Datum objave: 25. Veljača 2021

MARIJANA RAJIĆ, KANDIDATKINJA ZA 5. ŠIBENSKU GRANDECU / Uz brigu o 19 - godišnjoj kćeri u kolicima Marijana vodi udrugu Aurora, volontira, obrazuje se i uživa na moto partijima

Diana Ferić
Diana Ferić

Prvi put se u pet godina, od kada se bira "Šibenska grandeca", dogodilo da jedna kandidatkinja, u ovom slučaju Marijana Rajić, predsjednica šibenske udruge "Aurora" koja brine o djeci tjelesnim invalidima, bude predložena dva puta, prvi put 2019. godine, drugi put ove godine, ali onome tko imalo poznaje to što radi to sigurno neće biti čudno. Marijana Rajić je u prvom redu majka 19 - godišnje Nike koja je 100 postotni invalid s nekoliko teških dijagnoza, ali koja u svom životu nije uskraćena ni za što - od školovanja, sportskih aktivnosti do zabave i to najvećim dijelom zahvaljujući upravo svojoj majci Marijani koja joj je potpuno posvećena. Uz to, Marijana već tri godine vodi udrugu "Aurora", angažirana je na rješavanju brojnih problema djece i mladih s invaliditetom i pružanju pomoći njihovim roditeljima, ali to je nije spriječilo da se lani, kada je zbog koronakrize proglašen lockdown, prijavi kao volonterka u Crvenom križu kako bi obilazila teške invalide u Šibeniku koji su ostali zatvoreni u četiri zida. Ali ni to joj nije bilo dovoljno pa je među prvima u Šibeniku reagirala nakon teškog potresa u Baniji uključujući se u prikupljanje pomoći za stradale stanovnike za što je upravo prostor udruge Aurora bio glavni punkt. Potvrdila je i u tome da za nju, kao ni za većinu članove te udruge, nema prepreka koje neće pokušati savladati. U javnosti je tom svojom energijom i odlučnošću postala vidljiva kada je sa svojom kćeri u kolicima sudjelovala 2018. godine na utrci u Zadru "Wings for Life", a od toga je puno toga napravila.

"Malo sam iznenađena što sam predložena za priznanje "Šibenska grandeca" drugi put jer ne mislim da ljudi baš primjećuju rad s osjetljivim skupinama. Obično mi vučemo druge za ruka da nam pomognu. Čini mi se da i dalje mnogi ne primjećuju naše napore koje ulažemo kroz udrugu. Nama još dandanas dolaze ljudi koji nam kažu da za nas nisu čuli iako se nalazimo na prometnoj ulici, imamo poslovni prostor koji je već po izgledu atraktivan , ali ljudi danas izgleda više vole veselije teme, šetnje i zabave nego priče o problemima osoba s invaliditetom", realno priča Marijana, ali naglašava kako je u Šibeniku posljednjih desetak godina puno toga napravljeno za osobe s invaliditetom.

"U odnosu na ono od prije deset godina puno smo napredovali, ali nama je i dalje problem da se stalno pojavljuju te arhitektonske barijere kod većine projekata. Čini mi se da ti inženjeri koji projektiraju jednostavno nemaju svijest o tome što je potrebno ljudima u kolicima što znači da bi prije nego što nešto projektiraju trebali samo sjesti u invalidska kolica. Njima je valjda taj nagib koji je potrebno izvesti apstraktan i nekoliko centimetara gore ili dolje im se čini nevažnim, a za našu djecu koja se kreću u kolicima to je vrlo važno. Oni žele sami savladati prepreke, biti samostalni", po tko zna koji put upozorava Marijana, ali i dodaje kako oni u udruzi "Aurora" ne žele nikog nakon što se uoče propusti javno prozivati nego žele suradnju.

" Mi se ne rukovodimo onim "daj ih u novine" jer time ništa ne dobivamo. Želimo surađivati i da nas se uvažava. Mi smo tu da jedni drugima budemo podrška, a ne da nekog prozivamo jer mnoge greške se rade iz neznanja. Moram reći da nas u gradskoj upravi uvažavaju i prihvaćaju naše prijedloge", ističe ona.

Kada je riječ o njezinoj novoj kandidaturi onda su u prvom planu dvije stvari koje je napravila u prošloj godini - unatoč tome što je potpuno posvećena svojoj kćeri Niki volontirala je u šibenskom Crvenom križu pomažući drugim stopostotnim invalidima u vrijeme lockdowna, a zaokupljenost brigom o Niku nije ju spriječila niti da se angažira u prikupljanju i slanju pomoći stradalima u potresu na Baniji.

"Kada je proglašen taj prvi lockdown za mene nije bilo dileme. Pomislila sam na sve te ljude u Šibeniku koji su teško pokretni ili su u kolicima i inače ne izlaze i kako im treba ljudski kontakt. Obilazila sam ih i pružala im pomoć i utjehu. Do tada nisam bila svjesna koliko u Šibeniku ima ljudi koji su i bez koronakrize zbog svog invaliditeta bili zatvoreni u četiri zida. Ova koronakriza je i nas koji nemamo takvih teškoća naučila što znači biti izoliran,a zamislite kako je njima koliko je osoba s invaliditetom se zatvara u četiri zida. Ili su prepušteni sami sebi ili o njima brine susjedi, ali pitanje je do kada. To su ljudi koji su izvan sustava socijalne skrbi i to je nedopustivo", priča Marijana.

Treba napomenuti da je sve vrijeme koronakrize udruga "Aurora" bila vrlo aktivan. Njezini su članovi unatoč strogim epidemiološkim mjerama trenirali i to košarku u kolicima, povremeno i parakarate, a stalno W slalom jer se on vježba na otvorenom, a Marijana je upravo trenerica u tom sportu.

Marijanina je energija očito neiscrpna jer je među prvima reagirala i na tragediju stanovnika Banije koje je krajem 2020. pogodio razorni potres i veliki broj njih je ostao bez ičega.

"Moja je mama iz Petrinje.Kad sam vidjela te prizore posljedica potresa pred očima su mi bile slike Petrinje iz Domovinskog rata. Kada se dogodio taj potres upitala sam se tko će tim ljudima pomoći. Naša javnost je tek sada, nakon potresa, doznala kako teško žive ljudi u Baniji. Oni do sada nisu bili zanimljivi medijima. Prva je u grupi Mame iz Šibenika reagirala Regina Vikario i ja sam se odmah uključila. Nema onoga tko nije prihvati poziv da pomognemo tim nesretnim ljudima, a prostor naše udruge Aurora je postao punktom za prikupljanje i slanje pomoći. Trebalo je i tu zadržati prisebnost, sve to organizirati i povezati se s ljudima koji su izravno doživjeli tragediju. Ljudi su počeli sumnjati u Crveni križ i njihov način rada, ali mislim da je to bilo pretjerano jer i tu uglavnom rade volonteri i treba ih uvažavati", kaže Marijana koja se snalazi u različitim izazovnih situacijama i tako otkako je njezina Nika krenula u osnovnu školu.

 

"Naš je zadatak pomoći djeci s teškim invaliditetom njima i njihovim roditeljima i olakšati im život. Zbog toga ja stalno idem na edukacije. Kada je moja kćer krenula u školu ja sam završila tečaj za pomoćnika i nastavi. Jednom sam tako bila na edukaciji u Školi narodnog zdravlja "Andrija Štampar" u Zagrebu, jedina izvan medicinske struke. Kad su me pitali što tu radim rekla sam im da sam ja svojevrsni SOS telefon i da pomažem roditeljima koji imaju djecu s teškim tjelesnim invaliditetom. Imali smo slučajeva da nas roditelji koji dobiju dijete s invaliditetom zovu i pitaju za savjet jer im pedijatri ne mogu pomoći. Najbolji primjer je diskalkulija, skup specifičnih teškoća u učenju matematike/aritmetike i u obavljanju matematičkih/aritmetičkih zadataka. S tim sam se prvi put susrela kada je to dijagnosticirano mojoj kćeri. U Šibeniku nema nikog tko se time bavi. Znaju za disleksiju ili disgrafiju, ali ne i za te teškoće i što mi je preostalo nego se sama uhvatiti u koštac s tim", objašnjava Marijana, ali uvijek s osmijehom, ne ostavljajući dojam da joj je išta od toga teško. Zbog svega toga je završila tečaj trenera u W slalomu, Halliwick programu za plivanje te za Green floor terapeut. Sve zbog svoje Nike, ali i sve ostale djece i mladih u udruzi kojima je jednako posvećena.

A ako mislite da u svemu tome ne nađe vremena i za sebe varate se. Redovno pohađa pilates, uči strane jezike, a sa suprugom je i čest gost moto partija.

"Moj muž je zaljubljenik u motore. Kada može odlazi i na višednevna događanja, a ja dolazim na moto partije u krugu od 100 kilometara, nakon što moja Nika ode spavati, ali do jutra moram biti kući. Meni je druženje s ljudima jako bitno. To sam ponijela iz roditeljske kuće. Ti moto partiji su puni optimizma, svi smo jednaki, ne iznosimo probleme, međusobno punimo baterije", otkrila nam je Marijana.

Iz kategorije: Vijesti