Datum objave: 06. Veljača 2017

Pero Mioč: U Šibeniku dugujemo Brešanu zahvalnost, a savjest neka peru strukture vlasti

Diana Ferić
Diana Ferić

Oštre kritike o odnosu institucija prema nedavno preminulom velikom hrvatskom i europskom književniku Ivi Brešanu koje je njegov kolega i dugogodišnji prijatelj Pero Mioč izrekao na komemorativnom skupu u Šibeniku još odzvanjaju u ušima onih koji su ih čuli, razumjeli i podržali, no nismo sigurni da se nad njima zamislili oni kojima su bile upućene.

 

Pero Mioč, hrvatski kazališni redatelj, pisac i književni prevoditelj, i cjelokupnoj javnosti hrabro, odrješito i s primjerenom dozom intelektualne drskosti, bacio im je Brešana u lice. Njegove riječi sažete u poruci da je Hrvatska ostala Brešanov moralni, intelektualni pa i materijalni dužnik, te da mu taj dug nikada neće podmiriti današnji likovi iz Brešanovog „Hamleta u Mrduši Donjoj“ koji vladaju hrvatskom kulturom, politikom i duhovnošću, zazvonile su oštro i proročki.

 

 

O Ivi Brešanu kao književniku i čovjeku i tim kritikama Pero Mioč opširno govori u intervju u novom broju časopisa „Volim Šibenik“, a u ovom tekstu donosimo nekoliko naglasaka iz tog razgovora:

 

O tomu što su Šibenik i Šibenčani izgubili Brešanovim odlaskom:

 

Znaju Šibenčani što su izgubili jer su znali što su u Ivi, čovjeku i Šibenčaninu, imali i zašto su Brešana pisca i filozofa poštivali, a poštivali su ga, što je možda i najveće priznanje koje je moguće dobiti, obični ljudi. Poštivali su ga na Poljani, na obali, u kavani, u Kalelargi... Prodavačice na tržnici, kamo svakodnevno odlazim, raspitivale su se za njega, pitale za zdravlje, oporavak, raspoloženje, o njemu su govorile s nehinjenim poštovanjem i uvažavanjem, a opet nekako duboko intimno kao o nekome tko im je blizak rod. On je uživao iznimno poštovanje čak i onih koji nisu čitali njegova djela.

 

....Mi u Šibeniku, dugujemo mu zahvalnost i ljubav, a savjest neka peru strukture vlasti, društva pisaca i književnika, HAZU... svi oni zbog kojih nije doživio objavljivanje svojih ni sabranih, ni izabranih djela, zbog kojih nije ušao u ediciju ''Pet stoljeća hrvatske književnosti'', zbog kojih nije primljen u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, premda su ga akademici Ivan Aralica i Nedjeljko Fabrio predložili, dobro znajući što čine. Ali njihove kolege iz Akademije nisu ih podržali, i također su dobro znali zbog čega to čine: njihovi efemerni ferali potamnjeli bi uz zvijezdu Brešan. Sumnjam da mu se oni koji su mu ostali dužni mogu čak i posthumno odužiti.

 

 

O licemjerju i primitivizmu hrvatskom društvu:

 

U Hrvatskom saboru, Društvu hrvatskih književnika, Društvu hrvatskih pisaca, u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti i drugim našim institucijama vrvi od Bukara, Pulja i Mačaka. Hrvatska je prenapučena Brešanovim Donjomrdušanima, uz ispriku onima koji u tu nomenklaturu ne spadaju. Pretjerivanje? Ne. Pogledajte samo tko je sve zastupljen u ediciji „Pet stoljeća hrvatske književnosti“ i potražite među svim tim imenima Brešana. Nećete ga naći. Nisam protiv onih koji su tu zastupljeni. Naprotiv, svi su oni zaslužili svoje mjesto jer su bili vrijedni orači na ovoj našoj sirotoj duhovnoj njivi. I neka ih. ''Veličinu malenih'', kako bi rekao pokojni Barac, treba cijeniti. Ali zapitajmo se, za ime Božje, zašto među njima najvećega nema? Odgovor znaju svi koji su čitali ili gledali „Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja“. Spoznaja da Brešana nema u ediciji „Pet stoljeća hrvatske književnosti“ bolna je, tragična, ali ne treba se time previše zamarati jer on će svojim djelima, na užas onih koji će zbog te nepravde morati živjeti sa svojim grizodušjem, živjeti i nadživjeti mnoge koji su ispunili te stranice. Ne opravdava nas, ali eto nekakva je utjeha, što takav odnos prema vlastitim duhovnim divovima nije ekskluzivizam samo nas Hrvata. Imali su svoje Brešane Grci, Nijemci, Britanci, Talijani... ali sve je s vremenom došlo na svoje mjesto, jer je sve one koji su im krojili sudbinu mjerama svoga primitivizma, prekrila tama zaborava.


O optužbama da je Brešan bio anacionalan, da je bio psovač i da nije poštivao Boga:

 

...Intelektualni i duhovni feralići nisu mogli otrpjeti Brešanov domoljubni, duboko arhetipski kršćanski, stvaralački i moralni sjaj.
To što o njemu govore su su strašne stvari. To je vrhunac primitivizma koji je opasniji od neznanja. Brešanu su oduzimali pravo na domoljublje i sramno ga razapinjali kao bezbožnika, nehrvata i psovača oni intelektualni, duhovni, domoljubni, politički pa i crkveni feralići koji nisu mogli, i još uvijek ne mogu, podnijeti njegov domoljubni, duboko arhetipski (Kristov!) kršćanski, stvaralački i moralni sjaj. Mi od Silvija Strahimira Kranjčevića do dana današnjega nismo imali takvu moralnu uspravnicu (unatoč svim neverama stajao je uspravan!) kakav je Brešan.

 


...Ivo je poštivao vjernike, ali je bio neumoljivo protiv onih koji propovijedaju jedno, a čine drugo. Bio je neumoljiv u žigosanju licemjerja. O toj „Državi božjoj“ razgovarao sam s jednim svećenikom koji me je optuživao da sam prijatelj Brešana Bezbožnika. Rekoh mu, oprostite, ali vi ste bezbožnik jer sudite o drugom čovjeku na bezbožan i nekršćanski način. Objasnio sam mu da je „Država božja“ vrlo kršćanska knjiga, premda Brešan u njoj ne propovijeda kršćanstvo, ali žali za iznevjerenim Kristovim načelima. Slično je i s Brešanovim romanom „Astarot“ u kojem je jedino svjetlo na kraju mračnoga tunela upravo ideja Isusa Krista. To nisu shvatili oni njegovi kritičari koji ne mogu razumjeti da je izjednačavanje Crkve i Boga strašan grijeh. Blasfemija! Na žalost kod nas u Hrvatskoj i u hrvatskom biću to se ne želi razumjeti, a ja nisam gospodar konačne istine, pa ovo govorim zato što osjećam da to moram reći, a sa mnom se nitko ne mora slagati, niti ću bilo koga mrziti ako se sa mnom ne složi.

 

Cjeloviti intervju pročitajte u novom broju časopisa „Volim Šibenik“ koji je u prodaji na kioscima Tiska i u dućanima trgovačkog lanca „Djelo“.

Iz kategorije: Vijesti