Datum objave: 25. Listopad 2020

MEMENTO / Na današnji dan prije 10 godina umrla je Vesna Parun, hrabra, moćna pjesnikinja čiji će stihovi još dugo grijati naša srca

Stanko Ferić
Stanko Ferić

Vesna Parun, moćna, hrabra, provokativna žena i pjesnikinja, jedna od najvećih hrvatskih pjesnikinja i književnica uopće, umrla je na današnji dan 2010. godine.  Rođena je na Zlarin, 10. travnja 1922. godine, a umrla je u Stubičkim Toplicama, 25. listopada 2010. godine. Ona je najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. Pisala je prozu i dramska djela, ali je svoje mjesto u povijesti zaslužila prije svega kao hrabra, moćna pjesnikinja čiji će stihovi puni istina, ljubavi, erotike, satire, bolne iskrenosti, ali i opore drskosti dugo grijati naša srca i tjerati nas na razmišljanje o sebi, nama, našim ljubavima, brakovima, razočaranjima, seksu, politici, državi, političarima... o svemu što živimo i kroz život srećemo.
Objavljeno  je preko 60 knjiga njene poezije i proze po čemu je jedna od najplodnijih naših književnica. Uprizorena su četiri njezina dramska djela. Osim poezije, pisala  je i za djecu. Dobitnica je godišnje nagrade Vladimir Nazor, Nagradu Tin Ujević dobila je za zbirku soneta Suze putuju, Nagrada Grigor Vitez za dječji roman Mačak Džingiskan i Miki Trasi, Diploma za poeziju u Parizu. Unatoč brojnim nagradama, u HAZU je primljena samo kao dopisna, nikad kao redovita članica.
Bila je žena nepokolebljiva duha, živjela je po svome, slobodno i nekonvencionalno. Bila je prva žena u hrvatskoj književnosti koja je živjela isključivo od književnosti i za književnost. Sebe je sebi i nama opisala ovako

Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja,
žena nerodilja, ali ne i žena nemajka.
Ljubavnica, ali ne i preljubnica.
Žena otpor i žena prijekor…

Poezija Vesne Parun veća je i jača od vremena. Iako je nema već 10 godina neke su njene odvažno drske i ubojito istinite pjesme aktualne i danas:

Država luda ostala bez muda

Neandertalci,
inače nemam
ništ’ protiv njih,
pola svog ljudstva
pobacali
u tavu,
ispekli ih,
proždrli,
i napravili
Državu.
Kako im je pošlo to
"za trbuhom", zna se.
To jest: ne zna se.
I nikom ništa.
Sad proračunske
popunjavaju rupe
kruhom.
Vuk sit,
i cijelo je dupe.
Susjedi vele:
ta Država je luda!
A Država im citira
Augustina
i Moniku.
“De civitate Dei”,
dakako.
Ali u toj
nezbiljskoj
Božjoj civitadi
nije li – od straha
da ne umre
od gladi –
premijer
nekom Cigi
ukro harmoniku?
I punih hambara
dao gordo se
u trk,
vičući:
htjeli ste
vi mandrili
muškarca,
koji nema
ni muda,
ni brk.
Pa sad ga
nemate.
Eto vam
Kosorčice!
Nema muda,
doduše,
al ima zato
cice
u koje bozi
dvaju vjetrova
pušu.
Pa prakamenu svoju
spašavaj dušu.
I sritno van bilo
pod štitom svetog Duje.
A meni se
od vas
povijesno podriguje.

Iz kategorije: Spomenar