Datum objave: 17. Kolovoz 2016

FOTO: Darko Relja Ritmo: Alkemičar koji emotivnu nostalgiju pretvara u ugodnu stvarnost

Šibenik News
Šibenik News

„Rolling Stonesi“ su 1963. godine izdali svoj prvi singl, „Beatlesi“ ulaze na svjetsku scenu na velika vrata, pojavljuje se filmski lik James Bond, a u Šibeniku se rađa Darko Relja, poznatiji po nadimku Ritmo i svojim poticajnim brendovima Disco Gimnazija, Karići, Radio Disco Gimnazija, Gitarijada, Turnir u briškuli i trešeti, a od ove godine i po ambicioznom projektu LjeTUj na Martinskoj.

 

Taj Šibenčanin, kojeg je kao osobu možda predodredila upravo „godina proizvodnje“, ne živi u prošlosti, ali je zna pretočiti u ljepši dio suvremenog života Šibenika na radost svojih sugrađana svih naraštaja. Njegove razigrane ideje zapravo su seriozni projekti koji Šibenik čine posebnim mjestom za život jer ga je obogatio onim, samo naizgled malim stvarima, koje čine veliku razliku. Još je važnije i vrjednije to što su Šibenčani, a to je privilegija kojom se malo tko može pohvaliti, prepoznali i prihvatili njegov rad kao nešto dobro, pozitivno i poticajno.

 

Iz Gimnazije u Gimnaziju

 

Darko je prvo dijete Ljube i Nevenke Relja, rođena Bašić. Osnovnu školu pohađao je u tadašnjoj OŠ „Rade Končar“, danas OŠ Petra Krešimira IV., koja je tada bila smještena u zgradi Gimnazije. Prve dvije godine, dok je na snazi bio sustav takozvanog usmjerenog obrazovanja, išao je u Opću gimnaziju iz koje je prešao u Tehničku školu, smjer elektrotehničara za procesnu tehniku. Tako se dogodilo da je za zgradu Gimnazije bio vezan punih 10 godina. Projekti koje je pokrenuo 2013. godine, nakon gotovo tri desetljeća, vratili su ga u Gimnaziju koja je i stvarno i metaforično postala središte njegove alkemije koja emotivnu nostalgiju pretvara u ugodnu stvarnost.

 

 

Tri Darka i jedan Branimir

 

Pozitivna hiperaktivnost kojom zrači nije došla niotkuda. Takav je, kako sam kaže, bio oduvijek. U osnovnoj i srednjoj školi trenirao je plivanje, igrao je vaterpolo, bio je jedriličar u „Valu“, u Muzičkoj školi (na)učio je svirati gitaru, na razini Hrvatske nagrađivan je za svoju poeziju i pjesme u prozi, kao autor izvrsne električne gitare bio je s kolegom Branimirom Vlahovom prvak Hrvatske u natjecanju iz tehničke kulture, a kao plivač donosio je u Šibenik titule pionirskog prvaka bivše države.


-Moji prijatelji znaju da sam bio odličan plivač. Osvajao sam medalje u bivšoj Jugoslaviji u štafetama 4 x 100 i 4 x 50 metara, koje je plivala ekipa od tri Darka i jednog Branimira; Darko Milković, Darko Bujas, Darko Relja i Branimir Krnić. Osim nas medalje je tada s plivačkih natjecanja u Šibenik donosila još samo arhitektica Nastja Guberina, udana Alfier.

 

Zvuk električne gitare iz crkve sv. Frane

 

Jedna od važnih trajnih niti u Darkovom životu je i rock sastava „Struggle for life“. Još u gimnazijskim danima osnovali su ga pokojni Joško Erak zvan Hari i Branimir Krnić, a priključili su im se Bore Maretić, Branimir Krnić, Šime Krnić zvan Šona ili Kinez, Špiro Erak i Darko Relja. Band postoji i danas jer se nikada nije razišao niti je službeno prestao djelovati. Na gitarijadama u Gimnaziji je pobjeđivao sa svojim autorskim pjesmama, a imao je i vlastiti šibenski hit koji se i danas rado sluša, sentiš „Ni sam ne znam“. U svijet rock glazba, gramofona i gramofonskih ploča Darko je zahvaljujući stricu Zoranu Relji bio umočen od kada zna za sebe, a električna gitara, njegova neprolazna ljubav, ušla je u njegov život na neočekivan način:


-U Muzičku školu krenuo sam 1970. godine. Učio sam svirati gitaru kod profesora Drutera. Naravno, učio sam svirati klasičnu gitaru, a onda sam jednoga dana 1973. godine, prolazeći pored crkve sv. Frane čuo zvuk električne gitare. Taj zvuk je dopirao iz crkve. Privučen tim neodoljivim zvukom koji me je očarao pokucao sam na vrata iza kojih je dopirao i ušao. Fratri su me lijepo primili i utažili moju znatiželju. Od toga dana za mene je postojala samo električna gitara.

 

Prvi šibenski trgovac satelitskom opremom

 

Po završetku srednje škole Darko je odmah otišao na odsluženje vojnog roka, a 1983. godine, kada ga je odslužio, upisao je studij politehničkog obrazovanja na Prirodno - matematičkom fakultetu u Zagrebu. Privlačio ga je pedagoški rad i želio je biti profesor, ali mu se to nije svidjelo pa je prešao na Višu elektrotehničku školu "Rade Končar". Po završetku školovanja zaposlio se u poduzeću "Rade Končar" i u Zagrebu ostao do 1989. godine, a onda se vraća u Šibenik i otvara, najprije videoteku "Don" preko puta kazališta, a zatim videoteku "Panda" pored Lučke kapetanije na rivi. Tu je otvorio i prvi dućan opremom za prijem satelitskih radijskih i TV programa.

 

Umirovljenik koji ne miruje

 

Darkovo poduzetništvo drastično je prekinuo rat. Tijekom napada agresora na Šibenik u rujnu 1991. godine, istoga dana kada je pogođena kupola katedrale sv. Jakova, izravno su granatom ispaljenom s broda Jugoslavenske ratne mornarice, pogođeni njegov dućan i videoteka. Sve je bilo uništeno, ali to više nije bilo toliko važno jer se Darko nekoliko mjeseci ranije, kao branitelj - dragovoljac, uključio u Zbor narodne garde. U 113. brigadi HV-a od običnog vojnika napredovao je od dužnosti zapovjednika veze topništva i dozapovjednika satnije veze do dužnosti časnik za vezu 3. pješačke bojne 113. brigade HV-a.

 

Razvojačen je 31. prosinca 1995. godine. Ostao je u gardi sve do kraja rata usprkos ranjavanju 1992. godine. Po završetku rata zaposlio se u poduzeću "Gambi", a zatim je kao elektrotehničar radio kao šef održavanja održavanju sustava, a onda kao šef triju tadašnjih šibenskih kockarnica. Tek 2007. godine, zbog narušenog zdravlja kao izravne posljedice ranjavanja, otišao je u mirovinu da bi, kako sam kaže, postao umirovljenik koji ne miruje.

 

Sudbinski klik

 

Danas Darko Relja sada ima socijalni status umirovljenog branitelja Domovinskog rata i društveni status pokretača zbivanja i čuvara specifične šibenske baštine. U jakoj konkurenciji šibenskih špiritus movensa, on je sa svojim šarenim đardinom lucidnih ideja, posve iznimna pojava. Taj, novi dio, njegovog života počeo je 2013. godine.


-Sa svojim projektima krenuo sam zahvaljujući Hrvoju Jelkoviću i Đorđu Kataliniću vlasnicima kluba „Azimut“. Njih su dvojica prepoznala bit moje priče o discu u Gimnaziji i pomogla mi da san o tome kako bi bilo lijepo obnoviti taj nevjerojatni dio glazbene prošlosti Šibenika, pretvorim u stvarnost. Bio je to taj sudbinski klik, a dalje je sve bilo lako jer sam imao ono najvažnije, a to je bilo 78 autentičnih i originalnih audio kaseta s glazbom koja se puštala u zlatno doba gimnazijskog disca. Te sam kasete dobio od profesora Vedrana Jakšića, bez kojeg, uz sav naš trud, rad, želju i volju, disca u gimnaziji ne bi bilo. Sve te kasete popisala je i sistematizirala moja sadašnja životna suputnica Sanja Antunac, a ja sam ih digitalizirao. Iste se godine dogodio prvi stari - novi Disco Gimnazija. Ukazao se na Badnjak 2013. godine ispred Stare peškarije, ispričao nam je Darko.


Tako je kultni gimnazijski disco uskrsnuo kao Disco Gimnazija. Šibenčani su na to odlično reagirali. Svima je bilo drago. Priča se zakotrljala pa se već 2014. godine Disco Gimnazija, zahvaljujući razumijevanju i podršci Ivanice Belamarić, ravnateljice Gimnazije Antuna Vrančića, vratio u Gimnaziju, u prostrani hodnik gimnazijske zgrade, tamo gdje je doživio svoje zlatne dane i gdje su najljepše dane mladosti svojih roditelja iz zlatnog doba rock and rolla, mogli doživjeti i novih naraštaji.

 

Unuk nezaboravne kumpravende babe Matije

 

-Sve što jesam i što sam kroz život postigao, postigao sam zahvaljujući svojim roditeljima, majci Neveni i tati Ljubi. Imam prekrasne roditelje. Moja majka je porijeklom iz obitelji Bašić. Njena majka, a moja baka znamenita je šibenska kumpravenda baba Matija. Šibenik je pamti i poštuje kao jedan od svojih simbola. Prodavala je verduru u Maloj loži i po njoj je Miljenko Smoje stvorio lik kumpravende Mare Mulice u seriji „Velo misto“. Šibenčani su je voljeli, a pamte je i danas. Neki o njoj govore kao da je još tu, među nama. Moja baka Matija bila je plemenito stvorenje. Rado je se sjećam kao i mog dida Krste, oca moga tate koji je držao poznatu šibensku tovernu. Bila je to gospodska tovrena, a nalazila se na Vanjskom kraj današnje benzinske pumpe. Nitko tamo nije mogu ući i praviti nered. Nema šanse da bi unutra netko vika. Bilo bi odmah za uši i vani. Dida je strogo drža do sebe i svoje toverne. U to vrijeme nije bilo kafića, a ni puno pristojnih restorana pa su kod dida Krste zalazili doktori, odvjetnici i ugledni Šibenčani.


Darkova majka radila je u poduzeću „Luka Šibenik“ kao računovotkinja, a otac cijeli je radni vijek proveo u poduzeću „Vinoplod – Vinarija Šibenik“ u kojem se zaposlio kada je bilo osnovano. Od oca je Darko naslijedio i sportske gene. Naime Ljubo Relja bio je prvotimac Nogometnog kluba „Šibenik“.


-Iako je šest godina mlađa od mene, važan oslonac i podrška u životu mi je i moja draga sestra Sanja. Ona me uvijek dobro razumjela čak i kada ne bismo izgovorili ni jednu riječ. Dovoljan joj je bio pogled da točno zna što se događa i kako se osjećam, procijeni o čemu se radi i pomogne mi pravim savjetom u pravom trenutku savjetom. Neizmjerno sam joj zahvalan na svemu, - kaže Darko i dodaje da su njegov najveći životnih uspjeh i ponos, njegove kćeri, Matea i Anamaria iz braka s Ivanom Relja, profesoricom matematike u Gimnaziji, Matea je magistrica ekonomije i zaposlena je u hrvatskoj filijali britanske revizorske kompanije „Deollite“, a Anamaria je studenca pete godine ekonomije i trenutno je u Španjolskoj u sklopu europskog programa razmjene studenata „Erazmus“.

 

Dobre vibre i gušti iz prošlosti likarija su za nevolje sadašnjosti

 

-Što me tjera? Pomislim ponekada, takav sam rođen, ali ima tu puno više od roda nego od boga. Pokojni stric Zoran Relja Bady vezao me je za ploče i glazbu. Odrastao sam u ozračju njegovog entuzijazma. A sada, kada su vremena tužna i kada se gušimo od nezadovoljstva i depresije, ono što me diže, što me budi i čini sretnijim, to je prošlost. Ta moja prošlost bila je lijepa, puna dobrih stvari, gušta i dobrih vibri. To što mene čini sretnim u ovim nevoljnim vremenima kroz svoje projekte pokušavam pružiti drugima. Malo sam dvojio jesam li u pravu, a onda sam pokušao i vidio da i druge ta prošlost čini sretnijima i zato to radim. To me je ohrabrilo i dalo mi energiju da krenem i s drugim projektima. Dobre vibre i gušti iz prošlosti pokazale su se blagotvornom likarijom za nevolje sadašnjosti. Posebno me raduje kada vidim da to ne prihvaća samo moja generacija nego da nam se priključuju i puno mlađi, da nas slijede naša dica pa i dica naše dice. Isto tako želim svojoj djeci, svojim anđelima, svojoj najvećoj sreći, svojim kćerima kao ćaća nešto ostaviti tako da jednoga dana one ili moja unučad nastave ono što sam započeo. Ne moraju biti nostalgične ovako kao što sam ja, ali bih želio da postanu i ostanu čuvarice ove naše šibenske baštine.


Zbog njegovog šarolikog kreativnog šušura i cijele palete interesa Darka je teško uklopiti u bilo kakve okvire.


-Nikad u životu nisam živio po nekim obrascima, pravilima ili u kalupima. Jednostavno upali mi se lampica pa onda ideju podijelim s Hrvojem Jelkovićem, vlasnikom „Azimuta“ i Đorđem Katalinićem i onda to napravim. I to je to. Eto...

 

Iz kategorije: Volim Šibenik