1. veljače 1918. godiner preuzimanjem zapovjedništva na brodovima Austro-ugarske ratne mornarice "Sankt Georg" i "Gea" započela je pobuna mornara u Boki Kotorskoj na čijem čelu je kao jedan od vođa bio mornar - topnik Jerko Šižgorić s otoka Žirja.
Pobuna je mornara počela točno u podne. Nakon zauzimanja brodova „Sankt Georg” i „Gea” mornari su zauzeli još 40 ratnih brodova koji su se zatekli u Boki Kotorsko, a carske časnike na čelu sa kontraadmiralom Aleksanderom Hansom zatočili su u brodskim kabinama.
Mornari su se pobunili protiv rata u kojeg su Njemačka i Austro-Ugarska uvukle cijeli svijet, a neposredni povodi bili su odbijanje ratovanja protiv slavenskih naroda te nemogući uvijeti života na brodovima.
Pobuna je ugušena već 3. veljače nakon dolaska 3 bojna broda, 4 razarača i 8 torpiljarki iz Pule. Uslijedila je represija nad pobunjenim mornarima. Odmah su uhićeno oko 1200 mornara i dočasnika od kojih su desetorica umrla u zatvoru.
Prijeki vojni sud namjeravao je na smrt osuditi 42 mornara i dočasnika, ali se od toga odustalo nakon intervencije i upornog zalaganja dr. Mitrović iz Knina, koji je dragovoljno branio mornare pred sudom. Ipak nije ih uspio spasiti sve jer je prijeki sud ipak na smrt osudio njih četvoricu. Bili su to Antun Grabar iz Poreča, Mate Brnčević iz Krila Jesenice, Čeh František Raš i Jerko Šižgorić s otoka Žirja. Sva četvorica su kao vođe pobune smaknuta po kratkom postupku.
Prije strijeljanja osuđenike je ispovjedio svećenik don Niko Luković koji je ostavio i pisano svjedočenje o njihovim zadnjim satima i zadnjim riječima:
Točno u 5 sati ujutro bio sam u koridoru zatvora na prvom katu sa članovima prijekog vojnog suda. Doveli su četiri osuđena mornara kojima je predsjednik suda, koliko se sjećam potpukovnik auditor Milota, pročitao presudu. Na to je František Raš doviknuo:
-Ta presuda je pucanje na pravdu!’
Zatim su trojica mornara odvedeni u jednu zatvorsku ćeliju, a Mate Brničević u samicu. Predsjednik suda mi se obratio:
-A sada, velečasni gospodine, vaša je dužnost osuđene pripraviti na smrt i olakšati im zadnje sate života.
Najprije su me odveli u ćeliju gdje su bili Raš, Šižgorić i Grabar.
Šižgorić je od ljutine razderao bluzu i jedno dugme sa njegove bluze doletjelo mi je na oko i razbilo mi staklo na cvikeru. Raš je bio pribran. On mi je rekao:
-Ja neću ništa tajno ispovijedati. Moja ispovijest neka bude javna. Kao socijalist borio sam se za slobodu, za prava radnika, za bolje društveno uređenje. A u vojsci, vidjevši ovaj nepravedni osvajački rat, koji vode Njemačka i Austrija protiv Slavena, radio sam u pokretu mornara da se sruši Austrija i da joj se odmah nametne mir. Povod za to dali su mi naši časnici koji su nas zlostavljali i raskalašeno živjeli, dok smo mi gladovali, a ohrabrilo nas je na pobunu ono što se dogodilo u Rusiji.
Počeo sam tješiti osuđene mornare priznajući da oni idu na drugi svijet nevini, kao žrtve pale za jednu pravednu stvar.
Na to mi je Šižgorić odgovorio:
-Uzalud nam vi govorite o drugom svijetu, kada mi mladi hoćemo živjeti na ovom svijetu i raditi za narod.
Antun Grabar je bio uznemiren. Žao mu je bilo žene i dvoje male djece koji su na njega mislili. On je od njih trebao napraviti nove ljude, borce za novo društvo, a nije uspio ni vidjeti ih.
Mate Brničević je bio miran. On je bio iskusniji revolucionar i pobuna na brodu Gea, kojom je on rukovodio, najbolje je bila organizirana.
-Ja ne žalim, rekao je Mate, što sam sudjelovao u pobuni. Ja ne žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu.
U sedam sati mornari su bili izvedeni na stratište na livadi ispod gradskog groblja u Škaljarima. Raš nije dozvolio da mu vežu oči. Strijeljanja su izvršila osam vojnika Mađara, pod zapovjedništvom jednog kapetana, također Mađara.
Šižgorić je gledao osam strijelaca i rekao im:
-Zar vi, vojnici, za čiji smo se bolji život borili, hoćete da nas strijeljate?
Na to je jedan od vojnika, koji su trebali pucati, pao u nesvijest. Prva naredba nije izvršena dok se onesviješteni nije zamijenio drugim. Zapovjednik je dao znak sabljom za pucanje, ali vojnici nisu htjeli pucati. Zapovjednik je dao treći put znak za paljbu. Neposredno prije paljbe Raš je uzviknuo:
-Vi pucate u pravdu. Živjela sloboda!
Trojica mornara su pala mrtva poslije prvog plotuna, a Grabar je bio ranjen. Na to su, po naredbi, pripucala dva vojnika i dotukla ga.
