Danijel Hrg, šibenski dizajner nakita ima svoju galeriju i radionicu u povijesnoj jezgri već 20 godina, najprije na Maloj loži, a sada na Dobriću. Jako dobro osjeća njezinu sezonalnost i zimsko mrtvilo kojem ipak uspješno prkosi. Njegova situacija je specifična jer se profilirao kao šibenska institucija, a njegova galerija kao mjesto koje u Šibeniku jednostavno moraš posjetiti poput neke znamenitosti. Svrstali su ga među 10 izrađivača nakita u Hrvatskoj koji su se dokazali kao skulpturalisti. No unatoč tome boli ga to što je povijesna jezgra zimi pusta i prazne i što ljudi u nju zapravo nemaju razloga dolaziti.
„Poslovanje u povijesnoj jezgri izgleda takvo da imaš sezonu koja je dobra i zimu, u kojoj gotov da nema ljudi samo što sam ja u ovih 20 godina razvio takve odnose s ljudima da dolaze ciljano kod mene, u moju galeriju. Imate neku obvezu prema njima da budete tu, samo štosu nam te zime sve tužnije. Zimu uglavnom koristim za izradu nakita, ovo mi je zapravo radionica”, kaže on.
Ističe kako takva situacija traje već godinama i podsjeća na instalaciju koju su još prije osam godina na Valentinovo napravili Magdalena Šetka „Šibensko srce na infuziji”.
„ Infuzija na koju je srce bilo prikačeno bila je đir po gradu, popijena kava i ljubav s porukom dođi u središte grada na kavu i razgovor o ljubavi i pomogni da se povijesna jezgra oživi. Šibenčani kao vole svoj grad ali zimi nema nigdje nikoga u centru. To je po meni kontradiktorna”, ističe.
Smatra da bi gradska politika trebala sagledati tu situaciju u povijesnoj jezgri i odrediti namjenu određenih poslovnih prostora u njoj
„Prostor u kojem radiš te nekako obilježi. Gledam sve te ljude koji stalno rade u povijesnoj jezgri. Kada njome prolaziš ne možeš ih neprimjetiti, oni su stalno tu, recimo, Đina, Vlatko, Bataljaku i to treba cijeniti.To što nam se događa zimi u povijesnoj jezgri nije specifično samo za Šibenik. Ljudi se sve više okreću kupovini na internetu iako je to meni otuđeno, hladno. Kad kupujem nešto što ima i neku umjetničku vrijednost volim doći kod čovjeka koji je taj predmet izradio, čuti njega, njegovu priču. Onda to ima dodatnu vrijednost. Ja sam se morao preseliti iz svog starog prostora na Maloj loži jer mi je vlasnik odjednom enormno povisio najam. Grad je prije toga digao najam za svoje prostore pa je došlo do lančane reakcije. Neke djelatnosti kao što je moja ne mogu podnijeti visoki najam, ja nisam uvoznik, trgovac. Svaka stvar koju prodajem prolazi kroz moje ruke, tako da je proizvodnja ograničena, ne mogu proizvesti i prodati toliko toga da mi pokrije visoku cijenu najma, ali to je stvar gradske politike. Oni bi trebali odrediti sadržaje koji su u povijesnoj jezgri bitni Ja bih jako volio da recimo imamo umjetničku ulicu koju bi turisti ciljano posjećivali. Turističko mjesto mora imati umjetničku scenu koja pokazuje kako ljudi tu žive, a ona ne može podnijeti tolike cijene gradskih prostora”, objašnjava Danijel i dodaje kako mu nije jasno da je nekome bolje to što su ti prostori sada prazni nego da se visina najma prilagodi ljudima koji bi te prostore oživjeli.
„Ne znam tko tu ima kakvu računicu.Žao mi je da je to tako. Neki turistički gradovi imaju pravilo da ako se netko djelatnost zatvori u nekom poslovnom prostoru onda tu mora doći ista takva djelatnost. Ne može se dogoditi da u nekoj ulici imate 10 restorana. Morate imati raznovrsnu ponudu da bi vam ljudi dolazili, kao što je to u trgovačkim centrima. Kod nas u povijesnoj jezgri imate zbrku. Stalno se nešto zatvara, pa se nešto drugo otvara tako da je ponuda nestabilna. Ljudi nemaju pojma što više ima u centru grada. Trebalo bi to ciljao kreirati pa bi ljudi onda dolazili u centar grada”, smatra Danijel.
Da se može i drukčije pokazalo se prije nekoliko godina kada je Mala loća zbog sadržaja na njoj živjela zimi, prisjeća se.
„Bilo je tu nas nekoliko zbog kojih su ljudi stalno dolazili. Recimo kod Lane su bile likovne radionice za djecu. Roditelji bi ih doveli pa bi popili piće u kafiću NaMaLo, navratili bi u moju galeriju tako daje taj prostor živio, na njemu je bio protok ljudi. Sada je i tamo pustoš. Meni je žao što je to tako. Nakon 20 godina rada pokazao sam da imam svoju priču, guram je, ali ispada da nemate potporu. Ako je netko volja raditi u centru i biti tu stalno onda ga podržite, pazite na te ljude”, poručuje ljudima koji kreiraju gradsku politiku.
