Datum objave: 25. Kolovoz 2017

Iris Ukić Kotarac za Šibenski list:Nisam marioneta Stipe Petrine

Diana Ferić
Diana Ferić

Po korjenima je gotovo podjednako Šibenčanka koliko Primoštenka i Tribunjka, a po osobnom stavu, temperamentu i pričljivosti samo – Šibenčanka. Riječ je o Iris Ukić-Kotarac, dugogodišnjoj vijećnici šibenskog Gradskog vijeća i šibensko-kninske Županijske skupštine s Nezavisne liste Stipe Petrine. Odmah nam je odlučno kazala kako nije nikakva marioneta Stipe Petrine, štoviše da se u žestokim, ali konstruktivnim raspravama znaju "potuć na nože", stoji u intervjuu Iris Ukić Kotarac u Šibenskom listu, koji prenosimo u cjelosti.

Na posljednjim je lokalnim izborima bila i kandidatkinja za gradonačelnicu Šibenika. No kakva je, zapravo, u privatnom životu ta građom skladna i sitna, ali temperamentom dinamitna pravnica koja se u šibenskoj javnosti profilirala kao čvrsta i odlučna političarka bez dlake na jeziku, uporna kao terijer, britka i beskompromisna?! Kako je "uplivala" u politiku, što je "kumovalo" njezinu zaposlenju u Općini Primošten, kako se relaksira i što radi kada ne radi - samo je dio pitanja koje sam joj nakanila postaviti na druženju uz kavu. Ta se kava u našem slučaju premetnula u džin-tonik i martini s mineralnom u fensi dekoriranim čašama kojima je Iris očarana. Pridonose, uputila me je, ambijentu i ugodi.

Ne nužno spomenutim redoslijedom, na sva je pitanja odgovorila počevši od detalja iz obiteljskog miljea, pa nadalje. Za supruga Dražena, čovjeka sportskog duha i profesionalnog opredjeljenja baš kao i čvrstih familijarnih sportskih korjena, kaže kako je njezin životni oslonac i temelj, mirna i disciplinirana osoba toliko različita od nje.

- Najjači je. Glupo je reći da mi kraj njega ne tribaju prijateljice. Imamo mi naše ženske spike koje su nezamjenjive, ali mogu reći da je on moja baza i ishodište. Praktički smo zajedno od 98. godine, od kad smo bili dica. Iduće će godine biti 20 godina. Da nemam njegovu podršku, ništa ne bi mogla. I mater i ćaća su mi divni, ali i svekar i svekrva, Miro i Tereza su mi potpora u svemu. Usput rečeno - svekrva je tako ružan izraz. Ona je meni druga mater, prijateljica, sve... Bez njih bi mi život bio prazan, a da bih postigla sve što sam do sada - nema šanse...- iskrena je Iris, a onda se usredotočila na korjene.

- Mater mi je Primoštenka po didovoj liniji iz loze Jakova Huljeva koji je 1902. doša u Šibenik, živija na Gorici i bija u državnoj službi. Supruga mu Luca bila je rodom iz Konavala. Dobili su šestero dice - četri ćere i dva sina. Jedan je bija učitelj Bepo, drugi moj did Tonći, odnosno Ante koji je bija student prava. Kad im je umra ćaća, did Tonći je prikinija školovanje kako bi uzdržava obitelj. Zaposlija se kod Šare u Šibeniku i vinča se za moju babu Slavku iz obitelji Maričić Gabela. Za vrime rata dida Ante je poginija u zbijegu. Baba Slavka je ostala udovica s dvoje dice, mojom materom i ujcem Ozrenom Huljevom. Oboje je školovala, mater je studirala jezike i zaposlila se kao prevoditeljica u TLM-u, a ujac je bija sudac na Općinskom sudu u Šibeniku pa je iša u odvjetnike.


-O školovanju dice se općenito puno vodilo računa. Kod nas je, tako, stjecajem sudbinskih okolnosti, jako izražen ženski klan. Tete Huljevice na Gorici su bile još u ono vrime full emancipirane žene, pratile su politiku, imale svoje mišljenje o svemu. I mater mi je govorila cili život da žena može sve isto ka i muško samo šta može još i rodit. Kod moga ćaće i matere brat i ja smo stalno poticani na svoj stav i gard. Taj trend sam samo nastavila. Sebi znam tepati da sam pokupila najbolje od jednog i od drugog - na mater imam parlatinu, a na ćaću sam borbena. Ćaća mi je, inače, rodom Tribunjac, njih je u familiji bilo sedmero. U ono vrime se usudija nakon srednje škole u Šibeniku doškolovati u Beogradu i sam samcat je završija metalurgiju. Bija je dugo godina upravnik i šef proizvodnje u TLM-u, dobar radnik i fajter, nikad se nije da zajebavat i uvik je izražava svoje mišljenje bez obzira što se u ono vrime to svak i nije usuđiva.

Nakon završenog Pravnog fakulteta, Iris je po savjetu ujaka, najprije odradila staž na sudu i položila pravosudni ispit, a tek onda se dala u traženje posla.
- Ujac mi je reka-ćerce, odi ti najprije na sud, pa ti lipo kreni od nule. Počela sam tako od bubanja pečata u ovršnom postupku, kopiranja, rada na protokolu do prakse sa sudcima. Došlo je onda vrime traženja posla, natjecala sam se, obilazila okolo urede i u međuvremenu me Zavod posla da se natječem za pravnicu u Općinu Primošten.

Ostalo je, veli, povijest. Od 20-ak kandidatkinja i kandidata, tri su pravnice ušle u najuži krug, a Iris je, priča izabrana spletom bizarnih okolnosti za koje je doznala tek nakon godinu i pol dana.

- Nikako se nisu mogli odlučiti koju će primiti, pa je Stipe Petrina stavija tri imena u tri kuverte i reka komunalnom redaru da izabere jednu od kuverti. Eto, tako sam ja dobila posal, a ne priko veze i poznanstva niti po primoštenskoj liniji, kako su mi znali reć. Ne bi to nikad saznala da se jedanput nisam "zakačila" sa redarom. Tada mi je reka - muči mala, da ti nije bilo mene, da te ja nisam izvuka ne bi ti dobila posal. To vam je prava istina.

- Ko je zna za Stipu Petrinu, općinu, ko je zna da će mi jednog dana Primošten značiti tako puno...
Ni tada, a ni kasnije, uostalom, nije znala niti da će završiti u politici. Dogodilo se to, priča, nakon što se uvjerila u poštenje, iskrenost i pravičnost svog šefa.

- Stipe mi je svojim primjerom pokaza da je čovik od povjerenja. Kad je 2009. slaga županijsku listu pita me je slažem li se da i ja budem na njoj. Pristala sam i rekla da ga podržavam sto posto, ali da od mene neće imati nikakve koristi jer nemam nikakvo biračko tijelo. U svom stilu mi je odgovorija da sam pravnica, da znam posal i da ću bit dobra. Do predaje lista nisam znala da me je stavija na treće misto. Tako je krenulo i, vidite, ispalo je OK.

 

 

Za njezinu gradonačelničku kandidaturu u Šibeniku isto su, dodaje Iris, zaslužni Stipe i ljudi s njegove male liste.
- Znali smo da ću se teško probit iako je bilo ljudi koji me puno volu, pa su mi predviđali ulazak u drugi krug. Cilj je bija da postanemo vidljiviji građanima i da dobijemo medijski prostor u kojemu ćemo moći slobodno razgovarati o temama koje su bitne za grad. Rezime je da smo za jedno misto podigli mandat u Gradskom vijeću, sad imamo klub, a otvorili smo i teme Mihe Mioča, Vodovoda i Nogometnog kluba. Sad je to druga priča. Pokrenuli smo stvari s mrtve točke.

Što se tiče incidenta sa Stevom Žeželjom, njegovoj pripadnosti krajinskoj vojsci i stavu o "građanskom ratu", Iris je eksplicitna:
- Došao je na našu listu uz preporuku ozbiljnih ljudi, odreda branitelja. Lagao nas je, prevario i šokirao. Čak da se radilo tek o lapsusu, a ne o osobnom uvjerenju, to je automatski razlog za diskreditaciju i micanje od nas. Žao mi je, ali to je tako. Uvrijedio nas je.

S teške teme prešli smo na perolaku, o tome kako se relaksira od brojnih poslovnih obveza i političkog angažmana. Ispušni ventil joj je, reče - pivanje po kući i male radosti.

- Strašno volim glazbu. Mora uvik bit kave, ovisnica sam o kavi, to mi je jedina prava ovisnost. Mora bit struje i CD-ova u dijapazonu od teške rokije, bluesa, jazza... George Michael mi je ljubav još od srednje škole. Kakvog sam raspoloženja - takva je i glazba. Izoliram se i pivam, a volim i plesat. Izać vanka i plesat - to mi je najdraže. Jedino mi je ža što mi nedostaje vremena. Tila bi se uključit u nekakvu plesnu školu jer plesanje mi je zakon. Eto, imamo i pasića Arisa, samojeda od godinu i po dana pa prošetamo po kvartu s njim i zafrkavamo se. Dosta je živ. U stvari, kompletno je lud. Kad sam gledala takvog (Begovog) pasa koji je onako dostojanstven, smiren, divan - rekla sam: meni treba ovaj pas za opuštanje. Dobila sam još većeg luđaka koji me vuče po putu, veseli se ka dite... Isto ga ne bi dala ni za šta na svitu. I ništa u svom životu ne bi nizašta dala - zaključila je Iris.

 

Iz kategorije: Vijesti