Datum objave: 06. Lipanj 2011

Tribina o putovanjima razbudila Šibenčane

Dora Žganjer
Dora Žganjer

„Di dalje idete, možemo li s vama?“, pitanje je kojim se mogu sažeti dojmovi sudionika jučerašnje tribine na temu putovanja koju je u Katoličkom domu organizirala šibenska Udruga za promicanje putovanja „Croatia trevel club“. Masa Šibenčana, ali i posjetitelja iz cijele Hrvatske sinoć se nagurala u dvoranu želeći čuti tajni recept za dobro putovanje i usput se nasmijati anegdotama gostiju-predavača. Bilo je neobično vidjeti toliko mladih i onih nešto starijih ljudi na jednom mjestu, ujedinjene s istim ciljem- otisnuti se u nepoznato. Organizatori Nikola Baraka i Goran Subasić pobrinuli su se da na tribinu dovedu putnike raznih profila i preferencija pa smo tako slušali o couch surfingu, autostopiranju, prednostima i manama istraživačkih i ekstremnih putovanja naspram ležernih, te volontiranja kao sve popularnijeg upoznavanja svijeta oko sebe.

Putovanja po šabloni „Druže, snađi se“

Couchsurfer i autostoper Tomislav Perkov proputovao je 20 država, prešao 18 tisuća kilometara i zaradio 150 eura isključivo pomoću podignutog palca u zrak. Preko Facebooka je organizirao „utrku“ autostopera od Zagreba do Istanbula na kojoj je sudjelovalo 15 ljudi, papiga i pas. „Neki su odustali, neki izdržali do kraja, a neki su i danas razbacani po brdima Balkana“, priča Perkov i i najavljuje auto stop utrku po Hrvatskoj koja će se održati ovo ljeto, sve je besplatno ili jako jeftino, financije ovise o stupnju snalažljivosti natjecatelja.
Profesor povijesti i autor „Putopisa na kvadrat“ Hrvoje Ivančić putuje od ranog djetinjstva, a zadnjih par godina lutanje mu je postalo životni stil. Jedan je od rijetkih Hrvata koji je ušao u najmlađu i najsiromašniju državu svijeta, Južni Sudan u Africi, a jedno od najintenzivnijih putovanja bio mu je šestomjesečni izlet od Hrvatske do Indije. „Bez novaca sam zaglavio u Iranu gdje sam upoznao predivnu djevojku koja mi je ponudila posao modela za 100 dolara dnevno. Odradio sam jedan dan i tako zaradio novac za prelazak u Pakistan“, priča Ivančić dogodovštinu iz jedne od najkonzervativnijih zemalja svijeta. Status svjetskog putnika pomaže mu i u svakodnevnom životu; primjerice na putu do Šibenika izbjegao je kaznu policije za prebrzu vožnju, pustili su ga kad su čuli tko je i kojim povodom ide u Šibenik.
Novinar i istraživač Miro Aščić stručnjak je za afrički kontinent kojeg je u zadnje četiri godine detaljno pročešljao, a rezultat su knjige i dokumentarci koje snima u suradnji sa Ivančićem.

Najstarija i najplodnija hrvatska putnica

Davora Rostuhara privlače mjesta na koja ljudska noga još nije stupila, apsolutna, iskonska divljina. U knjizi „Džungla“ opisuje svoj četverogodišnji put u najzabačenije džungle na svijetu, put u Novu Gvineju, Indoneziju, bolivijsku Amazonu... Prije otkrivanja ljubavi prema divljini Rostuhar je „klasično“ autostopirao po Europi, a nakon što je to obavio učinilo mu se logično odpedalati biciklom do Bliskog istoka i Egipta. Upravo se vratio sa šestomjesečnog putovanja motorom po Africi a o svojim avanturama kaže: „Uvijek prije putovanja osjećam nemir i nelagodu, predosjećaj da bi se nešto loše moglo dogoditi. Ali kad se jednom otisneš na put, loš osjećaj nestane a svijet se pobrine da sve ispadne kako treba“.
Najveće zvijezde sinoćnje tribine, prvi put u Šibeniku i prvi put zajedno o istoj temi govorili su Hrvoje Šalković Šale, Stipe Božić, Robert Pauletić i 92-godišnja doktorica Katarina Carić.
Iako svi putuju na svoj način i inspiriraju ih različita mjesta, jedni druge smatraju idolima i izazovima. „Prvi put govorim u društvu svoje duhovne obitelji, oca Stipe Božića, majke, doktorice Carić i brata Šalkovića“, bio je emotivan u svom izlaganju Robert Pauletić prisjetivši se kako je Katarinu Carić upoznao na letu iz Japana. „Čuo sam kako jedna starija gospođa priča hrvatski, a kad sam joj prišao, saznao sam da se radi o Hrvatici sa najviše prijeđenih kilometara i najvećom poznavateljicom Afrike. Upravo se vraćala u Hrvatsku sa avanture po džunglama Kambodže, koje je istraživala sa slomljenim kukom“, objašnjava Pauletić svoje oduševljenje doktoricom Carić. Ona se u svom kratkom govoru osvrnula na svoj dvadesetogodišnji rad u zapadnoj Africi i skoro osvajanje svih sedam kontinenata. „Trebala sam ići sa vojskom na Antarktiku, no zbog zime i leda putovanje je otpalo. Sad me Robi prestigao i obišao sve“, šali se vitalna Hvaranka i ističe kako je unatoč prekrasnim mjestima naše more ipak najljepše. S obzirom da se radi o Hrvatici s najviše prijeđenih kilometara u džepu, nemamo joj razloga ne vjerovati.Sirotište u Tanzaniji

Lijepa naša odjekivala Antarktikom

Pauletić se nadovezuje pričom kako Hrvata, posebno Dalmatinaca ima i u najzabačenijim kutcima zemaljske kugle. Kaže kako u najjužnijem gradu na svijetu, čileanskom Punta Arenasu 50 posto stanovništva ima u sebi dalmatinske krvi. „Usred leda i ničega na Anktartici u jednom od šatora, na laptopu vidim nalijepljen hrvatski grb. Ispadne da su od pet radnika na istraživačkoj postaji trojica Hrvati i to podrijetlom sa Brača i Makarske, a obitelji im već nekoliko generacija žive u Čileu. Osjetio sam se pozvanim da ih naučim pjevati hrvatsku himnu“, dočarao je publici Pauletić scenu kako usred antarktičkog leda odjekuje Lijepa naša.
Hrvoje Šalković nije ekstremist, njegova ljubav su gradovi, koje obilazi luđačkim tempom, a u 13 godina „prekrižio“ je 101 zemlju na atlasu svijeta. „Ne predstavljam se kao istraživač, volim putovati brzo i energično, na takozvani „gonzo“ način, pojam koji sam izmislio po uzoru na gonzo novinarstvo mog idola Huntera S. Thompsona. Kad idem u novi grad ne želim unaprijed istraživati i pripremati se za put. Tek kad avion poleti, vadim vodič i tražim informacije o prijevozu i smještaju“. U 75 od 101 zemlje koje je posjetio Šale je išao sam. „Ljudi me pitaju jesam li usamljen, oni misle da ja šutim po tri mjeseca i po svijetu bauljam sam. Naravno da po prenoćištima i hostelima upoznam super ljude s kojima nekad nastavim putovanje“, objašnjava Šalković i priznaje da ovim tempom namjerava putovati još nekoliko godina i onda se smiriti. „U planu imam još četiri putovanja među koji je Grenland- taj dio atlasa mi je nekako prazan i neiscrtan, a onda ću se smiriti, ostario sam“, kaže gonzo putopisac Šale, kojeg ipak nitko na jučerašnjoj tribini nije shvatio ozbiljno.

„Bolje pet loših dana na putovanju nego jedan dobar u uredu“

Bog avanturizma i najveći idol većini sinoć okupljenih u Katoličkom domu, alpinist Stipe Božić kazao je kako se, od kad je 1979. napisao prvi putopis, u njegovoj tridesetogodišnjoj karijeri puno toga promijenilo. „Prije su moje reportaže izlazile povremeno u novinama, svi su ih očekivali i čitali priče kakve se nigdje nisu mogle čuti. Sad je sve drugačije, mogu se uživo javiti s Mount Everesta, u tren poslati priču ili blog.“ Nakon što je po nekoliko puta osvojio sve svjetske vrhove, Božić većinu svog slobodnog vremena troši za pomaganje drugima. Poznat je kao aktivni volonter u GSS-u, sad ga najčešće vidimo ljeti kako izvlači nespretne turiste iz nemogućih situacija u kojima se nađu po hrvatskim planinama. Svojim najvećim uspjehom Božić ističe upravo volontiranje u slobodno vrijeme i nesebično pomaganje unesrećenima, a kao trofej izdvaja to što je uspio Pauletića odvući na Himalaju, što je poseban uspjeh, s obzirom da se on do tada nije makao s asfalta.
Sudionici tribine postavljali su razna pitanja. Zanimala ih je financijska strana pripreme putovanja- često glavna kočnica i prepreka, uz opasnost i ogroman fizički napor koji avanture povlače za sobom. „Tisuću puta dnevno upitao bih se, što mi sve ovo treba, uglavnom kad bih visio sa stijene i smrzavao se na Himalaji“, priznaje Božić. Ipak: “Bolje pet loših dana na putovanju nego jedan dobar u uredu“, poruka je koju uglas mantraju svi sudionici sinoćnje tribine koje adrenalin što nosi putovanje i ljubav za istraživanjem nepoznatog gura dalje. A ako se samo nekolicina od sudionika sinoćnje tribine odluči mantrati istu stvar, Božić, Pauletić i ekipa mogu se mirno skrasiti.

 

Iz kategorije: BioSamTu