Zdenka Bilušić, likovna umjetnica i pedagog dugo je već prisutna u šibenskom kulturnom i općenito javnom životu kao likovna kritičarka i organizatorica brojnih izložaba, umjetnica i promotorica šibenske baštine, pogotovu među djecom i mladim, ali i kao članica niza lokalnih kulturnih institucija koje bi trebale davati pečat kulturnoj politici Šibenika.
Poznata je po nizu inovativnih i kreativnih projekata, ali i po tomu što ima jasne stavove o svim za lokalnu zajednicu bitnim pitanjima i da ih, bez ograda i servilnosti prema bilo komu javno i argumentirano iznosi. Zbog toga smo za časopis Volim Šibenik razgovarali s njom o nekim općim mjestima koja bi danas trebala činiti kulturnu politiku Grada Šibenika:
Ne bi bilo pretjerano reći, a neki zaista tako i misle, da je Zdenka Bilušić najmoćnija žena u šibenskom kulturnom životu jer obnašate dužnosti voditeljice Centra za vizualnu kulturu djece i omladine u Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić, predsjednica ste šibenskog ogranka Matice hrvatske, a izabrani ste i za predsjednicu Kulturnog vijeća Grada Šibenika?
Ma da, vidjela sam ja to pa sam se nasmijala. U stvari me je sin upozorio na to da sam kao najmoćnija žena u šibenskoj kulturi. Pitamo me je, mama što je to? Ma dobro, to tako izgleda, nakićeno, kako bi rekla, preglamurozno, ali nije to baš tako. Kad dugo godina radite jedan posao, onda je normalno da se nakon nekog vremena nešto i vidi iz toga, ali sada je stjecajem okolnosti ispalo da sam sve to u isto vrijeme.
Naš glumac Anđelko Babačić zove me funkcionerkom. Šali se naravno. To su vam funkcije od kojih se nijedna ne plaća, naravno, sve su besplatne, jel, sve su za domovinu i narod, šalim se. Sve je to kao neka čast neko priznanje. Naravno da mi imponira što sam recimo za predsjednicu Matice hrvatske izabrana jednoglasno bez protukandidata i drago mi je da mogu na svoj način doprinijeti tome da se ta Matica, taj naš ogranak šibenski malo mrdne iz letargije, iz situacije u kojoj se našao stjecajem tih, ne znam kakvih, nekih nesretnih okolnosti, nije niti bitno. Naravno da Matica hrvatska u ovom trenutku nema onakvu ulogu kakvu je imala kroz sedamdesete primjerice, ili kroz Domovinski rat, ali je itekako bitna jer ona se bori i stara se za očuvanje hrvatske kulture i baštine, kako znanstvene, tako i umjetničke i povijesne, a ona je, kao što smo svjedoci vremena u kojemu jesmo, stalno na udaru i dan danas.
Možda je u ovom trenutku, koliko god to izgledalo nevažno, zapravo jako važno braniti i osvijestiti ljudima njen značaj i staviti im konačno u glavu da smo mi jedan narod koji je ponosan i koji je opstao na ovom trusnom području kroz stoljeća i da smo itekako puno toga baštinili, da je jako važno voditi računa i ispravno se o tome skrbiti.
Šibenik ima dovoljno kvalitetnih, nadarenih ljudi, stvaralaca, kreativaca, pisaca i umjetnika
Jeste imali neki svoj program odnosno imate li neki plan kako će oživjeti Maticu i kako joj uopće dati pravo mjesto u društvu i lokalnoj zajednici?
Pa ja mislim da bi Maticu najprije trebalo postaviti na neke ispravne temelje, dakle, početi se baviti onim čemu ti ogranci zapravo i služe, a to je poticanje stvaralaštva domaćih autora i ekipiranje svih onih snaga koje mi kao zajednica imamo. Ja sam u tom smjeru krenula ove godine jer smo sada u toj velikoj obljetnici prvog spomena Šibenika.
Ideja je da bi možda bilo dobro napraviti jedan časopis kojim bi se oživjelo to Matičino izdavaštvo, ali mislim na kvalitetno izdavaštvo i da se u tom časopisu nađu prilozi o istraživanju šibenske povijesti, umjetnosti i kulture, da to rade ljudi koji su eminentni, koji su potekli iz ovog kraja, možda tu i ne žive, ali su spremni dati neki svoj obol takvom jednom godišnjaku ili bolje rečeno devetstopedesetogodišnjaku.
Ima li tih snaga u Matici? Jesu li se ljudi možda umorili, ima li Šibenik uopće mlađih ljudi i stvaralaca koji mogu dati jednu novu dimenziju svemu tome, koji mogu unijeti u Maticu, a samim time i u Šibenik neku novu poticajnu energiju?
Ima. Naravno da ih ima. Kad se govori o mlađim ljudima, sad se taj termin mlađi, proširio na one do četrdesete godina. Takvo je nekakvo vrijeme. Da ima, Šibenik ima dovoljno kvalitetnih, nadarenih ljudi, ima stvaralaca, kreativaca, pisaca, umjetnika... Neki su samozatajni. Neki nisu vidjeli ili dobili priliku da se iskažu, a neki, takvih je puno, vrijedni su pregaoci u kulturni i u svakom drugom smislu, ali nisu toliko eksponirani pa javnost možda za njih niti ne zna.
Namjera je oživjeti i izdavačku djelatnost šibenskog ogranka Matice hrvatske. Prvo ovogodišnje izdanje bit će zanimljiva, intrigantna, intelektualno vrlo provokativna knjiga našeg Šibenčanina, intelektualca, profesora fizike, doktora znanosti Nevena Ninića. Bit će to zanimljiv projekt jer dr. Ninić ima poseban odnos prema znanosti i poseban pristup znanosti. Njegova knjiga, nadam se, bit će nam prva u nizu knjiga koje ćemo truditi se izdati. Ima toga još što bih ja htjela učiniti i pokrenuti, ali mislim da ako kroz ovu godinu uspijemo ove dvije stvari napraviti, pokrenuti časopis i tiskati djelo dr. Nevena Ninića da je to na tom području izdavaštva dosta i da će to biti značajan pomak u odnosu na ono što je i kako je Matica radila ranije.
Kulturno vijeće postoji, ali ga se ne uvažava, često i zbog osobnih taština
Sada ste na čelu Kulturnog vijeća Grada Šibenika, a to vijeće bi trebalo biti savjest ovog grada kad je riječ o kulturi, stvaralaštvu i kulturnom životu. Može li Kulturno vijeće zaista biti to što se od njega očekuje, odnosno može li imati utjecaja ne sve ono zbog čega uopće postoji?
Kulturno vijeće nema obvezujuću nego samo savjetodavnu funkciju i to je samo po sebi nezahvalno jer zapravo to što Vijeće govori kao i odluke koje donosi nikog ne obvezuje. Često to što Vijeće radi i misli nije nikome niti bilo interesantno jer, na žalost, živimo u takvom vremenu da su interesantni samo skandali, a ako se dođe s nekim razumnim i razložnim prijedlogom, onda on često prođe onako, nezapaženo i ostane u sjeni.
Na našim sastancima upozoravali smo i upozoravamo na ono što mislimo da nije u redu i da se možda treba raditi drugačije, ali evo, ponekad to doduše prodre do površine, ali uglavnom je to uzaludno šaptanje u vjetar.
Kolika je uopće snaga i koliki je utjecaj Kulturnog vijeća?
Pa ja mislim da bi utjecaj morao biti i veći. Ali teško je to postići. Mi smo ljudi sa svojim obavezama koji se okupljaju, žrtvuju neko svoje slobodno vrijeme i resurse i pokušavaju nešto učiniti za dobrobit zajednice, ali često smo pred zidom, često nas oni koji donose odluke ne uvažavaju možda i zbog običnih osobnih taština, ali taština može biti smrtni grijeh ako je prepreka napretku. A to se često događa.
Možete li nam dati neke konkretne primjere?
Pa naravno da nam se takve stvari događaju. Međutim, nismo ni mi u Vijeću svi koherentni, i mi smo pripadnici različitih ustanova i udruga. Ni svjetonazorski nismo svi jednaki. Bilo bi suludo očekivati da svi jednako mislimo, ali se od nas očekuje da izlazimo u javnost s jednim generalnim, zajedničkim stajalištem, što je uvijek stvar kompromisa. Ja imam svoje mišljenje koje je vjerojatno radikalnije od onoga što u javnost iziđe, ali eto, moram i ja popustiti.
Koncepciju programa MDF-a mijenjalo je izravno bivše Ministarstvo kulture
Pitam Vas za konkretan primjer istupa Kulturnog vijeća po savjest i u korist lokalne zajednice koji je bio suprotno aktualnoj politici?
Najbolji primjer je Međunarodni dječji festival. Kazalište je u teškoj situaciji, manje je sredstava, manje je novaca, manji su doprinosi za kulturu koja uvijek prva strada. Međutim jesenas je došlo do toga da Festivalsko vijeće nije bilo održano sve do kraja godine, a ja sam tražila prije prošlog MDF-a, i to je podržano, da se obavezno nakon njegovog završetka organizira sastanak na kojem bi se analiziralo što je napravljeno, na kojem bi se na papir stavili svi plusovi i minusi kako bi se vidjelo u kojem smjeru krenuti dalje. Dakle da se napravi jedna evaluacija kako bismo znali što je bilo dobro, a što moramo promijeniti. To je u svakom poslu normalno, ali ovdje to ne ide.
Znači, takva evaluacija koje bi se sama po sebi morala podrazumijevati nije napravljena?
Ništa nije napravljeno i onda je reagiralo Kulturno vijeće. Javno smo zatražili da se konačno krene s tom evaluacijom i da se Festival pokrene. Tamo su jednostavno stvari stale, a par ljudi koji tamo rade i obveze i rezultate prebacuju jedni na druge. Tu nedostaje netko tko će sve to pokrenuti, netko tko će biti lokomotiva. Ako te lokomotive nema, naravno da stvari stoje na mjestu.
Mi smo malo uzburkali vodu, malo smo digli prašine i stvari su se počele lagano kretati nabolje, ali naravno da to nije ni izbliza dovoljno. Mnogo toga nije riješeno, a već smo pred novim festivalom. Imali smo dobar Festival koji je doživio 56. godina s jednom koncepcijom koja se iz nekog razloga u prošlom političkom sazivu od vrha, dakle izravno od Ministarstva kulture mijenjala. Oni su jednostavno išli u promjenu koncepcije Festivala bez jasnog plana što nije dobro. Nitko ne mijenja konja koji pobjeđuje, a to se ovdje dogodilo.
MDF je Ferrari, a mi ga vozimo kao da je stari derutni Fićo
Koliko se sjećam pokušalo se, da tako kažemo, MDF prodrmati ne bi li se prilagodio tržišnim uvjetima.
U redu je to. To je svakako potrebno. Ali to je upravo ono o čemu ja govorim. Treba sjesti i napraviti evaluaciju i vidjeti što je dobro, a što nije dobro i onda iz tog radnog procesa raditi promjene, a ne provesti ad hoc političke promjene iz vrha bez opravdanja, bez smisla.
Vi ste već dugo članica Festivalskog vijeća, selektorica ste i urednica radioničkog programa tako da vidite Festival iznutra. Što biste mijenjali?
MDF vam je sada kao Ferrari koji, unatoč njegovim performansama, vozite kao da je stari derutni Fićo. Znači, imate nešto o čemu pojma nemate, ne znate kakve su mu mogućnosti, što on sve može i što znači za lokalnu zajednicu, i to ne samo za lokalnu zajednicu, nego i za državu na koncu, a onda se čudite što zaostajete i ne postižete rezultate koje je moguće postići i koji su očekivani.
Govorimo o festivalu koji je u kontinuitetu opstao 56 godina što je velika stvar. I ako vi na takvom jednom festivalu imate dva tri strana programa koji su svi redom upitne kvalitete, ako vam je ulica de facto iskorištena trideset posto, ako niste u turističkom smislu oplodili taj festival, ako niste dovukli djecu sa svih strana, ako niste ušli u nastavu, u škole sa svojim natječajima, ako niste angažirali ne samo lokalnu, nego ni državnu zajednicu onda niste iskoristili sve njegove mogućnosti. Naravno da se oni izvlače s uvijek istim opravdanjima koja čujemo u državnim tvrtkama.
Ali svi moramo priznati da je rad na MDF-u još uvijek jedna hladovina. Tu se možeš veći dio godine izvlačiti, a da ništa ne radiš jer te nitko ne pita za rezultate. I o tome se radi. Vi ne možete te ljude mrdnuti, pomaknuti. Tom festivalu treba spoj iskustva, znanja, mladosti i kreativnosti.
U Šibeniku svaka nova vlast polazi u kulturi od nule i zanemari sve što je bilo prije nje
Ima li izgleda da se to dogodi?
Pa slušajte, ako na mjesto voditelja festivala stavite nekog kome je to prvi kontakt s festivalom onda ne znam o čemu pričamo. Tu je zanemaren faktor iskustva, a da o drugim kriterijima ne govorim. Sve je to vrlo upitno.
Tko bi trebao reagirati?
Pa vjerojatno politika koja je odgovorna za sve. Kulturno vijeće je tu sporedno, mi se tu pojavljujemo kao građani koji imaju svoje mišljenje, ali netko drugi bi trebao za to snositi odgovornost i reagirati. Slično je u Kazalištu. Vlast je ta koja ima ili nema svoju koncepciju, svoju viziju, ja sam samo građanin koji reagira. Najveći problem je u tome što naš Šibenik nema strategiju kulturnog razvoja pa ne znamo ni kamo idemo ni što želimo.
Svaka vlast bi to trebala imati, a kod nas u Šibeniku je slučaj da svaka nova vlast u kulturi polazi od nule i zanemari sve što je bilo prije nje. Najbolji primjer je uređenje Poljane. Za bivše vlasti je izabran najbolji projekt, proveden je natječaj, neki su ljudi dobili nagrade i sada dođe nova vlast i provodi novi projekt bez natječaja s tri podzemne etaže iako se to pokazalo neopravdanim. Budući da kod nas nema razvijene građanske svijesti na to nitko ne reagira. Jednako je i s uređenjem tvrđava i da dalje ne nabrajam.
Terraneo i Super Uho je po svaku cijenu trebalo zadržati
Podržava li Kulturno vijeće Grada Šibenika model revitalizacije tvrđava koji se primjenjuje?
Drago mi je da uređujemo tvrđave i da imamo inovativne projekte. To sve skupa dobro izgleda, ali tu se postavlja pitanje tko to radi, s kojim ciljem i za koga. Kazali smo da na tržište izlazimo s parolom Šibenik grad pozornica, pa Šibenik grad festivala pa se dogodilo da smo sve te festivale pogubili. I nitko ne reagira.
Otišao je Terraneo, odlazi Super Uho... Ako je Šibenik bio po nečemu poznat bio je to Terraneo jer su mladi to prepoznali i na tomu smo dobili lijepu promidžbu. Terraneo smo izgubili, a nitko se u lokalnoj vlasti nije zbog toga zamislio.
Mislite li da je lokalna vlast to mogla spriječiti?
Ne znam je li itko s organizatorima tih festivala pričao i pokušao pronaći kompromis, ali mi se čini da negdje ta komunikacija puca. Ta priča ne drži vodu. Mi smo lani imali na tvrđavi svetog Mihovila dva koncerta The Nationala koji nigdje na svijetu nisu nastupili nego na našoj tvrđavi, a to nije bilo odgovarajuće medijski popraćeno. Ako smo se zaista opredijelili za to da je Šibenik grad mladih i grad festivala onda je Terraneo i Super Uho po svaku cijenu trebalo zadržati. To se nije smjelo pustiti. Moje je mišljenje da bismo se mi morali promicati kao grad djece i mladih i zgrabiti sve što nam se u tom cilju pruža.
Lokalna vlast surađuje s prodavačima brendova, a nije zanemaruje ideje i kreativce iz vlastite srede sredine
Tu sad već zalazimo u pitanje turističkog razvoja i promišljanja turističke orijentacije Šibenika. Smatrate li da Šibenik zna kakve goste želi i kome se svojom kulturnom pa i festivalskom politikom obraća?
I to je zanimljivo pitanje. Kada je tu bio Terraneo rečeno je da nam ne trebaju ti mladi koji spavaju u vrećama i hrane se u trgovačkim lancima. Ali oni će odrasti i postati platežno moćni turisti, a Šibenik će pamtiti po pozitivnom pa će se i kao stariji u njega vraćati. I na to treba misliti. Mi ne znamo prodati priču. Malo je nas koji u tome sudjeluju.
Imate stalno prodavače nekih brandova, koji su možda i prodavači magle, ali ih i vlast promiče i s njima surađuje jer nije okrenuta prema idejama i kreativcima iz vlastite srede sredine. Njih zanemaruje. Niti jedna vlast, ma kakva bila ne može poznavati sve resore i teme i sama donositi odluke. Malo je Anti viteza Šupuka i vizionara kakav je on bio. Takvi su ljudi prevažni za lokalnu zajednicu, a mi ih niti tražimo niti im dajemo šansu.
Šibenik je uvijek imao svoje vodeće intelektualce kao što je prof. Ivo Livaković, Ivo Brešan ili pak Milivoj Zenić. Sada je nastala praznina. Možete li je ispuniti Vi obzirom da ste na ključnim pozicijama u kulturnom životu.
Ma ne mogu se ja s njima uspoređivati. Nemamo ja takvu osobnost. Ne rađaju se često takvi ljudi kao što je bio naš Milivoj Zenić. On je bio intelektualac koji je samoprijegorno radio i prije preseljenja knjižnice u novi prostor. Knjižnica je već tada bila čuvar šibenske baštine. Ali momentom preseljenja u novu zgradu je sve to procvjetalo. On je bio izuzetan čovjek i erudita i njegovim je odlaskom Šibenik puno izgubio.
Sramota je što Šibenik ne vodi računa o Faustu Vrančiću, Tommaseu i drugim svojim znamenitim ličnostima
Moramo se u ovom razgovoru dotaknuti i Vašeg posla voditeljice Vizualnog centra Gradske knjižnice koji ima odlične projekte i stalno radi na estetskoj pismenosti i razvoju kreativnosti naše djece. Danas se često čuje kako su djeca dosta otuđena od onoga što zovemo kulturom i da su okrenuta samo virtualnoj stvarnosti. Kakva su Vaša iskustva?
Puno je naše djece prošlo kroz Vizualni centar i naše radionice. Znam da bismo u tom radioničkom dijelu rada s djecom morali još napredovati i slijediti suvremen izazove, ali ja sam i s ovim zadovoljna. Djeca su uvijek kreativna, ali se mijenja ono što je u fokusu njihova zanimanja. No bez obzira na razvoj novih tehnologija vjerujte mi da djeca najviše vole kad im dadeš papir i bojice i oni će se tako najbolje izraziti.
No mi vodimo računa i o novim medijima jer djeca su u nekim drugim pitanjima i problemima doslovno bombardirana različitim vizualnim sadržajima i u tome se moraju snaći, moramo im pomoći da se u svemu tome ne izgube.
Vi ste i ilustratorica i autorica slikovnica za djecu koje obrađuju upravo šibensku kulturnu baštinu.
I dok sam bila u osnovnoj školi kao i sada u Vizualnom centru te na MDF-u to mi je uvijek inspirativna tema. Tako su nastale moje slikovnice o znamenitim šibenskim ličnostima. Na to me je potaknulo poznavanje rad Milvoja Zenića, ali i drugih kolega koji vrijedno rade na zaštiti naše baštine u Muzeju u Arhivu.
Došla sam na ideju da kroz slikovnice, kroz riječ i sliku djeci približim znamenite Šibenčane jer nikad nije dosta prisjećanja na njih. Primjerice, Prvić ima Muzej Fausta Vrančića, a Šibenik nema ni njegovu spomen sobu. To je sramota. Na Kulturnom vijeću sam potencirala da se obilježi njegova spomen kuća. Drago mi je da je izašlo novo izdanje moje slikovnice o njemu. Nemamo ništa ni o Anti Šupuku, a da ne govorim o Tommaseu, Šibenčaninu koji je istodobno i talijanski književnik s najvećim opusom. U Šibeniku nema ništa nego trg na kojem je njegovo ime pogrešno napisano.
Sramota je što Šibenik ne vodi računa o Faustu Vrančiću, Tommaseu i drugim svojim znamenitim ličnostima. Bilo bi mi posebno drago da se Šibenik dostojno oduži recimo Nikoli Tommaseu. Sanjam o tomu da naš ogranak Matice hrvatske izda barem njegove Fede e Belezza u prijevodu Vladimira Nazora i za to ću se kao predsjednica zdušno zalagati.
Biografija
Zdenka Bilušić, rođena je 1961. godine u Šibeniku gdje živi i radi. Završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Radila je 22 godine u prosvjeti kao učiteljica likovne kulture, a sada je zaposlena u Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić gdje vodi Centar za vizualnu kulturu djece i mladih i uređuje izložbene programe. Urednica je radioničkog programa na Međunarodnom dječjem festivalu na kojem je i autorica dječjih likovnih natječaja za hrvatske osnovne škole i vrtiće.
Autorica je jedne dječje slikovnice i udžbenika za likovnu kulturu te brojnih edukativnih priručnika za djecu. Pokretačica je i voditeljica lutkarske družine Putujuće lutkarsko kazalište Faust. Sudjelovala je na brojnim skupnim izložbama slika, ilustracija i maski. Predsjednica je ogranka Matice Hrvatske u Šibeniku te predsjednica Kulturnog vijeća Grada Šibenika.
