Datum objave: 29. Prosinac 2016

Predstavljamo prvu ženu nominiranu za "Šibensku grandecu":Sestra Fortunata iz samostana svete Luce

Diana Ferić
Diana Ferić

Sestre benediktinke u samostanu sv. Luce u Šibeniku, jednom od osam takvih samostana u Hrvatskoj, najčešće se opisuju kao zaštitnice povijesti Šibenika ili duša Šibenika, kako ih je nazvao šibenski biskup monsignor Ante Ivas. Iza zidova svog gotovo pet stoljeća starog samostana samozatajne sestre benediktinke skromno žive, mole se i rade, što je osnovni postulat njihovog reda, istodobno čineći neizmjernu opću korist - nenametljivo ali čvrsto štite i promiču šibensku povijesnu baštinu i ukazuju na njezinu bezvremensku vrijednosti. One su, suvremenim jezikom rečeno, brend. Stoga ne čudi što je voditeljica tog samostana, časna sestra Fortunata, rođena kao Rosa Spahija, među prvima predložena za prizanje "Šibenska grandeca" koje se u Šibeniku dodjeljuje prvi puta i što je jedna od deset nominiranih žena koje je izabralo posebno povjerenstvo. Svakog četvrtka, na portalu Šibenik News ćemo predstaviti jednu od nominiranih žena,a tu seriju započinjemo upravo sestrom Fortunatom.

Ta vesela, okretna i neposredna žena širokog osmijeha osvaja na prvi pogled i ruši sve naše predrasude o časnim sestrama kao skrušenim, ukočenim i bogobojaznim sugovornicima koji bježe od iznošenja stavova. Ona je žena koja je izabrala put potpunog uranjanja u svijet Božje molitve, ali se ne susteže izravno izjasniti o društvenim i političkim temama, pa i o položaju žena u crkvi i društvu. Jednako tako prihvaća i modernu tehnologiju pa joj nije strano ni računalo ni elektronička pošta kao suvremeno sredstvo komuniciranja.

- Ja sam Benediktinka u prvom redu i to je ono što me odeđuje, započela je ovaj razgovor. - Rođena sam 1950. godine na Danilu. U samostan sam došla s 19 godina po završetku srednje škole. Još kao curice zaljubila sam se u šibenske kale, u Goricu, ali i u način život u samostanu i tu sam već gotovo 50 godina. Ovih dana je 105 godina od smrti glasovite naše časne majke iz ugledne šibenske obitelji Luiđe Gojanović koja je bila izuzetna žena i puno toga je napravila i za samostan i za grad i čast mi je što živimo moje sestre i ja u istom samostanu u kojem je ona živjela.

 

Koliko vas danas ima u samostanu, a koliko vas je bilo kada ste se vi došli u njega?
Na žalost, danas nas je samo šest, ali kako se kaže da nada zadnja umire tako se i ja nadam da će se taj broj povećati. Sjetim se samo da je devet godina nakon osnutka ovog samostana, kada je Šibenik poharala kuga, u samostanu ostala samo jedna časna i opet se samostan digao. Kada sam ja došla u samostan bilo nas je dvadesetjedna.. Na žalost mladi danas rado ne zaređuju. Možda je problem i u tomu što smo slabo vidljive, što, kako kaže jedna naša sestra, ne svitlimo da nas se bolje uoči.

 

Samostan svete Luce je uvijek bio povezan s gradom., posebno sa stanovnicima Gorice i uopće starog dijela Šibenika. Je to i dalje tako? Nekada smo bili kao jedna obitelj, bili smo puno povezani. Drago mi je što je u našoj ulici četiri djevojke s imenom Luca. Znam da se danas živi prebrzo, da su ljudi opterećeni s različitim problemima i da se tu ta povezanost gubi. Ali vratit će se to.

 

Sestre Benediktinke žive skromno, mole se i rade. Kako to izgleda kod vas?
Geslo benediktinskog rada je moli i radi , a kad uzmete prva slova tih riječi dobijete MIR. Dakle, kad se moli i radi stvara se mir. I sveti otac kaže "neka braća žive od rada svojih ruku". Tako živimo i mi. Nastojimo da nikome nismo na teret ni državi ni crkvi.

 

 Što radite svojim rukama?
-Pravimo hostije za dosta župa u biskupiji, radimo našu tradicionalni šibensku kapu, pletemo džempere, istina puno je manje narudžbi nego prije. Imamo suvenirnicu koja puno pridonosi našoj maloj zajednici.

 

 Kaže se i da su benediktinske čuvarice povijesne baštine. Vi ste to dokazali i otvaranjem sakralne zbirke u sklopu samostana svete Luce , a vi ste osobno jako zaslužni što je ta zbirka dostupna i turistima i Šibenčanima.
Ma ja ne bi ništa mogla bez potpore svojih sestara. Budući da sam s Danila od rođenja sam "povijesno udarena". Moje Danilo je stari ilirski grad Rider. Koliko smo puta moji braće i sestre i ja bili s pokojnim arheologom, dr.sc. Rendićem i upijali svako njegovu riječ, ali i od ostalih arheologa koji su radili na Danilu. Kada sam došla u samostan htjela sam što više toga čuti od sestara što je bitno za naš samostan i za naš Šibenik. Naš grad ima što niti jedan grad ima. Uvijek volim spomenuti koliko je Šibenik imao znamenitih ljudi, učenjaka bilo koje vrste. Puno ljudi nas pita što je to posebno u Šibeniku da daje takve ljude. Mi u šali, a možda je to i zbilja kažemo da je to Krka jer naša voda iz Krke je najbolja voda u Hrvatskoj. Znamo i da su stari ljudi Krku zvali sveta rijeka i to ima neko značenja.

 

Očito jako volite Šibenik?!
Volim ga zaista, ali ne znam je li dobro nekog ili nešto tako voljeti. Jer kad se tako voli onda ti je jako teško kad vidiš da nešto ne ide dobro, da ide natrag, da ne ide onako kako bi želio i to me boli. Boli me što u Šibeniku nema više radnih mjesta, što naši mladi moraju odlaziti iz Šibenika. Morali bismo zajedno"zasukati rukave" i napraviti sve da nam mladi ostanu jer što će nam mrtvi grad?

 

Često vas srećemo u gradu, stalno na nečemu radite. Puno je toga na Vašim plećima. Odakle Vam energija?

Moja energija su moje sestre. Ja sam samo isturena, a one su iza mene i ništa mi nije teško raditi za moj grad. Zahvaljujem cijelom timu što je mene nominirao za ovo priznanje, ali to je priznanje i meni i mojim sestrama i mi smo ponosne što se to dogodilo upravo u ovoj godini kada slavimo 950. obljetnicu prvog spomena Šibenika. 

 

Iz kategorije: Volim Šibenik