Datum objave: 03. Studeni 2016

RAZGOVOR:Županija nam stari bez adekvatne skrbi, socijalna slika Šibenika nije dobra...

Snježana Klarić
Snježana Klarić

Centar za socijalnu skrb u Šibeniku djeluje na tri adrese, odnosno četiri ako se sjetimo da u sastavu Centra djeluje i Podružnica obiteljskog centra. I kao da sve to skupa nije dovoljan problem, u Centru već godinama muku muče s nedovoljnim brojem (stručnog) kadra. Trenutačno ih o socijalnim problemima mladih, obitelji, samaca i staraca na potezu od Pirovca preko Krešimirovog grada do Rogoznice brine 30-ak zaposlenika, a nedostaje ih barem još pola od tog broja.

 

Davorka Grbac – Plavčić, v.d. ravnateljice Centra za socijalnu skrb, čiji je osnivač Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, ne krije da je ono što ona i njeni djelatnici rade u zadanim (neadekvatnim) uvjetima – pravo umijeće zbog čega, priznat će u intervjuu, povremeno pati kvaliteta obavljenog posla u zaštiti pojedinca i obitelji, pružanju pomoći potrebitima…

 

Kako je moguć rad Centra s obzirom na dislociranost odjela koji djeluju unutar institucije?


Ovaj Centar socijalne skrbi jedinstven je u Hrvatskoj po tome što su odjeli rasuti na tri lokacije. To što je Podružnica centra za obitelj na odvojenoj adresi to nam je zadano pravilnikom i to nam je čak prednost.
Odjeli Centra koji obavljaju postupke u našoj nadležnosti su ovdje u Ulici Petra Grubišića, u Mimincu i u Ulici Matije Gupca.


Osim što su uredi dislocirani, oni doista loše izgledaju. Barem izvana, posebno se to odnosi na Odjel za zaštitu djece, braka i obitelji smještenom u baraki u Ulici M. Gupca.

 

Problem je u tome što Centar nema vlastiti prostor nego su to prostori koje smo zakupili. Konkretno, prostor u M. Gupca je vlasništvo Grada Šibenika i koristimo ga takvog kakav je. Puno smo radili na adaptaciji tog prostora unutra. Prostor je zaista primjeren i lijepo uređen, a taj prvi dojam, nažalost, kvari nam priču. Tako da sam u jednom trenutku krenula dopisom prema Gradu Šibeniku tražeći mogućnost da se promijeni krov na kućici, kako je volim zvati, jer je to salonitni krov i zapravo je opasan za zdravlje.

 

Motiv mi je bio da zaštitim ljude koji tamo rade. Razgovarala sam s predstavnikom Grada, inženjerom građevine koji mi je rekao da bi promjena krova bila prevelika investicija i da Grad ne bi na to išao posebno jer se računa da bi taj prostor bio za rušenje u dogledno vrijeme i izgradnju nekog boljeg, funkcionalnijeg objekta.

 

Bojim se da ne planiraju Centar za socijalnu skrb već će nešto drugo biti prioritet kako se to često događa u ovom gradu.

 

 

Foto: Ulica M. Gupca i baraka sa salonitnim krovom opasnim po zdravlje 

 


Kako ste zadovoljni brigom institucija na višoj razini o vama koji skrbite o drugima?

 

Sa Županijom imamo svakodnevnu suradnju vezanu za financije i tu zaista nemamo nikakvih problema. Vrlo su brižni i prate potrebe. Ali s Gradom imamo puno manje kontakta iako smo blizu. Najmoprimci smo njihovih prostora, ali konkretne, velike suradnje nema.


Pokušavamo djelovati u lokalnoj zajednici na način da u onoj zajednici za koju vidimo da postoji izrazito velika socijalna potreba ili rizična skupina nastojimo uspostaviti dijalog i riješiti probleme.
Imali smo planove i aktivnosti, surađivali smo s nekim naših gradovima i općinama pa smo se ih upozoravali na problem starog stanovništva koji je rastući problem. Sve je više starog stanovništva, a lokalne zajednice se ili ogluše ili zaista ne vide socijalne probleme na svom području.

 

Upozoravamo ih da nemaju razvijenu mrežu socijalnih usluga za starije i nemoćne osobe, nema dovoljno kapaciteta, nema dovoljno pomoći u kući, nema osobnih asistenata za osobe s invaliditetom. To su usluge koja bi svaka lokalna zajednica trebala imati na svom području. Kao što se brinu da imaju škole i ambulante. Sada dolazi novi đir, moraju razvijati usluge za starije i nemoćne. Staračkih je domaćinstava prepuno u svakoj općini.

 

Možete li izdvojiti primjer?

 

Vodice. Mi smo im pisali dopise, upozoravali na potrebe veće brige o starijima i nemoćnima, o potrebi otvaranja smještajnih kapaciteta. Unatrag par godina imali smo dosta situacija u kojima smo starije i nemoćne osobe s područja Vodica morali izdvojiti iz obitelji, odnosno osobe su živjele same i morali smo ih smjestiti u domove diljem Hrvatske.

 

Sad, zamislite osobu koja je rođena u Vodicama, koja je cijeli svoj život provela u tom gradu da sa osamdeset i nešto godina kad ne može brinuti o sebi, i mi je smjestimo u Čakovec. Teško je to.

 

Ali, nisu u pitanju samo Vodice. Ima toga u svim sredinama.


Hoćete reći da je staro stanovništvo i adekvatna skrb o njima gorući problem?!


Da, nema se dovoljno smještajnih kapaciteta. I nema dovoljno organizirane pomoći u kući. Nema niti jedan dnevni boravak što neke druge sredine imaju. Dnevni boravak u kojem bi se stariji okupljali i gdje bi provodili vrijeme.

 

Na kraju krajeva, njihovi aktivni članovi obitelji kad odlaze na posao zašto ne bi mogli iskoristiti takvu priliku da stariju osobu smjeste u dnevni boravak gdje će imati organiziran program i obrok i opet popodne nakon posla doći po njega i odvesti ga kući.

 

Foto: Populacija stanovništva sve je starija, a briga neadekvatna 

 

Jedan od problema s kojima Centar muku muči je manjak djelatnika što je vidljivo iz vaših izvještaja o radu Centra.

 

Nažalost, nemamo dovoljan broj zaposlenika. Po Pravilniku o minimalnim uvjetima prostora, oprema i broja stručnih i drugih radnika ispada da nam nedostaje 13 stručnih radnika. To stavite u usporedbu s brojem zaposlenika koji iznosi 30, znači nedostaje nam još pola.

 

S tim da i taj Pravilnik Ministarstva zapravo nije realan. Ne znam čime su se rukovodili, ali čak i da je realan i da je to dovoljan broj radnika za kvalitetno obavljanja posla, ispada da mi već u petom, šestom mjesecu ispunimo zadanu kvotu o brojnu korisnika godišnje po jednom radniku. Tako da ne znam što radimo ostatak godine. Volontiramo?!


Propisana norma je 250 korisnika, negdje je 100, negdje 60, ovisno o kompleksnosti postupaka koji se provode.


Trpili zbog toga kvaliteta posla djelatnika Centra?

 

Naravno da da jer negdje mora biti diskrepancija. Mora se pojaviti i očitovat i sve dalje je naše umijeće kako ćemo posložiti prioritete. I to je sve mogući odrađivati kroz neko vrijeme.


Obično kažemo da radimo kao vatrogasci, gdje gori, tamo se radi, tamo se djeluje. A i nama je izazov gdje su teške situacije dati doprinos i pokazati kvalitetu. Međutim, kad se tako radi dugi niz godina, neke se stvari naslažu, one koje nisu odrađene, koje nisu bili prioriteti i nismo ih napravili.

 


Znači li to da svi slučajevi dobiju koliko – toliku pozornost djelatnika Centra ili neki ostanu po strani?

 

Kod nas je svaki slučaj koji dođe u Centar, važan. I svakomu se posveti sva potrebna pažnja, ali ne odrađuju se revizije prava. Znači, nama Zakon o socijalnoj skrbi nalaže da osobi kojoj su priznata prava na, recimo, doplatak treba jednom godišnje provesti reviziju ostvarenog prava. To je nemoguće za nekog tko ima 400 takvih osoba, a uz to prima i druge poslove smještaja, obiteljskog nasilja, radi socijalne ankete za osobe koje su u zatvoru… I onda da još jednom godišnje preispita njih 400!? Naravno, da ih ne preispita i onda imamo, nažalost, da se neko pravo ne preispita deset godina.

 

Možemo li to nazvati rasipanjem novca do kojeg nedvojbeno dolazi zbog manjka radne snage, ako uzmemo u obzir da netko od tih 400 osoba tijekom 10 godina i izgubi pravo na naknadu?


.
Mi imamo 1.700 slučajeva doplatka, 400 osobnih invalidnina, oko 850 zajamčenih minimalnih naknada, zar je moguće da pet ljudi, koliko ih radi na tim poslovima, pozove sve te ljude? Naravno da je nemoguće. I ne znamo zašto nam je stavilo da to radimo. U uređenim sustavima to bi imalo smisla, ljude bi trebalo obilaziti, ali mi to ne možemo jer bi nam za to trebalo još djelatnika. U ovim uvjetima to ne možemo raditi.

 

Što je sa žalbama nezadovoljnih stranki?


Stvari su se počele mijenjati nakon što je uveden Zakon o socijalnoj skrbi iz 2014. godine otkako je uvedena zajamčena minimalna naknada koja je pooštrila kriterije. I ljudi su počeli shvaćati da su se stvari promijenile, da su obvezni ispuniti kriterije. Samo imamo i alate po kojima možemo provjeriti da li neka osoba ima bankovne račune, imovinu, auto, brodove. Nama je to u sustavu dostupno. Povezani smo, umreženi. Malo je prostora za muljanje i ljudi su to shvatili.

 

U revizijama smo utvrdili da je određeni broj naših sugrađana varao sustav jer su imali ušteđevine, imali su i brodove, nekretnine, imali su i nasljeđe za koje nisu smatrali da bi trebali živjeti od toga nego su mislili da im je država dužna nešto osigurati.

 

Kakva je socijalna slika Šibenika unutar njegovih revitaliziranih tvrđava?


Unutar tvrđava slika je malo gora nego izvan. U samom gradu imamo dosta starijeg stanovništva čije potrebe Grad ne prati. Ima dosta korisnika zajamčene minimalne naknade i doplate za pomoć i njegu. U gradu nema nikakvih ni prostora ni aktivnosti namijenjenih starijim osobama.

 

Ne znam, mislim da nije ugodno živjeti u gradu, da nije ni po mjeri obitelji.


Ima novih snaga. Vidim da Grad pokušava nešto učiniti. Dolazili su mladi ljudi koji su krenuli raditi neke projekte za revitalizaciju grada i to treba podržati. Mladi ljudi imaju ideja i znaju i bila bih oduševljena kad bi nešto pokušali. Ne mogu reći koje je rješenje, ali vidim potrebe i probleme tih ljudi.

 

Bolja je socijalna slika izvan Šibenika, manja mjesta, čini mi se, bolje žive. Mislim da su čak i bolja okruženja za obitelj, za djecu.


 

Iz kategorije: Vijesti