Šibenčani koji su se u Prvom svjetskom ratu 1914. - 1918. dobrovoljno borili na strani Srbije, nezadovoljni, ogorčeni, prevareni i zanemareni odlučili su na današnji dan 31. svibnja 1937. godine "Nj. Vel. Kralju, ministru vojske i mornarice i predsjedniku dobrovoljaca Lovriću poslati oštri telegram kojim će energično zahtijevati ispunjavanje Zakona o dobrovoljcima".
Šibenski dobrovoljci koji su pobjegli iz Austro - Ugarske u čijem je sastavu Šibenik tada bio, i pridružili se srpskoj vojsci u borbi protiv Austro - Ugarske, ostali su uskraćeni za prava koja im je jamčio Zakon o dobrovoljcima. Njihova sudbina bila je teška jer je Šibenik gotovo četiri godine nakon završetka Prvog svjetskog rata ostao pod okupacijom Italije pa su se oni za svoja prava mogli početi boriti tek 1922. godine. Međutim ni do 1937. godine, dakle ni nakon gotovo 20 godina nisu uspjeli dobiti ništa od onoga što su im Srbija i Kraljevina Jugoslavija obećali i zajamčili.
Prema dostupnim podacima u Prvom svjetskom ratu na strani Srbije borilo se oko 80 dobrovoljaca iz Splita te oko 60 Šibenčana (s područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije u Prvom svjetskom ratu na strani Srbije navodno se borilo se oko 40 000 dobrovoljaca).
Do 1937. godine oni nisu uspjeli riješiti čak ni pitanje priznavanja godina službe provedenih u srpskoj vojsci, a nitko od njih nije dobio ni obećanu zemlju u Pančevačkom ritu, jugozapadnom dijelu Banata koji pripada beogradskoj općini Palilula, a prostire se između Beograda, Pančeva, Zemuna, Stare Pazove i Zrenjanina.
Šibenski dobrovoljci kao ni ostali dobrovoljci iz Dalmacije nisu uspjeli dobiti ni novčane naknade, mirovine i invalidnine, a nezbrinute su ostale i udovice poginulih i nestalih dobrovoljaca.
Koliko je poznato do početka Drugog svjetskog rata ni jedan šibenski dobrovoljac koji se borio na strani Srbije u Prvom svjetskom ratu nije dobio ni mirovinu ni obećanu zemlju u Pančevačkom ritu, odnosno agrarne obveznice ako nije bio voljan preseliti se u Pančevački rit.
