Sve je više i u Cvjetnom domu u Šibeniku korisnika koji im dolaze s težim oblicima demencije ili Alzheimerovom bolešću, a sve manje onih koji su tu samo zbog starost, a zadržali su "zdravu pamet". Te su bolesti među starijim stanovnicima naše županije sve prisutniji, a dobna granica judi koji oboljevaju sve je niža. Zbog toga dr.sc. šibenskih korijena Nenad Bogdanović, koji radi u Švedskoj, a u Hrvatskoj je angažiran kao gerijatar, u razgovoru u "Slobodnoj Dalmaciji" s pravom kaže da je to društveno-političko, a ne samo zdravstveno pitanje.
"To je zato što medicinska skrb o starijoj populaciji, gerijatrija, spada u tu domenu. Za Alzheimer, ako ne postoji lijek koji zaustavlja bolest, moraju postojati lijekovi koji usporavaju bolest i skrb, a skrb se može razvijati jedino u korelaciji između medicine i društva. Demencije su epidemiološka bolest, globalna pandemija u kojoj je oko 1,3 posto populacije", kaže on.
Dr.sc Bogdanović bio je voditelj švedske banke mozgova, postao je istraživač Alzheimera, a 2004. godine bio je prvi stranac u povijesti koji je dobio tzv. Malog Nobela, prestižnu nagradu za doprinos u znanstvenom i obrazovnom radu, čemu je prisutan bio i Richard Axel koji je tri dana prije dobio Nobela za medicinu. Danas je etabliran kao jedan od najpoznatijih i vodećih europskih neurogerijatara, a angažiralo ga je i Ministarstvo zdravstva RH. Iz tog intervjua u "Slobdnoj Dalmaciji" izdvajamo dio vezan za Šibenik:
S dr. Nenadom Bogdanovićem o svemu tome razgovaram u Šibeniku ovih dana. Kad god ima posao s Povjerenstvom za gerijatriju u Zagrebu, "doleti" u Šibenik - makar na pola dana, piše Jordanka Grubač u "Slobodnoj Dalmaciji. Kao liječnik ima i hrvatski pečat i mnogi Šibenčani s problemima demencija i Alzheimera obraćaju mu se za savjet i stručno mišljenje. Ovaj put jedan jedini dan boravka u Šibeniku iskoristio je za posjet Domu za starije i nemoćne, šibenskom "Cvjetnom domu". U razgovoru i svojevrsnoj brifing-edukaciji, ravnatelj Doma Tomislav Ninić, glavna sestra u domu, visoka medicinska sestra Anđela Šišak i viša terapeutkinja Marina Baić, te socijalna radnica Silvija Unić s golemim su zanimanjem i iz prve ruke pratili niz zanimljivosti, informacija, uputa i usporednih iskustava, od kojih se neka već primjenjuju jer "Cvjetni dom" ima sreću imati visoko obrazovano osoblje u zdravstvenoj domeni, premda - kao i drugi - ne i svoga liječnika. Mnoga iskustva, pak, ne primjenjuju jer nisu u sustavu ili se za njih kod nas ne zna. Socijalni radnici imaju iznimno težak zadatak i dilemu koga primiti u dom. Iako imaju pomoć liječnika, dijagnoze u dokumentima su nedorečene, sve zna stvarati animozitete i ružne scene - primjećuje dr. Bogdanović - i tu bi uloga liječnika sa znanjem gerijaterije trebala biti odlučujuća.
Ravnatelj Tomislav Ninić prije nekoliko je godina napravio projekt za dio doma, za Alzhemier, a sad su imali namjeru u istu svrhu prenamijeniti dio soba, no stjecajem okolnosti to su postale sobe za samoizolaciju u vrijeme COVID-a. Ukupno bi to bila 22 kreveta - i golem iskorak šibenskog doma! Za taj se projekt nije našlo novca, što zapravo i nije čudno kad se zna ukupan društveno-politički, tj. državni stav prema starijoj i nemoćnoj populaciji.
ŠVEDSKA PRAKSA
No, odlazak u dom zbog demencija u razvijenim je državama gotovo pa zadnja opcija, premda domovi, naravno, postoje:
- U Švedskoj se radi sve kako bi se skrb za takve bolesnike što duže odvijala u njihovu vlastitom domu, ali ne tako da obitelj bude prepuštena sama sebi. Čim se uspostavi djagnoza, slijedi sastanak liječnika, sestara, pacijenta, obitelji i predstavnika lokalne zajednice u kojoj će pacijent obitavati, sagledavaju se potrebe toga pacijenta u pogledu dugoročne skrbi. Tamo je napravljena čitava struktura za skrb u kući, od elementarne fizičke pomoći do kuhanja i donošenja obroka, a postoje i "noćne straže", patrole koje i noću provjeravaju je li sve u redu. Svaka komuna ili općina ima referente za pomoć u kući, dovoljno je donijeti potvrdu s dijagnozom. Ta se pomoć stalo evaluira i gradira prema potrebama oboljelog i obitelji koja o njemu skrbi, a cilj je što više rasteretiti obitelj, tako da oni koji rade mogu normalno obavljati svoj posao i privređivati. Svima njima na raspolaganju je 24-satna medicinska pomoć.
Štošta postoji u društvenoj skrbi za oboljele i njihove obitelji - na primjer i to da ustanove ili službe preuzmu oboljeloga na tjedan dana kako bi se obitelj odmorila. To je tzv. kratkotrajni boravak u ustanovi.
Postoje i grupe liječnika koje rade samo za domove, njih organizira i plaća lokalna samouprava, a cilj je odteretiti bolnički sustav.
U Hrvatskoj ne postoji državni dom u kojem je zaposlen liječnik, nego ih liječnik Doma zdravlja posjećuje u nekim intervalima, i to je, kažu, i uz najbolju suradnju, jako loš način. Ne postoji zakonski okvir po kojem bi se liječnika moglo zaposliti, recimo na ugovor o djelu, i tako ga platiti.
VAŽNO JE PREPOZNATI
Domovi, naravno, nisu bolnice, ali uz dobru infrastrukturu i smišljenu politiku mogu rasteretiti bolnički sustav - govori dr. Bogdanović.
- Gerijatrijsko razmišljanje potrebno je svima koji se bave starijom populacijom, zato smo, kako sam rekao, poziv za specijalizacije uputili i općoj praksi, odnosno obiteljskim liječnicima. I na toj razini mogu se obavljati prvi testovi koji će upaliti crvenu lampicu jer će rezultat pokazati da se radi o oboljenju. Najjednostavniji je test sata, u kojem čovjek mora nacrtati sat i kazaljke postaviti na vrijeme 11 i 10. Evo, taj test se može dati svakoj starijoj osobi, recimo iznad 75 godina, koja se cijepi protiv COVID-a dok 15 minuta čeka nakon cijepljenja. Već bi se u toj jednostavnoj trijaži dobili značajni rezultati. Jer, ako netko ne zna nacrtati taj sat - to je već znak za uzbunu! U Švedskoj upravo opća praksa ima obvezu započeti proces utvrđivanja demencije jednostavnim testovima i oni mogu pacijenta poslati recimo na CT glave, dok obiteljski liječnici u Hrvatskoj nemaju tu mogućnost. Opća praksa je izuzetno važna u otkrivanju demencija, njezina je funkcija kod nas podcijenjena, liječnici opterećeni, ne postoji strukturirana kontinuirana edukacija kad su u pitanju demencije, a svi bi mogli imati, kako u šali kažem, "kuharicu" bitnu za prvo prepoznavanje bolesti.
MEDICINSKE SESTRE
Još se ne shvaća, prvo, da ima demencija koje nastaju zbog bolesti koje je moguće liječiti. To treba početi od opće prakse. To je mjesto za prvi screening, da se isključe anemija, dijabetes, bolesti štitnjače, pomanjkanje vitamina, visoki tlak i slično, a sve to može izazvati tzv. reverzibilnu demenciju zbog koje pacijenta treba slati dalje.
- Postoji i tzv. test krhkosti jer je krhkost klinički sindrom. Dovoljno je imati vagu, metar, ručni dinamometar, štopericu i - stolicu: žena od 74 godine mora se moći sa stolice ustati 10 do 15 puta, a od 65 godina 17 puta... Nakon toga testa (koji u "Cvjetnom domu" u Šibeniku sad misle uvesti na listu za prijem u dom (op. autorice) točno se može odrediti u koju skupinu pokretnosti odnosno "krhkosti" osoba spada, pa prema tome primjeriti skrb.
Vratimo se organiziranoj društveno-medicinskoj skrbi. Dr Bogdanović će reći da je u tom dijelu medicinska sestra važnija od liječnika, najveća sreća je imati dobru sestru koja prati pacijenta - kaže.
- Liječnike u bolnicama treba štedjeti, ostaviti ih da se bave dijagnostikom i hitnom terapijom. Dobro educirano paramedicinsko osoblje je ono koje može ponijeti velik dio svakodnevnog hitnog posla u ambulantnim vozilima, pa u cijelom svijetu za pružanje hitne pomoći educirani su vatrogasci, policija, paramedicinsko osoblje. Liječnika često ne bi trebalo biti u vozilima hitne, korisniji je u bolnici.
MEMORY CENTRI
Dr. sc. Bogdanović je prije sedam - osam godina predlagao osnivanje Memory centra u Šibeniku., prvog takve vrste u Hrvatskoj, ali niue bilo interesa.
Zanimljivo je, i značajno, da cijela ta struktura društvene skrbi za starije zapravo - štedi i racionalizira državni novac. No, to je već priča za reformu zdravstva, slaže se i dr. Bogdanović. Drži da je puno skuplja varijanta ne raditi ništa ili raditi malo i manjkavo, jer sustav drugo ne predviđa, kaže on.
- Već sada se gubi puno novca zbog Alzheimera i drugih demencija koje nismo spomenuli. A moglo bi se obučiti nezaposlene u lokalnoj zajednici da skrbe oko određenih problema dementnih osoba i tako napraviti dvostruku korist: zaposliti ljude i rasteretiti obitelji da normalno privređuju. Računa se da jedan oboljeli od demencije okupira još tri osobe oko sebe.
U svijetu postoje tzv. Memory centri, logistički centri za demencije - govori dr. Bogdanović, koji je i sam ponudio svoje znanje i iskustvo za jedan takav centar u Šibeniku. Šibenik je mogao imati prvi ili jedan od prvih takvih centara u Hrvatskoj, obećanja lokalne samouprave prije nekoliko godina bila su grandiozna, a onda su - netragom nestala.
Svaka županija morala bi imati Memory centar - kaže naš sugovornik. Slični centri, recimo za dijabetes, postoje, ali za demencije - ne. Postoje i nacionalni programi za rano otkrivanje, za neke malignitete, ali za Azlheimer koji je isto to "zaslužio"- o tome se i ne razmišlja. Osoba s rano otkrivenim Alzheimerom i dalje može funkcionirati u svom okruženju i ne smije ga se otpisati. Činjenica je da pretklinički stadij može trajati i dva desetljeća, što znači da 20 godina možete imati Alzheimera a da nemate kliničku sliku da ste bolesni. Drugi stadij, u kojem se neke promjene već vide, može također trajati 10 do 20 godina, a kad je dijagnoza definitivna, pacijent može živjeti još 10 godina. Dakle, od prvih promjena na stanicama do smrti pola stoljeća možete bolovati od Alzheimera!
'MALI ZA SVE'
Dr. Nenad Bogdanović jedan je od najpoznatiji stručnjaka za Alzheimer pa i na svjetskoj sceni, premda će za sebe reći da je "samo" najeksponiraniji Hrvat na tom planu. Bavi se istraživačkim radom na Karolinškom institutu, predaje i putuje po cijelom svijetu, a aktivno radi u Karolinškoj bolnici, pa sebe zove "malim za sve". Pacijentima i ne govori kad ide na onaj kratki, najčešće dvotjedni odmor na more u domovini:
- Ja sam im na raspolaganju 24 sata. S četrdeset njih, kad imaju neki problem, kontaktiram SMS-om. Svaki pacijent zove telefonom i kad se javi sestra, jer sam zauzet, ja ga u toku dana svakako nazovem.
U Švedsku je dospio kad je u Zagrebu propao plan izgradnje bolnice u Blatu, za koju je i on bio među 200 prvih odabranih specijalista i izabran da se dalje educira u Švedskoj. I danas s puno poštovanja govori o, kaže, vrhunskom stručnjaku, dr. Ivici Kostoviću, kod kojega se četiri godine, na Institutu za mozak, bavio neurološkim istraživanjima, te o svom mentoru na Rebru, profesoru Stevi Kneževiću, također Šibenčaninu. U Švedsku je otišao na stručno usavršavanje, tamo je bio interesantan zbog dvostrukog znanja: neurologije i neuroanatomije i - ostao je.
SUPRUGA I SINOVI
Supruga Gordana je klinički virolog, a obojica sinova liječnici, jedan, Darko, urologije, a drugi, Marko, vaskularne kirurgije. Bio je voditelj švedske banke mozgova, postao istraživač Alzheimera, a 2004. godine bio je prvi stranac u povijesti koji je dobio tzv. Malog Nobela, prestižnu nagradu za doprinos u znanstvenom i obrazovnom radu, čemu je prisutan bio i Richard Axel koji je tri dana prije dobio Nobela za medicinu. Danas je etabliran kao jedan od najpoznatijih i vodećih europskih neurogerijatara.
Naravno da danas govori švedski ("premda se čuje da sam stranac... a najbolje sam učio čitajući slikovnice djeci, to preporučujem za učenje stranog jezika i odraslima"). Njegove veze sa Šibenikom brojne su i jako čvrste. Šibenska genetika veže ga za Bogdanoviće - Panjkote, Baranoviće, Stegiće i Trlaje.
ŠIBENSKI KONZUL
U Zagrebu je rođen i odrastao jer mu je otac, dr. Ratko Bogdanović, bio sudac Vrhovnog suda, zvali su ga šibenski konzul u Zagrebu. Na svoj način dr. Nenad Bogdanović nastavlja tu obiteljsku "praksu". Žali što se njegova ideja o savjetovalištu za demencije u kući pokojne majke izjalovila, ali i dalje ne odustaje pomoći pri osnivanju Memory centra - bude li Šibenik to zanimalo. Tu bi, drži, mogao pomoći i kolegama i oboljelima.
I na koncu, ta dva tjedna odmora raspoređena na plovidbu malom jedrilicom i boravak u Šibeniku, na Jadriji njegova djetinjstva i u Dalmaciji općenito - pomažu mu izdržati to što radi, a radi, čini se, 24 sata dnevno...
