Datum objave: 07. Rujan 2015

Zaboravljene obljetnice:120 godina šibenskog đardina bez kojeg Šibenik ne bio bio grad

Diana Ferić
Diana Ferić

Šibenski đardin, danas Perivoj Roberta Visianija, izvorno perivoj Nikole Tommasea, a kroz povijest perivoj Vladimira Nazora i Maksima Gorkog, ove godine slavi 125. obljetnicu početka izgradnje isvoj 120. rođendan. Radovi na njegovoj izgradnji započeli su 1890. godine, a otvoren je 1895. godine što se smatra jednim od najvažnijih događaja u povijesti Šibenika.
Bilo je to u doba kada se hrvatski narod izborio za svoj jezik i postao jedinstven u borbi za sjedinjenje Dalmacije s užom Hrvatskom, kada je za hrvatskog bana imenovan Ivan Mažuranić, Matica ilirska mijenja ime u Matica Hrvatska, a u Šibeniku na izborima 1893. godine pobjedu odnosi Narodna stranka na čelu s Antom Šupukom koji će formirati prvu šibensku hrvatsku uprava. Šupukova uprava ulagala je goleme napore za opći boljitak Šibenika. Počinje doba preporoda i nevjerojatnog napretka Šibenika te njegove preobrazbe iz srednjovjekovnog grada u moderno gospodarsko i kulturno središte koje je doslovno preskočilo prvu industrijsku revoluciju i zakoračilo izravno u moderno doba. Šupukova općinska uprava gospodarski uzdiže i jača Šibenik, gradi suvremenu komunalnu infrastrukturu, uspostavlja više standarde javne higijene i kulture stanovanja, te općenito osnažuje javni, kulturni i društveni život te posebno socijalnu svijest i svijest o važnosti znanja i obrazovanja za budućnost grada.

Vodovod, bolnica, sud...

Pod Šupukovom upravom Šibenik je 1879. godine dobio suvremeni vodovod, 1883. godine bolnicu, 1896. sud, određena je trasa željezničke pruge i željezničkog kolodvora, započela je izgradnja duž obalnih prometnica i uređenje obale... Pozitivne promjene vidljive su na svakom koraku, a broj stanovnika Šibenika povećao se za gotovo 40 posto, s 10 tisuća na 14 tisuća... No da bi Šibenik bio istinskim europskim gradom morao je imati i nešto što do tada nije imao. Morao je imati svoj gradski perivoj.

 Frane Madriazza

Ideju za izgradnju gradskog perivoja dao je 1890. godine, u sklopu tadašnjih promišljanja o uređenju gradskog središta, tadašnji općinski povjerenik, a četvrt stoljeća kasnije gradonačelnik Splita, dr. Frane Madriazza. Šibenik se za izgradnju svog perivoja odlučio istovremeno kada su slične projekte pokrenuli Split i Zadar. Madriazza, koji je zaslužan i za otvaranje prvog rasadnika za uzgoj mladica za pošumljavanje gradskih površina i okolice, bio je najuporniji zagovornik tog projekta kojeg je objeručke prihvatila Šupukova općinska uprava, a podudarao se i s upornim nastojanjima Franje Mazzolenia da se u Šibeniku podigne spomenik Nikoli Tommaseu. Madriazza je za Šibenik značajna povijesna ličnost i zbog toga što se u vrijeme kada su o Dalmaciji, Šibeniku i posebno Zagori pisali podrugljivo, zlurado i podcjenjivački te su ih opisivali kao zaostale, neprosvijećene i primitivne sredine, borio protiv toga i oštro se tomu suprotstavljao. Pisao je, primjerice, da „naš narod i pored svog siromaštva pokazuje odlike snage, umjetnosti i ljepote, možda više nego drugi narodni i narodnosti, a ta snaga krijepljena je vjerskim žarom i domoljubljem.“

 Pet godina priprema

Pripremni radovi za početak izgradnje perivoja počeli su 1890. i trajali sve do 1985. godine.
Danas se čini neobičnim da je trebalo punih pet godina da bi se uopće pripremili radovi za početak izgradnje perivoja tim prije jer je već 1864. godine počelo rušenje srednjovjekovnih bedema od tvrđave sv. Mihovila do Varoša s ciljem da se zapušteni prostor Poljane pretvori u prostrani gradski trg. No, to nije bio ni lak ni jednostavan posao. Trebalo je srušiti bastion Bernardi te istočni dvostruki gradski bedem s poligonalnom kulom Vrata od zvonika i kružnom kulom sv. Frane, a k tome nasuti i osam metara duboki vododerinu uz istočni rub gradske jezgre. Nasipavanjem te vododerine nastali su prostor Poljane kakvog danas znamo i prometnica koja Poljanu povezuje s obalom.

 Uloga Vjekoslava pl. Meichsnera

Izvorna dokumentacija o uređenju parka, koja je sigurno postojala jer je riječ o pomno razrađenom projektu, nažalost, nije sačuvana no zna se da su izrada tehničke dokumentacije i arhitektonskih rješenja (ili barem njihov dio) bili povjereni Vjekoslavu pl. Meichsneru, inženjeru prve hidroelektrane na Skradinskom buku „Jaruga“, projektantu prve prijenosne i razvodne električne mreže, šibenskog vodovoda i prve kanalizacije, arhitektu šibenske bolnice, suda i još nekih važnih objekata te šibenske operativne obale. Čini se, međutim, da je postojala ili još uvijek postoji vrtno – građevinski projekt kojeg je izradio nepoznati stručnjak. Za razumijevanje biti i smisla šibenskog đardina bitan je ugovor između šibenske općine i samostana sv. Frane prema kojem se općina obvezala da će, osim novčane naknade, na račun 206 četvornih metara ustupljenog zemljišta o svom trošku urediti pročelje i zid samostana, ukloniti otvoreni odvodni kanal te u samostan uvesti vodu. Tako su nastale zapadne vizure donjeg dijela đardina, a stvoren je i prostor za postavljanje spomenika Nikoli Tommaseu.

Vridni Šibenčani

O samim radovima na pripremama za uređenje Poljane i perivoja dosta se zna. Građevinski radovi, primjerice, bili su povjereni majstoru Lozovini iz Trogira, a sve kamene elemente uključujući i zidove oko perivoja izvela je radionica Andrije Orlandinia iz Pučišća na otoku Braču odakle je i dopremljen sav potrebni kamen, a opremu za fontane 1894. godine izradila je i isporučila austrijska tvrtka „Etablissment fuer Machine und technische Artikel s. Juhasz“. Tu sada počinje zanimljiviji i nažalost nikada ispričani dio priče o šibenskom đardinu koji spada među one šibenske vrijednosti i baštinu koja ne bi smjela biti zaboravljena. Naime umjetnički oblikovanu ogradu od kovanog željeza iskovali su i svom gradu darovali šibenski kovači, a sve zemljane radove, uključujući i ručno nasipanje one goleme vododerine, gotovo klanca koji je presijecao Šibenik, ručno su obavili sami Šibenčani pokazujući koliko su prosvijećeni i svjesni vrijednosti perivoja za svoj grad, njegovu dobrobit. Već tada bila su propisana pravila ponašanja u perivoju i propisane kazne za one koji ih budu kršili, a sve je to objavljeno u proglasu 1896. godine kada je nad stubištem u donjem dijelu perivoja podignut spomenik književniku, jezikoslovcu, leksikografu, filozofu, prevoditelju i najvećem talijanskom piscu 19. stoljeća, Šibenčaninu Nikoli Tommaseu po kojem je perivoj doslovno u trenutku kada je nastao, dobio ime.
S kolikom se pažnjom pristupalo projektiranju i izgradnji perivoja možda najbolje svjedoči podatak da se pri zidanju ogradnih zidova pomno birala tehnika takozvane „fine bunje“, a zidovi su ojačani kamenim vijencem koji je nosio ogradu od kovanog željeza.

 Fontane

Perivoj je konačni izgled i strukturu u duhu talijanske hortikulturne škole dobio podizanjem spomenika Nikoli Tommaseu. Izvorno su u njemu prevladavale biljne vrste alepskog bora, libanonskog cedra, čempresa i šimšir. Ukrašavali su ga kameni portali ukrašeni kamenim vazama s cvijećem, fontanama sa skulpturama. U sredinu fontane u gornjem dijelu perivoja postavljena je skulptura djevojke koja na desnom ramenu nosi vrč iz kojeg se izlijeva voda, a u fontanu u srednjem dijelu perivoja skulptura dječaka na sedrenoj bazi. Fontane su dopremljene iz Graza, a kandelabri za električnu rasvjetu iz Budimpešte.

 Prvi perivoj osvijetljen modernom električnom rasvjetom

Perivoj je već 1895. godine, neposredno uoči otvaranja, bio osvijetljen suvremenom električnom rasvjetom na Teslinu izmjeničnu struju. Iako su drugi gradovi dobili arhitektonski, hortikulturno i umjetnički uređene perivoje prije Šibenika, šibenski đardin bez konkurencije je prvi perivoj u svijetu kojeg je obasjavala svjetlost suvremenih sijalica koje je napajala moderna izmjenična struja. Gradnja perivoja završena je 1896. godine, a on je bio dijelom reprezentativnog gradskog središta s kazalištem, šetalištem te kavanom i čitaonicom koje su bile djelo splitskog arhitekta Josipa Slade. Perivoj je imao površinu od 4163 četvorna metra s visinskom razlikom od 9,4 metra, ima je, kao i danas, tri dijela - gornji, središnji i donji s tim da je gornji dio bio i ostao uži zbog objekta gradske kavane kojeg danas nema, a bio je uklopljen u strukturu perivoja.

 Zaboravljeni dobri duh đardina Stipe Zorić

Perivoj je u prvoj polovici 20. stoljeća brižno održavao šibenski općinski vrtlar Stipe Zorić. On je jako brinuo o perivoj i pazio je na njega kao da je to njegov vlastiti vrt. Taj dobri duh đardina danas je uvelike zaboravljen, a koliko je znao o Šibeniku i njegovom đardinu najbolje se vidjelo nakon njegove smrti kada je đardin zapušten i s vremenom tragično devastiran, njegova biljna zajednica prepuštena sama sebi, a njegovo biološko i estetsko stanje postalo katastrofalno loše, a dogodile su se i neke drastične promjene. Srušen je spomenik Tommaseu, fontane su se urušavale, stubišta su dotrajala elementi nisu obnavljani, istočni gradski bedem, koji je imao funkciju zapadnog zida perivoja, dotrajao je i zarastao u korov, a đardin je pretrpio znatne štete u bombardiranjima Šibenika u završnim godinama Drugog svjetskog rata. No prvu temeljitu obnove, ali i prve velike, što više radikalne promjene đardin je doživio između 1950. i 1960. godine kada je arhitekt Ivan Vitić počeo osmišljavati novi izgled Šibenika na potezu od kazališta do samostana sv. Frane zbog izgradnje doma JNA, danas Gradske knjižnice „Juraj Šižgorić“. Tada je bila srušena zgrada kavane i knjižnice na Poljani koja je đardin zatvarala sa sjeverne strane, a obnovljena je i biljna zajednica, nažalost, bez pravog plana, smisla i osjećaja za njegove izvorne hortikulturne vrijednosti.

 Potpuna obnova

Za đardin nakon izgradnje doma bivše JNA, neobične moderne građevine koja je u svojoj biti bila jedna od najspektakularnijih funcutarija, da ne kažemo diverzija u socijalističkoj Jugoslaviji jer je arhitekt Vitić lukavo i bezobrazno dom tada nedodirljive i moćne JNA konstruirao tako da bude proziran pa se kroz njega vidi dragocjeni sakralni kompleks samostana i crkve sv. Frane koji je u to vrijeme postao svetištem prvog hrvatskog sveca Nikole Tavelića! Osim promjene imena u perivoju nije bilo nikakvih drugih promjena pa je on i dalje propadao. Morao je čekati gotovo pola stoljeća da ga se pomladi i temeljito obnovi. Stjecajem povijesnih okolnosti obveza da spasi đardin i ponovno ga učini ukrasom grada pripala je gradonačelniku Šibenika Anti Šupuku, imenjaku, prezimenjaku i daljnjem rođaku Ante viteza Šupuka za čijeg je upravljanja gradom perivoj bio izgrađen.
Đardin je obnovljen 1997. godine na povijesnom predlošku. Autor nove hortikulture bio je agronom Ivan Jelić iz Zadra koji se, za razliku od svog nama nepoznatog prethodnika, opredijelio da u đardinu zasadi što je moguće više autohtonog dalmatinskog bilja i drveća. O njemu danas brine gradsko poduzeće „Zelenilo“.


 

Iz kategorije: Volim Šibenik