Igor Rudan, prvi naš znanstvenik koji je nakon Ruđera Boškovića postao redovni član Royal Societyja (Kraljevskog društva) i jedna o najuspješnijih i najcitiranijih hrvatskih znanstvenika u svijetu, autor preko 400 znanstvenih radova od kojih su mnogi objavljeni u prestižnim časopisima, objavio je vrlo zanimljiv status na Facebooku u kojem je vrlo dobro definirao „uhljebe“. Njegov status prenosimo u cijelosti.
Status našeg vrhunskog znanstvenika prenosimo u cijelosti:
"BOLESTI PODUZETNIKA I BOLESTI UHLJEBA
Svatko tko je ikada pokušao riješiti bilo kakav osobni ili opći problem kako bi se izdigao na bilo kakvu višu ili očekivano kvalitetniju razinu postojanja, morao je primijetiti da ga je na toj novoj, višoj razini samo dočekao neki novi, još veći i teži problem. Baš kao u video-igrici.
I ima luđaka koji desecima godina neprestano rješavaju razne probleme i penju se sve više i više, i pritom se strašno puno troše. Neizvjesnost ishoda njihovih poduhvata izaziva stres, a taj pak tzv. managersku bolest. A pritom imaju samo jedan organizam na raspolaganju, a s rezervnim dijelovima za sada još uvijek slabo stojimo.
Za naš narod živci ne spadaju pod zdravlje
No, ima i znatno racionalnijih. U Hrvatskoj se za njih u zadnje vrijeme uvriježio naziv "uhljeb". Takvi često žive s roditeljima, i čekaju da im oni nađu posao. Zatim na tom poslu ništa ne rade, jer možda dobro znaju da, ako bilo što dobro odrade i bilo kakav problem riješe, bit će nagrađeni sa sve težim problemima i s još više posla. A poslu i problemima kraja nema, pa ne treba zato na taj put niti kretati. U životu ne valja žuriti, jer ionako se nema gdje stići, osim na groblje. A što se više čovjek žuri, šanse su da će prije tamo i završiti. Bolje je pričekati da roditelji, opet preko veze, završe u nekom staračkom domu, pa od njih nasljediti stan i auto, i čuvati, kako narod kaže, "i živce i zdravlje" (jer, za naš narod, živci, kako se čini, ne spadaju pod zdravlje).
Manageri i poduzetnici su kao životinje u divljini, u džungli, a uhljebi su kao te iste životinje u zoološkom vrtu. Ovima u divljini je život možda zanimljiviji, ali je i puno stresniji. Nemaš prava na pogrešku, inače si gotov. Ovima drugima, u zoološkom vrtu, nije, pak, uopće moguće pogriješiti. Treba se samo probuditi ujutro, za sve ostalo pobrine se država.
Netko će upozoriti kako su životinje u zoološkom vrtu nesamostalne, kako su znatno deblje od onih u divljini, kako imaju više artritisa i svih mogućih bolesti nekretanja, kamence, masnu jetru, salo.
Međutim - a to je poanta - životinje u zoološkom vrtu žive oko 30-50% dulje od onih u divljini.
A kad si čovjek, i imaš kojih 80-ak godina, nitko te više ne pita što si nekad bio, s koliko si ljudi rukovodio, koliko si novca namlatio. Jedino što ostaje važno u toj dobi jest koliko se svatko od nas dobro čuvao i štedio, jer čovjek može oboljeti od oko 16,500 poznatih bolesti, pa kako je lijepo rekla Margaret Atwood, "starenje nije za kukavice". I zbilja nije. Gadno je, i jadno. Baš kao što pjeva Marijan Ban u lijepoj pjesmi "Ruzinavi brod".
Uhljebe je možda lako prezirati, ali...
Uhljebe je možda lako prezirati, ali njihov pristup životu, sa strane brige o vlastitom zdravlju, potpuno je racionalan. A tko se zadnji smije, najslađe se smije. Ako se oni jednom budu smijati vama u nekom staračkom domu jer vas sve boli, a oni plešu tango, i još imaju vezu u mirovinskom, jer tamo su radili u istoj sobi 40 godina, i u zdravstvenom, jer tamo im rade svi rođaci, mogli biste se o koječemu zapitati. Pogotovo kad vam stalno budu govorili "k'o te tjer'o da tol'ko radiš?". Ili "nije pos'o zec, neće uteć".
Jer sve je u životu multidimenzionalno, pa ništa nije baš toliko loše, da u nekoj drugoj dimenziji ne bi, na neki bizaran način, bilo dobro. Zato nikoga ne treba nikada previše grubo suditi. I uhljebi su ljudi, a njihov je životni plan možda i racionalniji od onog poduzetničkog. Uhljebi su, u neku ruku, pravi gurui za risk management. Uostalom, do danas nemamo nikakvih čvrstih dokaza da je bilo kakav način života "bolji" ili "gori" od bilo kakvog drugog. Svi smo mi naš vlastiti, jedinstveni eksperiment u prostoru i vremenu“, piše Rudan na Facebooku.
