Hrvatska stranka prava pozvala je 1909. godine šibenske težake na ustanak i borbu protiv piva - otrova koji truje narod, muževima oduzima muškost, ubija volju za dobrim jelom i uništava najveće bogatstvo šibenika - vino.
Pozivamo svakoga, bio on gospodin, radnik, težak, i zvao se bilo kojim imenom da bojkotira u našem gradu ona mjesta gdje se toči bira. Treba zametnuti oštru borbu borbu proti bire. Neka svak dobro zapamti i to da je filoksera zarazila sva šibenska polja, i težaci velikom mukom i ogromnim troškom obnavljaju svoje vinograde novom lozom, a sada im se pravi konkurencija nezdravim i po svemu štenim ćifutarskim pivom (birom)?
Svak znade da je sada kriza u prodaji vina i da se vino ne može nigdje izvažati i da ga treba hoćeš nećeš, prodati u mjestu, a kako ćeš kada se pojavila konkurencija bire koja je još više zapela prodaju vina i još više oštetila težaka.
Zato, braćo gospoda, radnici i težaci - bojkot! Bojkot bire jedino je naše oružje u borbi protiv te pošasti. Ako bojkota ne bude neće nam preostati ništa drugo osim težačkog ustanka!
Neka nikoga nikoga ne iznenaditi kada čuje da se diže težačka jaka mišica da obračuna sa svojim zlotvorima, prodavačima bire. Opominjemo, jedan šibenski težak u borbi za opstanak vrijedi za njih sto.
Pravaši - predvodnici rata protiv piva i borbe za opstanak vina
Šibenčane na bojkot piva, a šibenske težake čak i na ustanak protiv tog pića, 1909. godine pozvali su čelnici šibenske Hrvatske stranke prava, a svoj su pamflet protiv piva i borbe ni protupivski poklič objavili u Pravoj pučkoj slobodi. Pravaši su bili zabrinuti za težake čija je egzistencija već bila ugrožena kada je bolest filoksera poharala njihove vinograde. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Šibeniku je više od 80 posto njegovih žitelja živjelo od vina i vinograda. Vinarstvo i vinogradarstvo bilo je u velikom usponu sve do 1852. godine kada se pojavio trsov ušenac (žiložder, filoksera) koja je opustošio dalmatinske vinograde, a nije suzbijen sve do 1918. godine. Stanje je do krajnosti pogoršala vinska klauzula između Austrije i Italije iz 1891. godine prema kojoj je Italija mogla izvozila vino u Austriju uz povlaštenu minimalnu carinu, a istovremeno je državnim nametima bio otežan izvoz vina iz Dalmacije. Pitanje obnove vinograda i prodaje vina bilo je doslovno pitanje opstanka za Šibenik i Šibenčane koji su proizvodili više od 15 posto sveg vina koje se proizvodilo u Dalmaciji.
Na svu tu nevolju, jad i bijedu, pojavila se neočekivana konkurencija - pivo, piće do tada gotovo nepoznato u Šibeniku i Dalmaciji.
U šibenskim krčmama i gostionama pivo se počelo točiti krajem 1907. i početkom 1908. godine. U početku je prodaja piva bila neznatna. Ljubitelja piva bilo je malo, a na pivo se gledalo kao na nekog simpatičnog, egzotičnog uljeza ili modi hir koji će, kao i svaka moda, brzo proći.
Međutim već 1909. godine prodaja piva u Šibeniku porasla je toliko da je počela ozbiljno ugrožavati trgovinu vinom kojeg je u Šibeniku bilo previše jer nije bilo izvoza, a prodaja mu je drastično opala zbog uvoza jeftinijih talijanska vina.
U toj situaciji šibenska Hrvatska stranka prava gotovo doslovno je objavila rat pivu i zametnula prvi (i jedini) šibensko - pivsko - vinski rat u kojem se nisu birala sredstva da vino pobijedi pivo, da se iz Šibenika i Dalmacije izbaci taj opasni uljez.
U rat su mimo njihove volje i znanja bile uključene i žene, mobilizirani su liječnici, a pokrenut je i velika medijska kampanja kojom se na sve načine nastojalo diskreditirati pivo i istaknuti vrline vina.
Austrijski bojkot kao inspiracija za šibenski protupivski rat
U rat protiv piva šibenski pravaši krenuli su ohrabreni uspješnim bojkotom piva koji je krajem 1908. i početkom 1909. godine proveden u Austriji. U toj su se zemlji tvornički radnici, tada najveći potrošači piva, odlučili na bojkotirati ogorčeni povećanjem cijena tog pića. Bojkot je bio masovan, dosljedan i toliko uporan da je austrijska pivska industrija morala, da bi opstala, odustati od poskupljenja piva. Austrijsko radništvo u borbi protiv skupoće piva pokrenulo je i široku kampanju kompromitiranja piva kao nezdravog pića koje umanjuje ljudske radne sposobnosti što je bilo u drastičnoj suprotnosti s njihovom željom da piju puno jeftinog pivo, ali je upalilo pa se bojkot proširio i među građanstvom, posebno u Beču.
Vođe bojkota tvrdile su da je bira ubitačna po zdravlje čovjeka, da su radnici koji bojkotiraju pivo zdraviji i vitalniji te da im je rađa lakša. Naglašavalo se da oni koji bojkotiraju biru više ne trpe od želudca i glavobolja i da se u svakom pogledu bolje ćute.
Sukob vinske i pivske civilizacije
Tragom tih austrijskih "iskustava" šibenski pravaši su tvrdili da europski spekulanti birom truju i naš dobri puk.
Žalosno! Do sada su bili sami klobučari i kaputaši koji su se trovali birom, a sada hoće neki da nam unište i našu uzdanicu, zdravu radinu ruku, težaka. Osim ove štete koju nanosi prodaja bire i druga je od ne manje zamašna šteta što se sa prodajom bire hoće da potisne prodaju vina, koja sačinjava jedino blagostanje za našeg težaka. Kada ne bude mogao prodati niti to ma što imade, onda je sasvim propao. Na ovo bi se imao zamisliti ne samo težak nego i svaki šibenski klobukaš koji od težaka i s težakom živi i morao bi mu barem u nečemu biti od korist i. Svak dere težaka, a kada mu je u čemu pripomoći, onda kanda ga ne poznaje. To ne ide.
Za razliku od Austrije gdje se vodila borba protiv poskupljenja piva, u Šibeniku se vodio rat protiv piva. Štoviše neki su pravaši isticali da tu nije riječ samo o ratu protiv piva kao nelojalne konkurencije vinu nego da se tu radi sukobu između uljuđene vinske i vulgarne pivske civilizacije te srazu dvaju kultura; vinske koja je utkana u temelje kršćanstva i svekolik europske i svjetske vrijednosti izrodila i pivske koja ljude valja u blatu neznanja, zaostalosti, nepismenosti i ropske bezvoljnosti.
Nevesele su i uvele Šibenčanke kojima je bira ugasila moć njihovih muževa
Procjenjujući da takve, previše intelektualne teze, neće biti dovoljne da Šibenčane kojima se pivo sve više sviđalo, navedu na oštar bojkot te pjenušave žute mokraćevine, počelo se po pivu pucati iz sveg raspoloživog oružja.
Prvi važan argument bio je da bira nepovratno i bespogovorno ubija muškost što mogu posvjedočiti Šibenčanke čiji muževi gase žeđ pivom.
Pokretači bojkota pozivaju opasnosti svjesne Šibenčane kako gospodu tako i težake da se osvrnu oko sebe i vide koliko je po Šibeniku zbog bire koja je uzela moć njihovim muževima neveselih ženskih lica bez sjaja u očima i rumenila u obrazima.
U pomoć se prizivaju i navodno nepobitni podaci da se u Šibeniku nakon što su muževi počeli uživati u biri općenito rađa manje djece i, što je najgore, u tom smanjenom broju puno više ženske nego muške.
Zbog bire, tvrde organizatori bojkota, pao je i interes za bludilišta koja ostvaruju sve manji promet.
Pivo uz suho meso izaziva ogavnost, a paše jedino uz ćevapčiće bez svinjetine
Važno oružje u borbi protiv piva bila je i gastronomija. Na popisu razloga za bojkot piva našla se i tvrdnja da pivo smanjuje apetit te tako umanjuje potrošnju u krčmama i gostionicama.
Posebna pozornost posvećena je nespojivosti piva s jelima koje Šibenčani vole. Prije svega tvrdilo se da gutljaj bire svaku čini pečenu prasetinu bljutavom, a janjetinu sasma nejestivom.
Posebnu ogavnost, tvrdilo se, izaziva pijenje bire uz suho meso, prašku šunku, kranjske kobasice, sir trapist, pečenu tuku i toć od zeca.
Istini za volju, pivu pravaši nisu mogli baš sve prigovoriti pa su teška srca priznali da bira dobro paše, ali ne baš svakome posebno onima sviklim na šibensko crno vino specijal uz lešu ribu, pri tuzlanskim ili sarajevskim ćevapčićima u kojima nema svinjetine.
Kako je završio prvi šibenski vinsko - pivski rat? Podataka iz 1909. godine o pobjedi, porazu ili primirju nema, a iz današnje perspektive čini se da taj vinsko - pivski rat i dalje traje ali se vodi drukčijim sredstvima.
