Perivoj Roberta Visianija, riva, Kalelarga,Medulić, Katedrala. To je najčešća turistička ruta kojom se kreću sve ture koje organizirano stignu u Šibenik. Poznato je da je naš grad tranzitna destinacija; sat, najviše dva, turisti provedu razgledavajući, posjet se uglavnom svede na šetnju, kupnju ponekog suvenira, kavu i eventualno brzi ručak. Ima li nade da se turističke ture produže ili makar izmjene kako bi gosti u Šibeniku vidjeli nešto pored Katedrale i suvenira „made in China“?
„Meni 200 kuna u džep, a ti se šetaj“
„Velika većina gostiju je ograničena na sat i pol razgledavanja, imaju u detalje isplaniran posjet: šetnja i ručak pa na autobus za Split i Dubrovnik. Mi im sugeriramo što mogu dodatno obići u slobodno vrijeme, ali njima se ne da penjati na sv. Mihovil ili obilaziti muzej. Uglavnom ostanu ispred Katedrale i slikaju se“, objašnjava Meri Pašara, predsjednica Udruge turističkih vodiča Šibenik. Pomalo je kritična
prema turističkim vodičima koji, prema njenom mišljenju, posao odrađuju rutinski: „Moji vodiči jedini vode turiste na Goricu, u samostan sv. Luce i tvrđavu sv. Mihovil. Ostali u pola sata odrade sve, zarade 200 kuna i puste ljude da se šetaju. Tako je najlakše“. Meri Pašara smatra da eventualne izmjene turističkih ruta kako bi gosti mogli kušati tradicionalne šibenske proizvode i kupiti originalne suvenire ne prolaze. „Naše grupe imaju organiziran doručak i ručak u hotelu, u gradu su prekratko da bi istraživali skrivenu ponudu. Trebalo bi 7,8 dana da sve detaljno obiđu, a nitko ne ostaje toliko.“
A i kad bi odlučili ostati, koji to restorani i kafići goste mame domaćim vinom i rakijom, suvim smokvama, fritulama i ušećerenim bajamama? Na svim menijima je manje-više isti slijed: pizza, lazanje i pašta, a najveći domet su pive okusom limuna i zdjelica kikirikija bez refila. Asocijacija na domaću hranu u staroj gradskoj jezgri su dvije konobe Marenda u ulici Nove crkve, pa odlazimo provjeriti nalaze li turisti tamo autohtone šibenske gastro užitke.
Boca vode za slučajne namjernike
„Turisti nam dođu samo ako zalutaju. Od Nove godine do nedavno nigdje nikoga. Sad se stvori poneki gost, popiju par pića i odu. Nekad uđu i pitaju mogu li se poslužiti WC-om, a nekad samo ulete i olakšaju se bez da zamole za dopuštenje. Otkad je zagrijalo, dolaze moliti da im napunimo bocu vode“, sa smijehom govori Ankica Milković iz Marende broj 1. No nije smiješna činjenica da je ulica tik uz Kalelargu potpuno zapostavljena, da se tu nalaze dvije konobe sa dnevnim menijem, toplim obrocima i prihvatljivim cijenama, za koje osim lokalaca nitko ne zna, a vlasnici se žale da ni reklamu više ne smiju postaviti. „ Na Maloj loži smo imali reklamu sa menijem i strelicom koja vodi u uličicu, no komunalni redari su nam naredili da je 
maknemo i pukli neku ogromnu cifru koju moramo platiti ako želimo putokaz. Ostali smo u službi punjenja boca i javnog WC-a“, kaže Ankica.
U konkurentskoj Marendi 2 ista priča. „Zalutali turisti, pogotovo oni mladi zbunjeno proučavaju meni i traže pizzu i lazanje, ali ako im se sugerira da kušaju buncek i oglavinu, probat će i najčešće im se svidi“, tvrdi vlasnik.
O mogućem dogovoru s turoperatorima ili Turističkom zajednicom mali ugostitelji ne razmišljaju. Navikli su se snalaziti kako znaju; slučajni namjernici ih vesele, a organizirane ture ne očekuju, svjesni bremena „letećeg grada“ kojeg Šibenik nosi. Sa smiješkom će gostu uliti bocu vode i dodati im rolu toalet papira, bez obveze, dođite nam opet.
Narančasto-crna boja turistima ništa ne znači
Još jedna opaska trgovcima koji u nedogled pune izloge tajvanskim minijaturama katedrale i majicama koje vrište da je Šibenik totalno drukčiji od drugih: gdje je suvenir koji predstavlja svetog Jakova i Mihovila? Zaštitniku grada i svecu po kojem se zove najpoznatija šibenska građevina nema ni traga u bezbrojnim suvenirnicama. I da ga ima, pitanje je tko bi ih kupio: „Ljudi kupuju suvenire tamo odakle imaju uspomenu, u mjestu koje im je ostavilo utisak, a u sat vremena šetnje Šibenikom to nisu dobili. Vodiči nose šibensku narukvicu Dubravke Đurđević kao reklamu domaćeg proizvoda, ali to što ona nama puno znači, turiste ne zanima“, smatra Meri Pašara.
Iako se u Turističkoj zajednici u načelu slažu s idejom proširivanja turističke ponude grada i uključivanja konoba, taverni (ako ih još ima) i proizvođača autohtonih suvenira u turističke rute, na tome zasad sve ostaje. Brojke su dobre, sezona naginje plusu, a lokalni trgovci i ugostitelji.možda dogodine dođu na red.
