Datum objave: 27. Ožujak 2017

Šibenik ne drži do svojih:Bez službenog oproštaja od Mira Belamarića

Diana Ferić
Diana Ferić

Šibenik ne drži do svojih ljudi, Šibenčana koji su svojim radom zadužili ne samo ovaj grad nego i cijelu Hrvatsku, ali i europsku kulturu. To nije uopćena ocjena već činjenica za koju imamo i novu potvrdu. Nedavno je u Beču preminuo Šibenčanin Miro Belamarić, jedan od najpoznatijih hrvatskih dirigenata i skladatelja, a njegov rodni Šibenik je na to ostao službeno nijem i naoko potpuno nezainteresiran za odlazak iz života jednog od onih svojih sinova koji su ostavio golemi, važan i neizbrisiv trag u hrvatskoj i europskoj kulturi. Belamarić je umro još 6. ožujka ove godine. Čekali smo hoće li netko u Šibeniku reagirati, ali ništa. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu od tog se velikana oprostilo na dostojanstven način.

 

Bez oproštaja od Belamarića, Roce.....

Gradska vlast će sigurno lopticu odgovornosti prebaciti na neke kulturne institucije u gradu, a u njima vjerojatno smatraju da Miro Belamarić nije bio njihov zaposlenik pa "što onda, dovraga, oni imaju s tim!". Miro Belamarić odavno nije u Šibeniku pa vjerojatno nema niti kritičnu masu prijatelja, poznanika ili štovatelja koji bi sami organizirali komemoraciju sili potaknuli nekog da to napravi. I na kraju, rezultat svega toga je da u njegovom rodnom gradu nije bilo niti obične komemoracije.

Istu situaciju imali smo lani u kolovozu kada je umro isto tako poznati umjetnik, Šibenčanin Josip Roca, jedan od osnivača Međunarodnog dječjeg festivala, slikar i likovni pedagog koji je čitav svoj opus poklonio svom rodnom gradu, a u tom istom gradu nitko nije našao za shodno da u povodu njegove smrti organizira komemoraciju! Takvi smo i gotovo!

Ne cijenimo i ne uvažavamo uspjeh naših ljudi koji su napravili svjetske karijere, a takav je upravo bio Miro Belamarić.

 

 

Potekao iz obitelji šibenskih kolaša i glazbenika

Miro Belamarić je sin Bruna Belamarića prvaka šibenske operete, soliste šibenskog zbora „Kolo“ glazbenog pedagoga i direktora Glazbene škole Ivana Lukačića, i majke Janje, pjevačice u „Kolu“.Glazbu je zavolio u rodnom Šibeniku. Tu je, kako sam kaže, naučio napamet sve opere i operete koje su igrane u Šibenskom kazalištu te se već kao šestogodišnjak sa sestrom Helenom upuštao u skladanje opera. Klavir je naučio svirati s pat godina, a tada je skladao i svoju prvu kantatu koja je čak bila izvedena i to pod njegovom dirigentskom palicom!U Šibeniku je završio gimnaziju i glazbenu školu, a onda 1953. godine odlazi u Zagreb gdje je nastavio učiti klavir u Hrvatskom glazbenom zavodu. Dvije godine kasnije na Glazbenoj akademiji počeo je studirati dirigiranje, a potom i kompoziciju.
Dirigiranje je usavršavao kod najboljih dirigenata toga doba maestra Lovre pl. Matačića u Salzburgu i Sergiua Celibidachea u Sieni, bio je asistent slavnom Herbertu von Karajanu na Salzburškim svečanim igrama od 1965 do 1968. godine te Karlu Böhmu, od 1975. do 1977. godine. Kao skladatelj taj se Šibenčanin usavršavao kod Pierrea Bouleza u Darmstadtu i Witolda Lutosławskog u Varšavi .
Svoje dirigentsko djelovanje u Hrvatskoj započeo kao dirigent Simfonijskoga orkestra Radio televizije Zagreb. Nakon toga bio je umjetnički voditelj zagrebačkog kazališta „Komedija“, zatim zborovođa i dirigent Opere Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu, a 1990. godine odlazi na mjesto glazbenoga ravnatelja Dubrovačkih ljetnih igara što je ostao sve do kraja Domovinskoga rata.

 

Predvodnik europske glazbene avangarde

Miro Belamarić bio je poznat po provokativnim glazbenim djelima koja su pobuđivala veliku pozornost i u inozemstvu. Takva je bila njegova „Arija za violinu i glasovir“ koju je skladao 1953. godine upravo u svom Šibeniku . Slijedili su jednako smjela „Preobrazbe“, ciklus skladbi na stihove A. B. Šimića, pa „Hrvatska ljubavna lirika“, izazovno djelo „Kako ubiti Mozarta?“, domišljati „Portreti za glasovir“ te „Poemas del cante jondo, ciklus pjesama na stihove Federica Garice Lorce koji mu je donio europsku slavu i potvrdu statusa predvodnik europske glazbene avangarde.

 

Snaga Šibenčanina Belamarić i Španjolca Federica Garcia Lorce

Belamarić se u svom stvaralačkom naletu nije zaustavio na tome. Osobitu pozornost operne publike i kritike, ali i šire europske javnosti izazvale su njegove opere, posebno pera „Ljubav don Perlimplina“ (erotički aleluja), praizvedena krajem 1975. godine u Operi Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu pod ravnanjem i u režiji skladatelja. Iduće godine Belamarićev don Perlimplin dobio je čak pet nagrada što je slučaj bez presedana u povijesti opere. Ta opera, koju je Belamarić skladao prema vlastitom Libretu prema djelu španjolskog pjesnika Federica Garcia Lorce, još uvijek je aktualna i provokativna čak i za današnje europsko duhovno ozračje putem interneta i društvenih mreža kastrirano od svakog čuđenja totalnom detabuizacijom. Lorcin Don Perlimplin u opernoj interpretaciji Šibenčanina Mire Belamarića najsnažniji je dramski, poetski i glazbeni izraz ljudske strasti, patnje i ljubavi u žrvnju društvenih i religijskih predrasuda.

 

Kad Šibenčanin priča „Priče iz Bečke šume“

Don Perlimplin donio je Belamariću međunarodnu slavu, a put mu je bio prekriven lovorikama nakon njegovog najvećeg skladateljskog uspjeha u listopadu 1983. godine kada je za operu „Don Juan – buntovnik za sva vremena“ dobio globalno prestižnu nagradu Bečke državne opere. Tada, ne Šibenik ili Hrvatska nego Ministarstva za umjetnost njemačke pokrajine Baden-Württemberg, naručuje od njega novu operu i on stvara „Priče iz Bečke šume“, djelo koje je s golemim uspjehom praizvedeno u Badenskom državnom kazalištu u Karlsruheu 4. travnja 1993.godine. Zahvaljujući njemu Europa uči da pobunjeni Srbi i JNA razaraju Belamarićev europski grad Šibenik, jednu od kolijevki vlastite uljudbe. Za tu operu Belamarić je dobio Nagradu Josip Slavenski kao najbolji hrvatski skladatelj.


Miro Belamarić skladatelj je nekih od najpoznatijih opera koje su u drugoj polovini prošlog stoljeća označile vrhunac cjelokupne hrvatske operne produkcije, učenik Milana Horvata, Stjepana Šuleka, Lovre Matačića, Sergiua Celibidachea, Pierrea Bouleza i Witolda Lutosławskog, asistent Herberta von Karajana i Karla Böhma, Šibenčanin koji je dirigirao na opernim i koncertnim pozornicama u Hrvatskoj, Japanu, Austriji, Italiji, Grčkoj, Francuskoj, Češkoj, Njemačkoj, SAD-u, Luxemburgu, Rusiji, Švicarskoj i Meksiku te bio glazbeni urednik Radio Zagrebu, dirigent Simfonijskog orkestra RTV Zagreb, dirigent Gradskog kazališta Komedija, šef-dirigent Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i glazbeni ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara i sasvim sigurno je zaslužio posljednji ispraćaj u rodnom gradu. Oni koji su to trebali organizirati sigurno će postati svjesni značaja njegovog rada i života tek kada postane tema neke trodimenzionalne stvarnosti, a nekoj od šibenskih tvrđava. 

Iz kategorije: Volim Šibenik