Boris Radić, sada voditelj tehničke službe u HNK u Šibeniku, nekada ronioc i član RK Jastog napisao je knjigu o tajnom vodu za podvodno djelovanje u domovinskom ratu na šibenskom području, a izdavač je Muzej Grada Šibenika.
Njihovu priču donosi portal morski.hr.
"Izgradili su prvo ubojito plovilo Hrvatske ratne mornarice. Zaštitili su Šibenik od agresora s mora. Bili su spremni na diverzantske akcije Jugoslavenske ratne mornarice i nakon 28 godina odgovaraju na pitanje “Je li ulazak u šibensku luku bio miniran?”
Istinu na vidjelo napokon izbacuje ratni zapovjednik prvog improviziranog torpednog čamca, porinutog prije raketne topovnjače Petar Krešimir IV. Boris Radić je nakon dugo godina na nagovor svojih bližnjih, obitelji, prijatelja i djelatnika Muzeja grada Šibenika, odlučio napraviti knjigu u kojoj opisuje dosad nikad ispričanu pozadinu događaja obrane Šibenika s mora.
– Priču su započeli ronioci ronilačkog kluba Jastog. Vrimena su bila takva da smo mi radili u strogoj tajnosti. Prva četveročlana posada osmislila je prenamjenu 8 i pol metara dugog broda kojeg je dotad koristio upravo naš klub. Jedan od najvažnijih naših zadataka je bio čuvati Žirje od desanta, pa onda Smokvicu i Zečevo. Kako god izgledali smišno, opremljeni smo bili tako da smo mogli napraviti kaos! Imali smo karakteristike ratnog broda, osim što smo izgledali smiješno mali, ali američka torpeda NK 44 koja smo montirali na plovilo, bila su ubojita!
Bilo je dojava o podmornicama kod otoka Svilana i Zečeva, ali s brzinom od svega 8 NM na sat, dok dođemo na lokaciju, obično tamo ne bi zatekli ništa. Nismo imali bilo borbenih djelovanja, jer da smo imali, onda bi se znalo – priča uvodno Radić priču koju će prvi put javnosti ispričati tek pri predstavljanju svoje knjigeu izdanju šibenskog Muzeja.
– Samostalni vod za podvodna djelovanja osnovan je 16. rujna 1991. na početku Rujanskog rata. Vod je formiran u prostorijama tadašnjeg Ronilačkog kluba „Jastog“ na sastanku u 16 sati, a prva sirena za opću opasnost u Šibeniku oglašena je u 17.57.
Treba naglasiti kako su svi dragovoljno došli nakon telefonskog poziva.
Vod se ustrojava prema ranijoj obučenosti iz pojedinih područja borbenog djelovanja, na Protuminsko, Protudiverzantsko i Pomoćno odjeljenje.
Zapovjednik Omer Marinov javlja u stožer 113. brigade HV-a o izvršenoj mobilizaciji i Vod dobiva status samostalne postrojbe. Veza sa stožerom su kapetan Božo Marković, pukovnik Duško Krnić te Davor Škugor u Kriznom štabu.
Ujutro, 17. rujna 1991. počinje napad na grad. Brodovi JRM, u bijegu iz ratne luke Kuline, otvaraju vatru po starom gradu. Pripadnici Voda se nalaze na obali u prostorijama Ronilačkog kluba „Jastog“ pod izravnom vatrom s brodova.
U tenkovskom granatiranju grada, 20. rujna 1991. jedna granata pada neposredno ispred klupskih prostorija oštetivši vrata. Bilo je jasno da se ondje više ne može ostati pa je Vod prebačen u prostor Veslačkog kluba „Krka“.
Zbog potpunog zamračenja grada, u strahu od bombardiranja zračnih snaga JNA, slijedi zadatak gašenja svih pomorskih svjetala u Kanalu sv. Ante. svih osim onog koji se nalazi uz samu vojarnu Minerska.
Od 25. rujna 1991. do 26. listopada 1991. pripadnici Voda izvršavaju mnogobrojne zadatke pretraživanja Remontnog zavoda, koji je oslobođen, te vojarne „Kuline“ tragajući za odbačenim naoružanjem i neeksplodiranim minskoeksplozivnim sredstvima. Bili su u izravnoj opasnosti zbog okruženja neprijateljske vojske smještene u vojarnama „Duboka“ i „Paninkovac“ i raketiranja iz zraka preostalih brodova koji su bili na vezu u Remontnom zavodu. U tom pretraživanju, pored streljiva i odbačene brodske opreme, pronašli su i prvu pušku postrojbe Kalašnjikov M70 – priča nam Boris Radić tijek događaja.
Zatvaranje i miniranje kanala
– Zbog osnovane sumnje da JNA namjerava izvući preostale oficire iz okruženih vojarni, dana 26. listopada 1991. dobivaju zadatak da potpuno zatvore Kanal sv. Ante te da nadziru svako kretanje, te iz prostora VK „Krka“ sele u bungalove na Jadriji.
Kako bi se dodatno osigurali od probijanja barikade, izrađuju podvodne sidrene mine s električnim upaljačima kabelom povezanim s kontrolnom sobom u samoj lanterni Jadrija.
Od Hrvatskog ronilačkog saveza stiže pomoć u opremi i eksplozivu zaplijenjenima u zagrebačkim vojarnama; gumeni čamac s vanbrodskim motorom od 40KS te podvodni telefon i ručni podvodni električni lokator ili sonar. Kako je jedna njegova opcija bila samo osluškivanje drugih sonara, a podmornice se za podvodnu plovidbu koriste tim uređajima (koji su slični radarima), dolaze na ideju da jedan takav uređaj postave na rivi svjetionika Jadrija kako bi osluškivali mogući dolazak podmornice. No, to nije bilo dovoljno, nego je trebalo i fizički spriječiti podmornice i brodove da prolaze kanalom – priča Radić.
– Nalaze rješenje da ispletu mrežu od čelične užadi i njom zatvore ulaz. Materijal nalaze u zatonskom hangaru. Sajle, koje su služile za veslačke staze ostale od Mediteranskih igara 1979. godine, dobro su poslužile svrsi. Zadatak nije bio nimalo lak. Sondirana je konfiguracija terena između lanterne Jadrija i pličine Ročno, čija je udaljenost oko 200 metara, a dubina kanala 42 metra sa strmim krajevima. Trebalo je isplesti mrežu od oko 8000 m2 . Odlučili su da „oko“ mreže bude dimenzija 1×2 metra kako bi riba mogla nesmetano migrirati. Mrežu su izradili na nogometnom igralištu blizu Minerske iz koje su ih svakodnevno nadzirali i imali na nišanu. Odlučili su je izraditi u tri dijela jer je, zbog veličine i težine, bilo nemoguće njeno postavljanje.
Uz jako osiguranje policije, koja je pratila ponašanje jugo-vojske iz vojarne Minerska, te uz pomoć tehnike Elektroprijenosa, 1. studenog 1991. postavljaju mrežu na zadanu poziciju. Rasteže se čelično uže debljine 12 milimetara od Jadrije do Ročnog, na njega se vješa mreža i ronioci izvode podvodno spajanje sva tri dijela. Jedan je kraj bio pričvršćen oko lanterne Ročno, a drugi na vitlo postavljeno na rivi lanterne Jadrija. Između nosive sajle i vitla postavljaju jaki dinamometar kako bi ih alarmirao u slučaju da osluškivanje sonara zakaže, a podmornica se zabije u mrežu. U tom slučaju, dinamometar bi pokazao nenormalno naprezanje mreže što bi značilo da je nešto gura. Na nosivu sajlu još se postavljaju plutače i svjetlosna signalizacija, kao oznaka mogućeg prolaza. Vitlo je omogućavalo da mrežu po potrebi spuste do dubine koja je potrebna da naši brodovi, uz suglasnost Kriznog štaba, mogu nesmetano prolaziti, nakon čega bi je ponovno zategli tako da nije bilo moguće proći ni brodovima ni podmornicama.
Kako bi se dodatno osigurali od probijanja barikade, izrađuju podvodne sidrene mine s električnim upaljačima kabelom povezanim s kontrolnom sobom u samoj lanterni Jadrija – otkriva Radić do ovog trenutka nepoznate detalje.
Miniranje izvedeno u najstrožoj tajnosti: „Ni posadama naših brodova ne bi bilo ugodno da su znali da prolaze iznad minskog polja“
– Izrađuju dvije mine u metalnom kućištu s po 60 kilograma trotila i sidre ih najbliže mreži na dubinu od 15 metara. Dodaju još niz sidrenih mina s jedne i druge strane mreže, u razmaku od desetak metara. Prazne posude boje Jupola od 15 litara pune s desetak kilograma trotila i nazivaju ih popularno „jupolkama“. Oblažu ih stiroporom kako bi mogle plutati na zadanoj dubini. I one su bile kabelom povezane s kontrolnom sobom te su se mogle aktivirati u svakom trenutku, pojedinačno ili sve zajedno.
Miniranje kanala izvedeno je u strogoj tajnosti tako da, osim njih i nekoliko ljudi iz zapovjedništva, nitko nije znao. Valjda i posadama naših brodova koji su povezivali otoke sa Šibenikom ne bi bilo ugodno da su znale da prolaze iznad minskog polja. Zadatak je obavljen i Kanal sv. Ante bio je osiguran, prenosimo s portala morski.hr, a knjiga će biti predstavljena javnosti sutra, 26. rujna u 19 sati u Muzeju grada Šibenika.
FOTO: Privatna fotografija ( Boris Radić, Jovica Brkić i Zoran Šonc) objavljena na Morski.hr
