio sam protiv tog odurnog, špijunskog, nehumanog komunizma, protiv konvertita, nevaljanaca, prodanih duša... Nažalost, i danas postoji ta ista vrsta ljudi. To su oni koji su nas pokrali, ponizili… Tako sam ušao u politiku, ali nisam u zatvoru završio kao maspokovac i proljećar, već kao žrtva tog sustava na kojeg su me upozoravala njih dvojica.

 

 Na udaru denuncijanta

Rene Hološ i ja izmjenjivali smo se na čelu FSO-a tijekom 1971. i 1972. godine. Njega su zatvorili odmah po gušenju hrvatskog proljeća, a ja sam robiju zaslužio dvije godine kasnije u Šibeniku. U Zagrebu sam se uspio izvući kada je krenuo pogrom na proljećare. Preživio sam i pasivizirao se. Ali guja je vrebala ispod kamena. 1974. godine došao sam za Božić u Šibenik. Putovao sam iz Zagreba vlakom sa sinom jednog šibenskog partijskog rukovodioca.U Perkoviću sam od nekog seljaka kupio pršut. Tada sam bio dobro situiran pa sam si mogao priuštiti i pršut i taksi da me čeka na kolodvoru u Šibeniku. Uvijek me je, kada bih dolazio iz Zagreba, vozio Mile Ban. Ja bih ga nazvao i on bi me čekao pa bi me vozio u Dolac. Tako me je Mile dočekao na kolodvoru i tog kobnog Božića. Na moju nesreću, navratili smo u bife Ljubljanu na piće. Tu se zatekao jedan bivši zastavnik JNA, bolestan, neugodan čovjek, alkoholičar koji je tumarao i uvijek pravio neke komedije. Prišao je k nama i šutio. Bilo mi je nelagodno pa sam ga pozdravio: -Bog s vama. Nazdravlje.
-Mogu li ja vama da se pridružim, bre, da ja vas počastim sa pićem? – pita on.
-Nemoj, kume. Ako si žedan, naruči što želiš i popij, a mi idemo svojim putem.
Konobar za šankom bio je Radoslav Salamun. On ga je pitao što bi popio, ali je zastavnik odbio.
-To što je vama danas Božić uopšte ne menja na stvari jer ja bih želeo da vas počastim – bio je uporan.
Kazali smo mu da nam je dodijao i on nas pusti na miru. Popili smo svoje i otišli. Ban me je iskrcao u Docu i odvezao mog prijatelja na drugi kraj Šibenika. Moja mala mila Tinka bila je sretna. Cvrkutala je poput ptića od sriće. Bili smo veseli, bio je Božić. Kad, začujem korake skalama. Netko viče: -Alo Guberina! Pogledam, a ono dva policajca.
-Aleksandar Guberina?
-Ja sam.
-Ajde spremi se. Ideš s nama.
-Zašto?
-Ništa ne pitaj. Sve ćeš čuti.
Moja mala vesela Tinka, imala je tri godine, tepala je policajcu: -Barba, barba, dođi sidi, vidi lipo, vidi, vidi kako je lipo toplo... a on podvikne: -Ajde, mala, ća! Gubi se! Gurnuo ju je od sebe tako grubo da je pala na pod. Izgubio sam razum. Nasrnuo sam na njega kao zvijer. U ruci sam imao nož jer sam se spremao rezati pršut kada su banuli. Između nas bacili su se moja žena s djetetom u rukama i onaj drugi policajac. Da on nije bio razuman ne znam što bi bilo. Bio sam spreman ubiti tog nečovjeka. Onaj drugi policajac nije branio njega nego mene. Vikao je: -Ma što ti je, čoviče, jesi li poludija? Kretenu jedan. Kako možeš tako dite? Jes’ ti lud?
Nekako sam se smirio i otišao s njima. Zatvorili su me. Istražni sudac mi je bio Baranović, a kasnije i sudac. Optužnica: da sam psovao Jugoslaviju, da sam govorio protiv Tita i Partije. Tko me je prijavio? Onaj bivši zastavnik JNA? Ne. Prijavio me je smrad, konvertit, onaj Salamun, konobar, denuncijant… Molio sam da se, zbog obitelji i djece, branim sa slobode, ali ne, Baranović je bio neumoljiv. Kaže on meni: -Hm, kada bi se mene pitalo, ti više nikada ne bi izašao na slobodu. Taj Baranović danas živi u Zagrebu. Drugu molbu da mi se dozvoli obrana sa slobode poslao sam Voji Cvijetiću, tadašnjem predsjedniku suda. Pozvao me je k sebi u kancelariju: -Ajde, Aleksandre, lipo jezik za zube. Idi kući i budi sa ženom i dicom. Molim te nemoj izvoditi pizdarije, nego idi kući i radi svoj posao kada te je bog tako lipo obdario, kad ti je da takve ruke i pamet. Tako je govorio Vojo Cvijetić. Pustio me je kući, ali ovaj moj Baranović, moj Šibenčanin, supruga mu se rodila u kući do moje, odrasli smo zajedno na Mandroču, odmah saziva suđenje. Joso Bujas iz Remonta kazao je sucu: -Ma, ljudi moji, to nije istina. Kunem se u moja dva sina. U moju korist svjedočili su Drago Živković i taksist Mile Ban. Tražio sam da svjedoči i onaj nesretni zastavnik, ali je to odbijeno. Glavni svjedok suda bio je Radoslav Salamun i sudac Baranović mi odreže šest mjeseci strogog zatvora.

 

 

Rob na robiji i Staroj Gradiški

 

Zbog toga što moram u zatvor na Akademiji mi nisu bili voljni omogućiti polaganje diplomskog ispita. Samo se profesor Michieli borio za mene. Apelirao je na savjest i umjetničku kolegijalnost. Ma kakvi. Ne daju. Onda on pita svoje kolege: -Dobro, ako on ne može biti tu, mogu li biti njegovi radovi pa da ih komisija pogleda i verificira? Uspio je. Pripremio sam trinaest skulptura, napisao diplomski rad Psihološki akt i otišao u Staru Gradišku na izdržavanje kazne. Bilo je to u studenom 1975. godine. Odlazak u zatvor bio je strašan trenutak, ali - meni se u kaznionici dogodilo nešto najljepše što mi se moglo dogoditi! Dobio sam novu priliku za umjetnički rad i usavršavanje. Dijelio sam ćeliju s političkim zatvorenicima među kojima su bili Marko Veselica, Vlado Gotovac i Šibenčanin Martinović. Boravak u zatvoru je ispao fenomenalan iako u početku nije izgledao tako. Najprije sam morao 45 dana u karantenu. Tu sam zatekao četrdeset robova, kako smo se mi međusobno nazivali. Bilo je to grozno mjesto, sivo, ledeno, vlažno, puno straha i patnje. Ubrzo sam dobio kostobolju koju sam vukao od ranije jer me je već bila načela vlaga pustih noći tumaranja morem s ostima u rukama. Sve me je boljelo pa sam se prijavio na liječnički pregled i tako pukim slučajem naletio na brata svog kolege s umjetničke akademije. On je bio zatvorski psiholog i određivao je tko će ići u koji odjel i tko će što raditi dok je u zatvoru. Znao je za mene iz priča svoga brata. Kazao mi je da bi bilo najbolje, s obzirom da sam kipar, da radim u rezbariji. -To je najbolje za roba. Tu idu beneficirani robovi. Tu ima privilegija, a može se i dobro zaraditi. To je bogovsko mjesto za tebe. Ne boj se ti, prijatelju, ništa, ja ću to srediti.

 Zatvorsko krštenje pendrekom
Malo me je umirio i utješio, ali me nije mogao poštedjeti zatvorske torture. Odjel zaista nije bio strašan kao karantena, ali su čuvari bili okrutni. Bio sam upozoren na običaj da svaki novi robijaš mora biti kršten, a kako izgleda zatvorsko krštenje saznao sam vrlo brzo. Nakon dva- tri dana bio sam dežurni na odjelu. U prostoriji se sve moralo sjajiti, a posebno magistrala između kreveta. Stari robovi su me upozorili da pazim što radim. Kada u odjel uđu stražari, svi smo se morali postrojiti i stati mirno. Tako je bilo i toga dana. Ušao je jedan bahati čuvar s cigaretom u ruci. Bacio je opušak na pod i zgazio ga nogom. Pitao je tko je dežurni. Javio sam se. Istog trenutka me je snažno udario pendrekom po ramenu. To je bio strašan udarac koji me je trenutno paralizirao.

 

 

Čudo u tamnici

Sutradan se pojavio onaj psiholog. Odveo me je u rezbariju gdje me je dočekao jedan Crnogorac, civil zaposlen u zatvoru, koji je završio školu primijenjenih umjetnosti u Herceg Novom. Odmah smo se sprijateljili. No, nisu prošla ni tri dana kad evo ti stražara: -Guberina, Aleksandar! Pođi s nama! Šef rezbarije šuti. Što će? Ne smije reći ništa. I tako oni mene vode kroz desetak brava – k upravitelju zatvora. Uđemo u kancelariju, a kad tamo – narodni heroj Stevan Grbić, stric političarke Gordane Grbić. On meni kaže: -Guberina, a! Ma znaš šta... sjedni molim te. Moram ti reći da sam se oduševio kada sam čuo da si baš ti došao u zatvor. Bio sam preneražen. Što sad ovaj hoće? A on nastavi veselo: -Tu u kancelariji stoji mi jedan Lenjin. Dobio sam ga od kolege upravitelja zatvora u Sibiru. On mi ga je zapravo posudio i moram mu vratiti tog Lenjina. Meni se jako sviđa, ne bih rado ostao bez njega pa si mislim je li moguće napraviti kopiju tog Lenjina. Već četiri godine čekam da se u zatvoru pojavi neki umjetnik koji bi to mogao napraviti i zato mi je drago što si baš ti došao. Kaži ti meni je l’ mi možeš to učiniti.
-Je l’ mogu? Naravno da mogu. Mogu vam napraviti što god zaželite.
-A što ti treba da mi napraviš Lenjina?
-A šta mi treba? Treba mi alat. Vidio sam što imate. To je loše. Tim se ne može raditi.
-A imaš li ti taj alat?
-A imam, ali mi je sve u Šibeniku.
-Dobro. To ćemo riješiti.
Pritisnuo je neku dugme i došao je moj zatvorski preodgojitelj Vatroslav Kozak. Grbić mu kaže: -Slušaj, ovog mi momka ostavi na miru i nemoj da mu ptičjeg mlijeka fali. On je tebi određen za preodgoj, ali koga ti možeš preodgojiti, molim te lijepo? Neću da ga diraš, da ga zajebavaš, ostavi ga na miru, on je moj.
Kozak se stao vaditi: -Ali, druže upravitelju…
- Slušaj, ostavi ga na miru kad sam ti lijepo rekao, zaobilazi ga u širokom luku, a sada iz ovih stopa sredi za njega putnu objavu zatvor Stara Gradiška – Šibenik, vlakom tamo i nazad bez pratnje. Guberina koliko ti treba dana?
-Pa... tjedan, sedam.
-Odlično! kaže on i ja, politički zatvorenik, dobijem dopust i put do Šibenika bez pratnje, a još nisam ni počeo robijati. A Grbić je nastavio peglati mog preodgojitelja: -Slušaj, Kozak! Zapamti dobro što ću ti reći!Takve kao ti treba zatvarati, a ne njega. Njega je trebalo pustiti da radi svoje kiparstvo i svi bi bili zadovoljni. A Kozak stoji, sluša, ne smije zucnuti. Nitko me više u zatvoru nije dirao. Stražari su bježali od mene. Bio sam ravnateljev ljubimac. Nije bilo dobro zamjeriti mi se pa su mi se neki i ulizivali. Jesam li napravio Lenjina? Grbić je bio sretan kao malo dijete. Kasnije sam i onom svom Crnogorcu napravio Njegoša. U rezbariji sam zarađivao dva puta više od stražara. Imao sam za trošenje koliko sam htio. Dobivao sam novac na ruke, za razliku od Gotovca i Veselice kojima su novce stavljali na takozvani mrtvi polog pa nisu imali ništa, a bili su željni svega. Izrađivao sam crteže za pirografiju, za intarzije i druge stvari koje su proizvodili zatvorenici. Tako sam za sebe i robove sa svog odjela dolazilo do novaca za kantinu i za pojačanu ishranu. Svake smo subote pravili feštu. Veselica, Gotovac i ostali politički robovi stavljali su na hrpu sve što su dobivali u paketima, a ja novac koji sam zaradio pa smo sve dijelili. Obiteljima smo pisali što treba poslati tako da ne dobijemo svi isto. Veselica nije mogao mjesečno zaraditi ni za pola kutije cigareta. Vlado Gotovac je zbog slabog zdravlja radio kao evidentičar radnog učinka i proizvoda, a Veselica je radio težak posao u tapetariji. Imao je krvave žuljeve na rukama. Njega su jako maltretirali i šikanirali, a Gotovca nisu toliko.

 

 Pozdravi se s njom

Ravnatelj zatvora bio je oduševljen mojim Lenjinom i crtežima koje su robovi umnožavali. Sve češće me je zvao u kancelariju na kavicu i piće. Kada je saznao da su mi braća bila antifašisti i partizani, još me je više zavolio i još je više vrijeđao mog preodgojitelja Kozaka. Jednom me je pozvao i kazao da me nešto želi zamoliti. Bilo je to čudno jer on nikoga ništa nije morao moliti. –Znaš, Guberina, vidim ja što ti radiš, a već dugo imam jednu ideju. Bi li ti mogao nacrtati motive iz rata, ono, znaš, borbe partizana, kolone, bitke?
-Pa, mogao bih.
-Stvarno?
-Pa, mogu odmah početi – kažem mu ja, a on podigne ruku kaže: -Čekaj. To je bilo ovako! pa se baci na pod i počne puzati oko stola, bacati bombe, pucati vikati, jurišati… Meni ništa nije bilo jasno. Valjao se, preskakao, čas je bio mrtav, čas se previjao kao ranjenik. Zadihan i znojan govorio mi je: -Evo tu mi je pogodilo druga, tu smo bacali bombe…
Otišao sam u rezbariju i napravio crteže partizanskih borbi. Kada ih je vidio, počeo je plakati: - Pa ti si to napravio kao da si bio tamo, kao da si sve to doživio. Od tih crteža robovi su izrađivali pirografiju, intarzije, albume, drvene pijate… Sve se to prodavalo po školama i poduzećima. Kada sam odlazio s robije, on je bio negdje na putu, ali je dozvolio da ponesem kući što god hoću. Želio sam ponijeti kući tabakeru za duhan i motanje cigareta na čijem sam poklopcu urezao portret svoje kćeri, moje male Tinke. Ali jedan stražar nije mi je dao: -To si tako dobro napravio da te je šteta pustiti iz zatvora. Pozdravi se s njom. Ovo ja nosim kući. Tako sam ostao bez tabakere. To mi je bilo bolno jer sam je radio iz čiste ljubavi prema kćeri.

 

 

 Ne osvrći se, Ale!

Kada mi je kazna istekla, robovi su me na rastanku upozorili: -Ale, nemoj se slučajno osvrnuti kada budeš odlazio. Ako se osvrneš, vratit ćeš se u Staru Gradišku! Stalno sam imao na umu to što su mi rekli, ali kada sam odmaknuo izvan zatvorskog kruga, mislio sam da kletva više ne djeluje pa sam se osvrnuo, pogledao zatvor i kazao: -Neš me više vidit! Ali opet smo se vidjeli! Zato se drugi put kada sam odlazio iz zatvora nisam osvrnuo. Ni slučajno. Iz zatvora sam otišao u Zagreb na Akademiju po diplomu jer sam u međuvremenu diplomirao. Profesorima i kolegama rekao sam: -Ja sada idem u Šibenik. Njima ništa nije bilo jasno. Zašto bih išao u Šibenik i kretao iz početka kada sam u Zagrebu već bio etabliran i sva su mi vrata bila otvorena? Uzeo sam, dakle, svoju diplomu - i pravac u Šibenik. Ali, dok sam bio u zatvoru, moj brak se urušio. Počeo se raspadati već kada sam dobio presudu. Slučajno sam vidio pismo koje je supruga slala svojoj majci. Pisala joj je da ide u Zagreb, da će uzeti sina, a da će meni ostaviti kćer. Molio sam je: -Ankice, nemoj to raditi. Klečao sam pred njom i preklinjao je: -Radi dice nemoj. Nemoj raditi zlo dici. Sve će to proći. Proći će tih šest mjeseci. Nije to ništa. Ali nije pomoglo. Presudila je njena majka koja ju je uvjerila da život s umjetnikom nije neki dobitak. Kazao sam: -Ako je to tvoja odluka, u redu. Teško mi pada. Idi, ali nema povratka. Nakon dva mjeseca željela je da se pomirimo i nastavimo živjeti u braku, ali ja sam već sve prekrižio: -Ne može. Nema povratka. U moju si kuću uvijek dobro došla radi dice, u moje srce ne. Naša predstava je završena. Finito. Mrzit ću svaki trenutak kada dođeš, ali ću biti sretan zbog dice. Bilo je to 1976. godine. U Šibeniku sam bio pred novim početkom. U rodnoj kući sam dobio potkrovlje od čovjeka koji je bio vlasnik stana između našeg stana i potkrovlja.

 

 Novi uzlet

Sada počinje najbolji dio moje životne priče. Došao sam u Šibenik na ništa, na nulu. Kao bivši politički robijaš bio sam izoliran iz društva. Nisam imao nikakva prava. Nisam zapravo imao nikakve mogućnosti za život. Kćerka mi je bolovala od epilepsije koja se rapidno pogoršavala. Napustila me je rodbina, mnogi prijatelji su okrenuli glavu od mene. Bio sam napušten od svih i svakoga. Bila je to strašna drama. Nisam smio čak ni tunju baciti iz svog brodića, iz svoje Grete. Čim bih zaveslao, čim bih pokušao odrišit kaić, odmah je intervenirala policija. Kao umjetnik bio sam mrtav. Nisu mi dali raditi, nisu mi dali živjeti. Hranilo me je more. Opet je spašavala moja tunjica. Bogu hvala što sam vješt i što znam loviti ribu. Izdržao sam! Rascvjetao se turizam i ja odlučim proizvoditi suvenire. Najprije sam napravio katedralicu, pa reljef katedrale u okviru, pa veliki reljef katedrale, pa kopije glava s katedrale. Nisu mi ni to dali, ali sam našao rupu u zakonu da ja kao umjetnik mogu prodavati svoje interpretacije umjetničkih djela. Onda sam povukao dva dobra poteza. Postao sam članom najprije zadarskog pa zatim i splitskog Udruženja umjetnika. Tu nije bilo nikakvih problema zbog mog statusa političkog robijaša. Radio sam puno. Izlagao sam u Splitu i Zadru, Zagrebu… Kada sam došao u HDLU Split, dočekali su me kao legendu. S pet kolega i kolegica dobio sam atelje u Dioklecijanovim podrumima i prostore na obali. Palo mi je na pamet da u podrumima napravimo galeriju. To je bila ideja za pet, a iskoristilo ju je nas šest umjetnika. Asortiman suvenira obogatio sam kopijama djela Ivana Meštrovićevih. Bile su tako dobre da se prodaju i danas. To je bio zlatni rudnik. Opet sam bio gazda. Bilo je novaca. Kupio sam auto. Počeo sam živjeti, stvarati, raditi, u međuvremenu sam se razveo i po drugi put se oženio, dobio sam atelje i - nagradu za najbolji suvenir u Jugoslaviji. Radio sam i u Šibeniku gdje sam u zamjenu za atelje u potkrovlju dobio prostor u Ulici sv. Krševana gdje i danas radim.

 

 Stara Gradiška – 2. dio

Ali to nije dugo trajalo jer sam u Šibeniku zaradio – drugu robiju. Kako? Bilo je to 1979. godine. Sjedim ja u Šibeniku na obali i pijem pivo kad dođu dva pijana vojnika JNA. Bili su toliko pijani da su padali po tlu jer nisu mogli hodati. Ja sjedim i gledam ih. Što ću? Uto prođe neki čovjek i prekori me: -Pa što im ne pomogneš? Ja slegnem ramenima: -Kako ću im pomoći? Što ja imam s njima? On nato priđe vojnicima i nešto im govori. Kada je otišao, eto ti vojnika, idu prema meni i napadnu me: -Ti mrziš jugoslavensku vojsku. Ti si ustaša. Pokušao sam ih smiriti: -Dajte, momci, budite pametni. I ja sam bio vojnik. Bio sam u mornarici u Puli. Ali oni su i dalje nasrtali na mene. Nekako sam ih se riješio i otišao kući. A onda evo ti na mojim vratima dvojice policajca. Opet su me bacili u pritvor. Optužnica ista kao prva - da sam govorio protiv Tita, Partije, Armije i Jugoslavije. Ukratko - šest mjeseci strogog zatvora. Vratio sam se u Staru Gradišku. A lijepo su mi rekli da se ne osvrćem na odlasku. Opet rezbarija. Ekipa više nije bila tako dobra, ali izdržao sam.

 

U Jugoslaviji nagrađen – u Šibeniku progonjen

Iz Stare Gradiške vratio sam se u Šibenik. Suveniri su i dalje bili tražena roba. Opet sam dobro živio i još bolje zarađivao. Za šest mjeseci uštedio sam 50 000 dolara. Živio sam fantastično. Počeo sam izlagati, počeo sam se pojavljivati u medijima. O meni je objavljivano na stotine članaka. Počele su stizati prestižne nagrade, važne izložbe… Bio sam dobar, bio sam uspješan, vrijedan, tvrdoglav, pun ideja… Ali nekome sam zasmetao. Kome? Vjerojatno onima koji nisu vjerovali da će dogoditi promjene do kojih je došlo nekoliko godina kasnije. Moja karijera je procvjetala i nakon druge robije. U Splitu moja robijaška karijera nije nikome jako smetala. Bilo je pojedinaca koji su grintali, ali nitko mi nije naudio. Međutim, ja sam bio vezan za Šibenik. Tu sam imao atelje u kojem sam živio s drugom ženom. Taj gradski deponij za smeće pretvorio sam u prvi kiparski atelje u Šibeniku nakon renesanse, nakon Jurja Dalmatinca. U Splitu sam imao novac i karijeru, ali ja sam volio Šibenik. Ali neki Šibenčani nisu voljeli mene. Sada se događa bizarna epizoda mog života. Dobio sam prvu nagradu za najbolji suvenir u Jugoslaviji. Nagrada je bila sedmodnevni boravak u Sarajevu. Tako ja odem u Sarajevo i vratim se u Šibenik ovjenčan slavom autora najboljeg suvenira u SFR Jugoslaviji kojom vladaju Tito i Partija. A u Šibeniku mi šaptom kažu da me panično traži Josip Nemčić, jedan od sekretara šibenskog Saveza komunista. Nemčić i ja bili smo veliki prijatelji. Bio sam kum na vjenčanju njegove kćeri. Sastanem se ja s njim, a on mi kaže da se na svakoj sjednici šibenskog SK razgovara o meni. -Ovaj put je, koliko god sam se za tebe zalagao, gadno. Diži sidro i biži ća kud god znaš. Ovoga će ti puta stati na kraj. Molim te radi mene, takva je situacija, biži! Gotov si. Da Nemčić nije pretjerivao saznao sam tek poslije Domovinskog rata kada sam dobio Nagradu Grada Šibenika. Pred biskupom Antom Ivasom potvrdio je to Ivan Ninić, moj prijatelj još iz vrtića. Prišao mi je dok sam razgovarao s biskupom i čestitao na nagradi, a onda je kazao biskupu: -E, moj biskupe, ovo smo mu mi dali Nagradu Grada Šibenika, a i zaslužio je. Trideset pet godina smo ga zajebavali i sada smo mu se odužili. Baš tako je rekao: trideset pet godina smo ga zajebavali. Nikada nisam saznao zašto su mi 1986. godine radili o glavi.

 

Uzeo sam pušku i pošao braniti svoj Šibenik
U svakom slučaju poslušao sam Josipa i otišao u Ameriku. Tamo sam ostao do 1990. godine. Radio sam, izlagao, napravio dosta toga. Dobro sam živio. Ali nije mi se svidio ribolov na Pacifiku. Lovio sam velike ribe i jastoge duž cijele pacifičke obale. Ali nije to bilo to. Nije to moja šibenska luka. Nije to moj kanal. Nema tamo moje tunjice. Imao sam ugovore s dva najveća galerijska sustava u svijetu i što se umjetnosti i stvaralaštva tiče sve je bilo u redu, ali nije to bio život za mene. U Šibenik sam se vratio zbog bizarne prometne nesreće. Išao sam na Beverly Hills k prijatelju, ali se odjednom ugasio motor mog automobila, otkazale su kočnice i upravljač pa sam se zabio u parkirana vozila i ozlijedio. Zapravo me je neugodno ozlijedila kutija tvrdog pakovanja Marlbora. U bolnici su me operirali i rekli da moram na rehabilitaciju. Poslušao sam ih i otišao u – Šibenik. Dočekale su me demokratske promjene, barikade, pobuna u Kninu, na političkim skupovima trijumfiraju Marko Veselica i moja ekipa iz Stare Gradiške. Počela je pucnjava. Vidim: bit će gadno. Odmah sam se angažirao u Kriznom stožeru. Počeo sam raditi mobilizirajuće plakate. U Primoštenu sam napravio kip don Ive Šarića. Taj smo brončani kip već u ratnim okolnostima vozili preko cijele Hrvatske. Vidio sam da je rat neizbježan pa sam uzeo pušku i išao braniti Šibenik i Hrvatsku. Prva mi je akcija bila – zauzimanje vojarni u Šibeniku. Tako sam ratovao i ponovno oživljavao svoju umjetničku karijeru. U međuvremenu sam se drugi put razveo i dobio novi mig sudbine.

 

 

Vi ostajete ovdje!

Zamolili su me 1993. godine da darujem neki svoj rad za naše policajce. Dao sam ne jedan nego dva. Zahvaljujući tome na aukcijskoj izložbi u galeriji Sebastian upoznao sam svoju novu ljubav i sudbinu, svoju Silvu. Povezala nas je slikarica Lidvina Luketa. Poslije izložbe išli smo na piće, tamo kod Šupuka gdje sam joj kazao: -Šinjorina, ja sam siguran, štoviše duboko sam uvjeren, da ćete vi mene usrećiti. Zahuktao se rat. Išao sa svojom ekipom na bojište. Kada se rat počeo razvijati u našu korist, nas petorica prijatelja odlučimo ići tući se u Hercegovinu, na južno bojište. Imamo svoje oružje. Imamo aute. Idemo! Dan prije nego što smo trebali krenuti listao sam telefonske brojeve prijatelja i dođem do Silvinog broja. Nazovem je kažem: -Eto, šinjorina moja, moram ti javiti da sutra idem ratovati u Hercegovinu. A ona kaže: -Nećete vi nikamo! I evo ti nje odmah kod mene:- Vi nećete ići nikamo! Vi ostajete ovdje! Nagovorila me je da odustanem od odlaska u Hercegovinu. Bilo mi je neugodno zbog prijatelja, ali sam je poslušao. Dvojica su ipak pošla i oba su odmah poginula. Kada sam to saznao, odlučio sam se demobilizirati, ali me je Ivan Bačić nagovorio da ostanem još malo i napravim izložbu za godišnjicu 113. brigade.

 

 Kuća Jurja Dalmatinca

Eto tako je bilo i tako je izgledao moj život do ovog našeg razgovora. Nakon rata moja je karijera ponovno procvjetala. Ponovno sam se oženio. Dobio sam sina Marija. Kupio sam ovu kuću. Ta kuća je kruna mog rada. Kupio sam je od Ante Deljca. Moji i njegovi roditelji bili su prijatelji pa sam ovamo dolazio još kao dijete i jako je zavolio. Uvijek sam za njom patio. No ima tu još nešto. Bio sam siguran, a kasnije sam pronašao i tragove koji ukazuju da je moguće da je u njoj živio i radio Juraj Dalmatinac sa svojom ženom, kćerkom i njenim mužem slikarom Jurjem Čulinovićem. Ova kuća novi je početak mog života i moje karijere. Što će biti dalje? Ne znam i ne brinem. Moja tunjica, moj anđeo, i moje osti još su tu.

 

Iz kategorije: Volim Šibenik