Datum objave: 25. Travanj 2017

Baldekin kakav je nekad bio:Krpice iz borše maloga Moše (2)

Diana Ferić
Diana Ferić

Dani djetinjstva i dječaštva na Baldekinu između dvaju svjetskih ratova bili su zlatno doba mog života, piše u svojim zapisima " Krpice iz borše maloga Moše", profesor emeritus Mladen Friganović koji je umro lani u 88. godini života, ali je u mislima stalno bio na svom Baldekinu pamteći sve zgode i nezgode iz svog djetinjstva. Ostavio je u svojim zapisima i trajni spomen na taj dio šibenske povijesti. Evo što je o tome napisao:

Doživljaja, smija i zafrkancije koliko ti duša oće. Živjeli smo u slobodi na rubu grada, a sve nam je bilo blizu – more, humac, polje, ograde... Prostora za igru, zabavu i prndecanje da ne možeš sve ni zamisliti. Svaki je kvart, svaka ulica imala svoju klapu. Gradili smo kuće po ogradama, ratovali međusobno. Dica s Baldekina protiv klapa s Plišca i Škopinca. Ljeti smo lovili ribe, kupali se, skakali u more i plivali tko će brže do punte Šipada ili do Svanjcibera, odnosno Kuline pa i do Pakline. Uvečer bi prepričavali što smo dobro ili zločesto radili danju ili bi bacali čičke po cesti po kojoj su bose bodulice hodočastile na zavit Gospi Vrpoljačkoj. Ujesen bi igrali na taperacivanje ili na pandul za sitne novce, botune ili slike nogometaša iz čokolatina. Zimi bi se skupljali ispo nečijeg slara, postavljali trapule miševima ili baketine za rečam. U proljeće su nam glavne bile frenje, ali smo cijelu godinu igrali nogomet na krpaše. Znali smo biti i složni pa bi skupili štogod novca od revene i kupili pravi fusbal kod Aleksanda Anvajlera. Uvijek se znalo kod koga je lopta, tko je čuva i kome se lopta mogla posuditi ako klapa nije bila na okupu. Bicikla i romobila nismo imali, ali smo od žice i starih kola pravili sebi koturalice i zamišljali da imamo bicikle.
Nikada nam nije bilo dosadno. Imali smo miljun igara: pandul, frenje, pašaretea, tapecavanje, fato i libero, lozine, vrtenje, piganje, špaletanje, balarin, zvanje, pleli smo dlake iz konjskog repa za lovit špare, ciplje i orade, imali smo tondine za pucanje, kola za turalice, pravili smo baketine za lovit tice i nadmetali se ko će imat bolju praćku od roguša , jezika od postola i laštika od buvela.

 

Crivar Dolfi i Kagu Zogatuli

Kada bi ostali bez džeparca ili nismo imali dosta novca za novi fusbal ili kada ne bi znali što ćemo raditi, a vremena smo imali napretek, uzeli bi kakvu vreću i išli u potragu za starom latom, otunom, ramom i kostima koje smo nosili crivaru Dolfiju kod bikarije ili Kagu Zogatuli kod crkve sv. Nikole. Dolfi, prezime mu ne znam, uz bikariju bavio se otkupom late i kostiju. Nosili smo njima jer su oni odmah plaćali, a Svirčić zvan Đani koji se kod crkve sv. Križa bavio istim poslom nije davao novce odmah, nego smo morali po njih ići kasnije u njegovu brijačnicu na rivi. Osim toga Svirčić je otkupljenu latu držao iza visoke ograde na Baldekinu pa mu je nismo mogli ukrasti i ponovno prodati. Svirčić je imao tri sina, dva mlađa Branko i Stanko, bila su diko s nama u klapi, a stariji Srđan bija je povučen. Drža se po strani i puno je učio. Potkraj gimnazije obolio je i umro. Bilo mi ga je puno ža. Poslije rata Branko je pobjegao u Ameriku, a Stanko u Srbiju. Đani je osta sam. Zna je prošetat gradom s mojim ćaćom i privrćat uspomene.

 

Najmlađi korteđant na svitu

U školu sam triba poć prije druge dice. Uz dvije godine starijeg brata Josipa rano sam naučio čitat i pisat pa me je mater htjela upisati u pučku školu već kao šestogodišnjaka, ali me nisu tili primit. Dogodine pokušala me je upisat u preparandiju gdje su uglavnom išla gospodska dica i dica onih koji su mogli i znali dat mito. Nisu me primili. Onda me je mater htjela upisat u dobru školu u Sv. Frane, ali nisam bio iz Grada nego iz Varoša pa me ni tamo nisu primili. Na kraju su me odveli u školu u Julovića. Prvog dana škole učiteljica je htjela viditi tko od djece što zna. Ja sam za njenu volju zapjevao ljubavnu pismi Ako si pošla spat. Kasnije se hvalila da ima najmlađeg korteđanta na svitu, jedno puno pametno dite koje nema baš dobro uvo.

 

Slavna conera Bile Paškice

Kad ne bi imali škole i kad su judi radili, mi bi išli igrat na cone za banice ili frenje na didovoj coneri koja je bila navr Baldekina izeđu Škugorovih kuća i Sv. Križa kod Šarinih baraka. Popodne bi na zog i coneru došli odrasli, a nediljom je bilo krcato svita. Igralo se na balote, na cone, na muru i na karte, kladilo se, pilo i pivalo. U konobi je uvik bilo latenih pijata, uja i petrusimena i suve loze jer su klape dolazile s ribom pa je to trebalo ispeć. Didu je to bilo drago jer je znao da će prodat više vina nego inače. Danas više nema ni zoga, ni conere, ni didove kuće. Priko nji sada ide cesta. Malo ko danas zna di je bila slavna conera Bile Paškice. Njeni su ostaci zatrpani ispod zemje tamo gdje je spomenik braniteljima poginulim u Domovinskom ratu.

 


 

 

Iz kategorije: Nostalgija