Šibenskoj zlatnoj mirisnoj uskršnjoj pogači nemoguće je odoljeti! U čemu je bila tajna?
Uoči Uskrsa u vremenima između dva svjetska rata mnogim Splićanima, Zadranima, Trogiranima, Biograđanima pa čak ni Makaranima, nije bilo teško krenu brodom, vlakom ili autobusom na tada dugo i naporno putovanje do Šibenika kako bi za svoj blagdanski stol nabavili čuvenu šibensku uskršnju pogaču.
U to se vrijeme vjerovalo da nema bolje uskršnje pogače od šibenske „kojoj nema ravne po zlatnoj bolji i zanosnom mirisu kojem je nemoguće odoljeti kao što ni Odisej nije mogao odoljeti zanosnoj pjesmi Sirena“.
Tajna te šibenske pogače koja je oduševljavala cijelu Dalmaciju dugo je bila skrivena, a još je veća tajna kako su te mirisne i zlaćane uskršnje pogače u Šibeniku podjednako uspješno uspijevali ispeći i pekari profesionalci i domaćice?
Tajna je bila u posebnom ekstraktu za uskršnje pogače kojeg je pripremao šibenski ljekarnik Vinko Vučić. On je imao drogeriju u zgradi koja se nalazila na današnjem Meduliću, preko puta kavane „Medulić“. Vinko Vučić je bio visoko obrazovan čovjek i stručnjak u mnogim granama kemije, fizike i optike. U njegovoj su drogeriji Šibenčani kupovali posebne lijekove za vino, sredstva za rafiniranje spužava, naočale, fotografsku opremu, fotografske kemikalije, parfeme, kozmetiku, medicinske proizvode, čak i neke sportske rekvizite...
Njegova je drogerija bila nadaleko čuvena, a uoči Uskrsa pred njom su u redu stajale žene s kockom šećera u ruci i strpljivo čekale. Što su čekale i zašto su u Vučićevu drogeriju dolazile noseći kocku šećera?
Vinko Vučić je proizvodio posebni ekstrakt za uskršnje pogače kojem nije bilo ravna u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Imao je svoj recept kojeg je sam kreirao, a sastojke i njihove omjere držao je u strogoj tajnosti. Ipak zna se da je za svoj neponovljivi ekstrakt koji je uskršnjim pogačama davao najljepšu zlatnu boju i neodoljivi miris koristio ružino ulje, ulje klinčića i naročiti ekstrakt vanilije kojeg je osobno pripremao te još neke sastojke. Koje? To nikada nećemo saznati jer je svoju tajnu odnio sa sobom na onaj svijet.
Njegov ekstrakt je bio tako moćan da ge je prodavao na kapi! Jedna kap Vučićevog ekstrakta bila je dovoljna za jednu uskršnju pogaču!
Ali, kako kupiti jednu kap? I za to je Viko Vučić imao rješenje. Prodavao je svoj ekstrakt tako da bi kap kapnuo na kocku šećera koju donese kupac!!!
Bilo je to genijalno rješenje. Tko je želio ispeći tri pogače trebao je donijeti tri kocke šećera i kupiti tri kapi. Ta čudesna kap bila je tako snažna da je pogači davala opojan miris koji ne bi ishlapio tijekom cijelih uskršnjih blagdana, a istovremeno je pogači dok se pekla davao prekrasnu zlatnu boju.
Neprocjenjiva je šteta što recept za Vučićev ekstrakt za uskršnje pogače nepovratno izgubljen jer bi danas vrijedio zlata.
Zanimljivo je da je Vinko Vučić u doba kada je na kapi prodavao svoj čuveni ekstrakt za uskršnje pogače, imao iznimno inspirativno susjedstvo. Preko puta njegove drogerije čuveni šibenski neženja Niko Berović otvorio je kavanu „Medulić“ i to u lokalu u kojem je trgovinu svojih likera i alkoholnih pića imao čuveni Romano Vlahov. Odmah do Vučićeve drogerije svoju je prodavaonicu otvorio njegov imenjak, Vinko Novaković, prvi šibenski i dalmatinski kobasičar, otac originalne šibenske luganige i autor poznate šibenske mortadele, za koju je recept također nepovratno izgubljen. S druge strane ulice odmah uz kavanu „Medulić“ slastičarnicu je držao prvi dalmatinski slastičar Stevo Mandić koji je u ponudi imao i bezglutenske kolače i sladoled koje je pripremao prema vlastitoj recepturi.
Na žalost, ništa od toga više nema. Kao svojevrsni gastronomski živi fosil ostala nam je jedino šibenska luganiga, a sve ostalo prekrila je sjena zaborava ispod koje ponekada izvire divne šibenske priče poput ove o dragocjenom ekstraktu za uskršnje pogače koji se prodavao na kapi, a kupovao kapnut na kocku šećera.
