Bitka za Šibenik, vođena od 16. do 23. rujna 1991. godine, bila je prva značajna hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu. Šibenski branitelji uspjeli su zaustaviti prodor prema moru velikosrpskog agresora na čiju se stranu stavila Jugoslavenska narodna armija i onemogućiti mu vojno-strateško presijecanje Hrvatske i njezino komadanje na neobranjive, lako osvojive enklave. Branitelji Šibenika pokazali su da velikosrpski agresor, čak ni uz potporu JNA, nije nepobjediv, što je imalo i snažan, štoviše presudno važan, moralni učinak na hrvatske branitelje i tek rođenu neovisnu Republiku Hrvatsku. U tom smislu bitka za Šibenik bila je po svom značaju jedna odključnih prekretnica u Domovinskom ratu.
Velikosrpski agresor napao je Šibenik s kopna, mora i iz zraka ne očekujući značajniji otpor njegovih slabo naoružanih branitelja, ali premoć u vojnoj sili i vatrenoj moći, a da toga nije bio svjestan, nije imao ni 16. rujna kada je tenkovima izbio na Šibenski most i nadirao prema Šibeniku sa sjevera nakon pada Drniša. Bitku je izgubio u trenutku kad su se u obranu Šibenika oglasili topovi s otoka Žirja koje je oficir JNA, Šibenčanin Željko Baltić u tajnosti predao hrvatskim braniteljima još u travnju 1991. godine. Udar topova sa Žirja pokolebao je agresore i natjerao ih da ustuknu. Pokazalo se da Šibenik i Hrvatska nisu bespomoćni, da su spremni boriti se i da su kadri učiniti nemoguće – razoružati JNA i njezinim je oružjem natjerati na uzmak.
Nakon preuzimanja obalne topničke bitnice na Žirju te zauzimanja jakih uporišta JNA u Zečevu i Kruščici i topničke bitnice na otoku Smokvici, branitelji Šibenika, 113. brigada ZNG/HV-a i pripadnici policijskih postrojba, tijekom samo dva dana postali su jedna od najbolje naoružanih i organiziranih hrvatskih obrambenih formacija.
Pobjeda branitelja Šibenika imala je presudnu stratešku važnost za obranu Hrvatske i daljnji tijek Domovinskog rata sve do oslobodilačke vojno-redarstvene akcije „Oluja”.
