Šibenčanke, članice Narodne ženske zadruge i Katoličkog društva žena, podržale su na današnji dan 19. ožujka 1934. godine Rezoluciju o pravima žena na rad i zaradu Ženskog saveza Kraljevine Jugoslavije i pridružile se prosvjedima zbog otpuštanja žena s poslana kao načinom štednje u općinskim i državnim službama i smanjenja proračunskih troškova .
Šibenčanke su se tijekom rasprave o Rezoluciji "mogle podičiti vatrenim govorima u kojima se zrcalio njihov intelekt i naobrazba", a postavile su i "za politiku bolna pitanja" među kojima je najzanimljivije bilo je ovako sročeno:
"Žene nisu krive što nesposobna vlast loži lokomotive pšenicom, a ugljen izvozi budzašto, što baca mlijeko od domaćih krava i kupuje razvodnjeno u Europi, a kavu kupljenu po dva prodaje za dinar pa se onda čudi što država u blagajni nema para. U toj nevolji nesposobne muške glave domisle se da će blagajnu napuniti ako otpuste žene iz općinskih i državnih službi. Zašto žene? Zato što se u ovoj državi misli da su žene niža bića, a ne osobe i istinska kulturna stvorenja koja nemaju nikakve dubine mozga?"
Šibenčanke su se založile da "ako je već štednja smanjenjem administrativnog osoblja i činovnika neizbježna, da se racionalizacija provede tako da se otkazi daju nesposobnima, nekvalificiranima, nesavjesnima i onima koji su zaposleni preko veze bez obzira na spol". Uz to su se odlučno založile da se ženama zajamči "ravnopravnost s muškarcima u pravima na rad i zaradu" te dodale da je "danas u Šibeniku više obrazovanih, naobraženih, školovanih, pametnih i sposobnih žena nego muškaraca".
A na kraju Šibenčanke su rekle još nešto tada (a i danas) nezamislivo:
"Spremne smo sve do jedne odmah izaći iz državne službe kao i odreći se bilo kakvog rada i zarade ako šibenska općina i država našim odstupom na naša mjesta zaposli našu mlade i školovane djecu i tako im omogući da sklope brakove, zasnuju obitelji, podignu svoj porod i ostanu na rodnoj grudi umjesto da kruh traže u Amerikama."
