Svjedoci smo ovih dana jednoga od većih skandala u hrvatskoj kulturi posljednjih godina, barem u njezinom likovno-umjetničkom segmentu - poznati arhitekt Niko Bašić optužen je da je njegovo rješenje za spomen obilježje žrtava Drugog svjetskog rata plagijat jer da isti takav spomenik postoji u New Yorku autora Yuya Yanga, a poznati arhitekt tvrdi da taj spomenik nikada nije vidio niti da za njega zna.
Zanimljiv osvrt na tu temu napisao je na portalu Arteist povjesničar umjetnosti Feđa Gavranović. Prenosimo ga u cijelosti:
"Naime, nedavno su proglašeni rezultati natječaja za spomen-obilježje žrtava iz Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Obilježje bi se tipski trebalo postavljati po našoj domovini na različitim stratištima tog rata.
Prvu je nagradu dobilo ostvarenje arhitekta Nikole Bašića (inače akademika slavne HAZU), poznatoga po zadarskim Morskim orguljama, fascinantnoj zvučnoj instalaciji u javnom prostoru. Natječaj je samom svojom pretpostavkom izazvao kontroverze jer je izjednačio žrtve nacističkog režima i žrtve pobjedničke, savezničke, to jest partizanske vojske, ali njegov je rezultat još kontroverzniji. U jučerašnjem članku Jutarnjeg lista Patricia Kiš otkriva kako je prvonagrađeni rad identičan spomeniku East West Gate autora Yuyu Yanga koji se nalazi ni više ni manje nego na Wall Streetu i to od 1973.
Slavni je akademik još slavnije Akademije izjavio kako je šokiran „začudnom koincidencijom“, kako za taj spomenik nije znao i kako vrijeđa njegovu inteligenciju presumpcija da je tako izravno plagirao jednu skulpturu koja postoji više od četrdeset godina, na lokaciji koja baš i nije periferna. I imat ću apsolutno razumijevanje i blagonaklonost prema njemu, kao i prema žiriju koji mu je dodijelio prvu nagradu. Pretpostavit ću da stvarno niti arhitekt i akademik Bašić, niti ijedan od članova žirija nije vidio skulpturu na Wall Streetu. Niti uživo, niti preko bilo kojeg medija. Pa čak i da su je vidjeli, vjerujem da im se utopila u moru vizualnih informacija koje današnje doba pruža.
Zaista, forma je Bašićevog prijedloga toliko neinventivna i banalna (krug ispred plitkog kvadra s rupom), da nije nikakvo čudo da je do nje došlo više ljudi u različitim društvenim kontekstima i s različitim konotacijama. Možda je to mana samog natječaja za sterilizirano, tipsko spomen-obilježje koje odgovornost za to kome će biti postavljeno prebacuje na lokalne zajednice.
Što se tiče komentara slavnog akademika, preslavne Akademije, najslavnije hrvatske znanosti i umjetnosti o vrijeđanju njegove inteligencije s optužbama za plagijat, želio bih ga umiriti. Nikome nije na kraj pameti insinuirati da je kopirao poznatu skulpturu, niti uvrijediti njegovu inteligenciju ili njegov silni talent koji mu naše društvo uvijek iznova potvrđuje stalnim javnim spomeničkim narudžbama. Tako također u Jutarnjem listu od 3.1., on najavljuje „svoje skulpture za 2020.“, što pretpostavlja da ih planira i za naredne godine i da će ih biti dok nam god dragi akademik bude u snazi.
No, mislim da ovakve skulpture i njihova nagrađivanja ipak nešto vrijeđaju. To su ambicija i optimizam svakoga tko se u Hrvatskoj želi baviti umjetnošću, svakog mladog stvaratelja koji ima želju izraziti se kod nas u likovnosti, svakoga tko voli hrvatsku kulturu, svakoga koga likovna umjetnost na bilo koji način uzbuđuje i svakoga tko ima iluziju da se u ovoj zemlji može ostvariti bilo kakva meritorna likovno-umjetnička scena.
Jedina poštena stvar sada bila bi priznati grešku (i autora i žirija) i poništiti prvu nagradu ovoga natječaja (ili čak cijeli natječaj). Sam arhitekt trebao bi prvi inzistirati na tome da se ovaj njegov rad nikada ne izvede. Ali, s obzirom na to kako stvari kod nas stoje, ovi će spomenici zasigurno odskora nicati po Hrvatskoj i diseminirati svoju problematičnu ideološku i upravo monstruoznu društveno-estetsku poruku. A ta društveno-estetska poruka je jednostavna, zapravo banalna poput Bašićeve skulpture – ovo nije zemlja za umjetnost."
