Datum objave: 11. Travanj 2014

Jadranka Klisović: „Volontiranje u Ekvadoru inspiriralo me na pisanje knjige!“

Nina Medić
Nina Medić

Nakon 25 godina rada u novinarstvu, Jadranka Klisović, dugogodišnja novinarka Vjesnika, odlučila se posvetiti  volontiranju u misijama zemalja trećeg svijeta. Daleko od svakodnevnog stresa zbog rokova,  obaveza i neizvjesnosti,  odrekla se svih udobnosti 'europskog načina života' i svoj život posvetila drugima, što je na kraju opet navelo da u ruke uzme svoj stari alat, olovku i ponovno počne pisati. Ovaj puta knjigu. I to putopis inspiriran tromjesečnim boravkom na volonterskoj misiji u Ekvadoru.

 

Jadranka Klisović u redakciji Vjesnika ostala je sve do ispisivanja njegove posljednje stranice, dapače, baš njezin tekst bio je zadnji objavljen. Kako je odluku o volontiranju donijela već nakon gašenja tiskanog izdanja, a online izdanje se ugasilo dva mjeseca nakon toga, Jadranka je dan nakon objave svog zadnjeg teksta otputovala u Afriku.

„Nakon gašenja prvo dnevnog lista, nadala se naći neki novi posao u struci. Međutim situacija u Hrvatskom novinarstvo postajala je sve gora. Redakcija za redakcijom su se gasile i urednici su gledali kako se riješiti radnika, a ne kako  zaposliti nove.  Nekako sam došla na ideju volontiranja. Kontaktirala sam udrugu 'Kolajna ljubavi' za koju sam čula da organizira misije po Africi i u lipnju 2012. otišla volontirati u Tanzaniju u sirotište za siromašnu djecu, od kojih većina boluje od HIV-a.“

Oboružana vjerom u sebe i mišlju kako se dobro dobrim vraća, Jadranka Klisović otišla je svoju afričku misiju poprilično odvažno. Nije se cijepila protiv niti jedne bolesti, niti je uzela osiguranje. Dva mjeseca boravka u zabačenom dijelu Afrike nisu je slomili n najmanje. Nije oboljela niti od malarije, dapače doma se vratila čvršća i odlučnija da bi u prosincu 2013. već krenula na novu misiju u Južnu Ameriku. Opet bez cjepiva i osiguranja.

„Kako sam se po povratku iz Afrike raspitivala o drugim mogućnostima volontiranja, saznala sam za časnu sestru Lenku Čović koja je organizirala misije u Ekvadoru. Tako sam došla u malo zabačeno selo San Francisco de Qyacoto gdje samo provela tri mjeseca radeći kao bolničarka, učiteljica, a kada bi zatrebalo radila bi i razne druge poslove poput posluživanja obroka. Jednom sam se čak našla i u ulozi instruktorice valcera. Tamošnje djevojke strašno vole plesati i tražile su od mene da ih naučim neki ples. Kako baš nisam vična plesanju i ne znam puno plesova, odlučila sam ih naučiti valcer. Ples kao što je valcer za njih je potpuna nepoznanica, ali bilo je jako zabavno podučavati ih“, s entuzijazmom priča Jadranka.

U kampu u Ekvadoru smješteno je dvjestotinjak djece s različitim životnim traumama i pričama. „ Velik broj cura koje sam podučavala bile su silovane i to od strane svojih očuha jer je tamo uobičajeno da se nakon razvoda roditelji odmah ponovno udaju za drugog partnera. Mnoge od njih imaju izrezane vene i teško je način pravi način kako im pristupiti. Svim tamošnjim djevojkama usađeno je da je brak vrhunac njihovog života, stoga su mnogi za obrazovanje nezainteresirani,  ali mi volonteri trudili smo se što više im približiti prednosti obrazovanja“, otkriva Jadranka.  „Tako smo uspjeli doprijeti do jedne djevojke koja je do 14. godine života već imala dva abortusa. Tamo cure inače stupaju u brak i seksualne odnose vrlo rano, a partneri obično imaju po 7, 8 djece. Za tu četrnaestogodišnjakinju otkriće školovanja i obrazovanja može značiti prekretnicu u životu.“

 

Boravak u Ekvadoru toliko ju je inspirirao da uskoro o tom iskustvu prvi put u životu počinje pisati knjigu. „Naslov još ne znam, ali imam nekoliko opcija. Za sada mogu samo potvrditi da će to biti putopis.

Između dvije misije Jadranka je, za vrijeme boravka u Šibeniku, sudjelovala i u osnivanju portala TRIS za kojega sada piše. Smatra kako je gašenje Vjesnika za nju ipak otvorilo jedan novi svijet: „Očito nije svako zlo za zlo“, kaže kroz smijeh. Stanje današnjeg novinarstva opisuje kao katastrofalno: „Mislim da je novinarstvo sada na najnižim mogućim granama. Kada uskoro udari u samo dno, morati će doći do korjenitih promjena. Ipak, mislim da ima nade i da će se za nekoliko godina dogoditi ta prekretnica od koje će sve krenuti na bolje.“

Njezine misije naučile su je pak da takve probleme ne doživljava kao nešto oko čega se vrti cijeli svijet: „Kada se vratite iz jednog potpuno drugačijeg svijeta, u kojem ljudi žive jednostavan život i ne robuju ničemu već su sretni zbog malih stvari, sve počnete gledati drugim očima.“

Iz kategorije: Volim Šibenik