Skupini japanskih turistica koje su jučer stigle u Šibenik, na proputovanju kroz Hrvatsku, prvi susret s gradom i njihovim domaćinom, kod kojeg su rezervirale smještaj, bio je traumatičan i neugodan i sigurno će ga pamtiti, ako ne više, onda barem jednako kao ljepote Šibenika koji se baš nije iskazao ljubaznošću i susretljivošću svojih građana iako izravno ili neizravno žive od turizma.
Smještaj su rezervirale u privatnom apartmanu pretencioznog naziva „Medulić palace“ u središtu Šibenika. Taksist ih je iskrcao negdje na rivi, a onda su one ,s velikim, teškim, putnim torbama koje su vukle za sobom, krenule u apartman. Vlasnik apartmana kojeg su uporno zvale na mobitel nije se odazivao. Potom su se, uz pomoć GPS na mobitelu s tim bagajama zaputile u potragu za svojim apartmanom – od rive, preko trga ispred Županije do Skalica. Kada su vidjele koliko stepenica moraju preći noseći teške torbe, odustale su već kod prvog uspona. Dvije djevojke su otišle kao izvidnica, a ostale su ostale čuvati prtljagu.
Slučajno sam naletjela na njih i odlučila im pomoći. Uporno su zvale broj apartmana, ali bezuspješno. Pokušale pronaći taj apartman no na kućnom broju na kojem se nalazi nema pločice s nazivom apartmana nit zvona na glomaznim vratima. Odlučile smo se lupati, pa valjda će nas netko čuti! Nakon pet – šest minuta otvorila je vlasnica, opravdavajući se da čisti apartman i da nije čula da joj zvoni mobitel. Zamislite, a u to vrijeme je očekivala goste.
Na moju primjedbu da su cure ostavile teške torbe na Dobriću pa da bi bilo dobro da im ih netko pomogne donijeti do apartmana odgovorila je:“Gospođo pa nije ovo hotel s četiri zvjezdice!“. To se zove ljubaznost i susretljivost domaćina na kojoj bi turizma treba počivati!
Umjesto toga uputila je simpatične turistkinje, koje su se sve vrijeme smješkale, a očito im je bilo svega dosta, da se vrate i rivom, uz đardin, preko Poljane dođu do apartmana kako bi izbjegle stepenice! Sigurno su nakon toga razvile najpozitivnij emocije o turistipčkom Šibeniku!
Ali to nije sve kada je riječ o susretljivost prema turistima. Zamolila sam nekoliko Šibenčana srednjih godina koji su sjedili u susjednom restoranu da turistkinjama pomognu donijeti prtljagu s Dobrića. Jedan od njih, koji također živi od turista , mi je kazao:“Pa nisu to moji gosti. Ne želim se u to miješati“. Zaludu sam mu objašnjavala da su to naši gosti, a ne samo gosti tog apartmana i da takvim odnosom stvaramo loš imidž cijelog grada.
Ovaj slučaj potvrđuje da smo kao grad još uvijek turistički nezreli i da oni koji se izravno bave turizmom nisu shvatili da turizam ne čine apartmani ili stolovi i stolice i hrana u restoranu nego puno više ono nematerijalno – ljubaznost, susretljivost, geste kojima se gostima daje do znanja da su dobrodošli i da smo im na usluzi. Pokazuje i da bi Turistička zajednica, gradska vlast i iznajmljivači apartmana i hotelijeri u povijesnoj jezgri zajedno trebali pronaći rješenje kako turistima olakšati pristup do soba i apartmana,a ne ih prepustiti tomu da sami uz gotovo nikakvu turističku signalizaciju, brojnim stepenicama i usponima vuku tešku prtljagu, dok im znoj curi s lica i dok nas mrmljajući, sigurno „šalju u neku stvar“ i teško da će se više ikada vratiti.
