Sredina je srpnja. Nezadovoljstvo sezonom je sve jače. Službeni podaci kažu, ukupno stiglo nam je u prvoj polovici godine više gostiju nego lani. Na terenu, nezadovoljstvo, prije svega kod privatnih iznajmljivača. Mnogi su već počeli stavljati u sumnju uspješnost ove turističke 2019. No, znamo li, čime bi se trebao mjeriti uspjeh ili neuspjeh turističke sezone?
Na početku, što je to uopće uspjeh u turizmu? Više gostiju nego lani? Više zarađenog novca, više izgrađenih hotela, više zaposlenih?
Usput, u Hrvatskoj se mjeri samo zarada od turizma, nitko ne mjeri troškove koje jedna turistička sezona donosi.
Po meni uspjeh sezone, i turističkog poslovanja uopće, trebao bi se temeljiti na zadovoljstvu i sreći lokalnih ljudi. No, oni u iskorištavanju svoje naslijeđene položajne rente moraju biti odgovorniji prema svojem mjestu, jedinstvenom okolišu, naslijeđenoj graditeljskoj baštini svojih djedova, obiteljskoj tradiciji, zemlji koju naslijediše, odgoju djece te, na kraju, odgovorni u svojem odnosu na zaradu stečenu u turizmu.
Iskusni turistički znalci već su krajem prošle godine upozoravali da nas čeka godina konsolidacije, godina sustavnog sagledavanja naše buduće pozicije u turizmu europskog dijela Sredozemlja.
Nažalost, od teškoća naših sredozemnih konkurenata proteklih godina malo smo profitirali, jer smo malo učinili da njihove potencijalne goste zainteresiramo za dolazak u Hrvatsku. To dokazuje i ova sezona. Istina ,posljednjih godina učinjeni su napori u promidžbi i marketingu. Hrvatska zahvaljujući i osmišljenim potezima HTZ-a i Ministarstva turizma, postaje sve prepoznatljiviji turistički brand europskog dijela Sredozemlja. Za Hrvatsku se konačno u Europi i svijetu, zna!
I dalje su najjači aduti hrvatske turističke ponude jedinstvena priroda, baštinjene atrakcije i, jasno, lokalni ljudi. A najveća mana?
Najveća mana je to što sve ranije navedene adute nemilice trošimo. Prodajemo maslinike i kamene meje, zalivene znojem i suzama naših djedova i baka, za kratkotrajni jednokratni užitak koji donosi šaka eura. Dopuštamo da nam najljepše vale pretvaraju u apartmanska naselja koja će biti, i već sada jesu, konkurencija lokalnim privatnim iznajmljivačima. Što više, manipulacijom lokalnih uprava sve češće se poljoprivredno zemljište pretvara u građevinsko.
Premda sam veliki zagovornik onoga „turizma onoliko i onakvog kakvog želi lokalno stanovništvo“, ne mogu ne reći da sve češće, lokalna grabežljivost i lakomost vodi mnoga naša turistička mjesta ka samouništavanju. Gradnja novih, i novih soba, apartmana i kuća za odmor, nagrđuje naša mjesta, betonira krajolike, stvara temelj za masovan dolazak, a to u konačnici znači, manje zanimanje, manja privlačnost i, ne nevažno manja cijena.
Treba znati da je u Toskani, kada su se pojavili investitori koji su željeli iskoristiti popularnost te talijanske regije, te počeli graditi toskanske vile „starije“ od postojećih, te počeli sadnju novih vinograda kako bi iskoristili potražnju za toskanskim vinima, tamošnja vlast zabranila daljnju gradnju vila, ali i vinograda. Tako su sačuvali jedinstvenost i pravu mjeru ponude, te što je jako važno, sačuvali razinu cijena iznajmljivanja vila, ali i tamošnjih skupih vina, piše Đuro Tomljenović, dugogodišnji turistički novinar na portalu Turistoteka.
